Psihologija dugo se depresija doživljavala kao bolest

Neuronauka: Depresija nas ne uništava već nas spašava

Foto: Kristina Tripkovic / Unsplash

Decenijama unazad depresiju doživljavamo kao bolest i bespotrebno “odstupanje od normalnog funkcionisanja”. Ta ideja zapravo i ima smisla jer depresija uzrokuje patnju, pa čak i smrt. Ali šta ako smo sve pogrešno shvatili? Šta ako depresija uopšte nije aberacija već važan dio našeg biološkog sistema?

Sve više stručnjaka iz različitih oblasti dovodi u pitanje našu trenutnu definiciju depresije. Biološki antropolozi tvrde da je depresija prilagodljiv odgovor na nevolje, a ne mentalni poremećaj.

Britansko psihološko društvo u najnovijem izvještaju navodi da bi na depresiju trebalo gledati kao na iskustvo, ili skup iskustava, a ne kao na bolest.

Neuronaučnici se fokusiraju na ulogu autonomnog nervnog sistema (ANS). Prema polivagalnoj teoriji ANS-a, depresija je dio biološke odbrambene strategije koja nam pomaže da preživimo.

Postoji uvreženo mišljenje da depresija započinje iskrivljenim razmišljanjem. To dovodi do psihosomatskih simptoma, poput glavobolje, bolova u stomaku i umora. Sada modeli kao što je polivagalna teorija sugerišu da se vratimo unazad.

Tijelo je ono koje otkriva opasnost i pokreće odbrambenu strategiju čiji je cilj da nam pomogne da preživimo. Ta biološka strategija naziva se imobilizacija, a u umu i tijelu se manifestuje niz simptoma koje nazivamo depresijom.

Laura vjeruje da joj je depresija spasila život. Otac ju je najčešće povrijeđivao svojim riječima, a kada mu se suprotstavila Laurin otac bi postajao opasan. U tom trenu dobio bi onaj oholi pogled u očima, a njegovo nasilje je nekoliko puta dovelo Laurin život u opasnost.

Laurin otac je bio toliko pronicljiv da je mogao da prepozna kada se osjećala buntovno, a kada je to skrivala. I kaznio ju je zbog tih osjećanja.

Lauri je depresija pomogla da preživi. Depresija joj je spuštala glavu dolje, sprečavala je da se odupre, pomogla joj da prihvati neprihvatljivo. Depresija je utrnula njena buntovna osjećanja.

Laura je odrasla u vrijeme kada nije imala kome da priča o svom problemu, a njena jedina strategija bila je da preživi. I preživjela je.

Kada se osvrne, Laura ne žali zbog depresije iz djetinjstva. Ona to cijeni. Prolazak kroz proces liječenja i rad sa terapeutom pomogli su joj da vidi kako joj je depresija poslužila.

Laurina priča je veoma teška. I pomaže nam da shvatimo da, iako se depresija može desiti iz dobrog razloga, to je ne čini dobrom. Laura je duboko patila i slikovito opisuje bol zbog svog beznađa. Njena depresija bila je loše iskustvo koje je započelo kao poslednje utočište dobrog biološkog sistema.

Depresija počinje imobilizacijom

Prema polivagalnoj teoriji neuronaučnika Stivena Pordža, naše svakodnevno iskustvo zasniva se na hijerarhiji stanja u autonomnom nervnom sistemu. Kada se nervni sistem osjeća sigurnim, on osjeća blagostnje i socijalnu povezanost, a tako se osjećamo i mi.

ANS takođe neprestano skenira naše unutrašnje i spoljašnje okruženje tražeći potencijalnu opasnost. Ako otkrije prijetnju, ili pak nedostatak sigurnosti, njegov sljedeći korak je borba ili bijeg, što mi osjećamo kao anksioznost.

Ponekad ta prijetnja traje toliko dugo da ANS odluči da više nema načina da se bori ili pobjegne. U tom trenutku ostaje samo jedna opcija – imobilizacija.

Imobilizacija je biološka odbrana kada dolazi do usporenog rada metabolizma koji vodi do stanja mirovanja. Tada se osjećamo tromo i čak može doći do nesvjestica.

Imobilizacija ima važnu ulogu – ublažava bol tako da se osjećamo potpuno isključeno iz cijele situacije. Pored toga ima i metabolički efekat jer prebacuje tijelo na stanje ketoze. Neki ljekari pretpostavljaju da bi ovo metaboličko stanje moglo da pomogne u zacjeljenju teških bolesti.

Kada dožive neki traumatični događaj, ljudi često opisuju taj osjećaj “van tijela”, što ima odbrambeni efekat u ublažavanju emocionalnog šoka.

Dakle imobilizacija je ključni dio biološke odbrane organizma, ali je kratkoročna. No, ako se prijetnja nastavi u nedogled, nastavlja se i imobilizacija. S obzirom na to da se tada mijenja i moždana aktivnost, imobilizacija utiče na emocije i sposobnost da riješimo problem. Ljudi se osjećaju beznadežno i bespomoćno. To je depresija.

Depresija se dešava iz dobrog razloga

Mi imamo tendenciju da depresivne osobe smatramo slabićima koji ne umiju da se izbore sa stresom. Knjige o samopomoći sugerišu da depresivne osobe moraju samo da budu mentalno stabilnije kako bi riješile problem. Ali tijelo to ne vidi tako.

Prema Pordžu, depresija je skup emocionalnih i kognitivnih simptoma koji se nalaze na vrhu fiziološke platforme u odgovoru imobilizacije. To je strategija koja nam pomaže da preživimo – naše tijelo pokušava da nas spasi. Depresija se dešava iz fundamentalno dobrog razloga.

I to mijenja sve. Kada ljudi koji su depresivni saznaju da nisu oštećeni, da imaju dobar biološki sitem koji pokušava da im pomogne da prežive, počinju da vide sebe drugačije. Na kraju krajeva, depresija je poznata kao osjećaj beznađa i bespomoćnosti. Ali ako je depresija aktivna odbrambena strategija, ljudi shvataju da nisu baš tako bespomoćni kao što su mislili.

Prelazak iz imobilizacije

Ako je depresija emocionalni izraz reakcije imobilizacije, onda je rješenje izlazak iz tog stanja odbrane. Pordž smatra da nije dovoljno samo da se prijetnja ukloni. Umjesto toga, nervni sistem mora da detektuje snažne signale sigurnosti kako bi se vratio u socijalno stanje. Najbolji način za to je društvo, odnosno socijalna povezanost.

Jedan od simptoma depresije je sramota, osjećaj da ste iznevjerili druge ljude ili da ih niste dostojni. Kada kažete ljudima da je depresija aberacija, govorite im da nisu dio plemena. Da ne pripadaju ovdje. Tada se njihov stid produbljuje i oni izbjegavaju socijalnu povezanost. Time im automatski siječete put koji ih vodi iz depresije.

Vrijeme je da počnemo da poštujemo hrabrost i snagu depresivnih ljudi. I vrijeme je da prestanemo da se pretvaramo da su depresivni ljudi drugačiji od bilo koga drugog.

Send this to a friend