Psihologija

Onaj kome ste dali preko mjere napušta odnos

Pravilno “davanje i uzimanje” propisano je našom savješću. Ona služi da uspostavi balans između “davanja i uzimanja” u našim odnosima.

Čim od nekoga nešto dobijemo, osjetimo obavezu da mu damo nešto zauzvrat, pritom da mu damo nešto ekvivalentno.

​To znači, osjećamo da smo dužnici u odnosu na njega, sve dok mu ne damo nešto odgovarajuće i na taj način ugasimo dug. Poslije toga se osjećamo u vezi njega opet bez duga i slobodno.

Savjest nas ne ostavlja na miru sve dok ne uspostavimo ravnotežu. Sve pojavljivanje savjesti doživljavamo kao krivicu i nevinost, o bilo kojoj oblasti da je riječ.

Davanje i uzimanje, povezano sa ljubavlju

Ako meni neko nešto da, a ja sam to izbalansirao, na primjer, platio sam po punoj cijeni, odnos se završava. Ja ponovo slijedim svoj sopstveni put.

Ako ja platim suviše malo za to, odnos se nastavlja. S jedne strane, zato što osjećam da sam njegov dužnik. S druge strane, jer on očekuje od mene još nešto. Tek kada potpuno uravnotežimo situaciju, postajemo međusobno slobodni.

Kod ljudi koji se vole sve je drugačije. Pored neophodnosti ravnoteže ovdje je još u igri i ljubav. To znači, čim dobijem nešto od nekoga koga volim, ja ću mu vrati više nego što je ekvivalentno ili jednako. Zbog toga druga strana osjeća da sam je zadužio. A pošto me voli, ponovo mi daje više nego što je potrebno za ravnotežu.

Na taj način, između ljudi koji se vole raste obim “davanja i uzimanja” i u tom smislu raste i dubina njihovog odnosa.

Nered u procesu “davanje i uzimanje”

Jedan nered su nazvali: manje dajem, nego što uzimam. Isto važi i obrnuto, ako dajem nekome više nego što on može ili želi da mi da zauzvrat.

Mnogi, koji obasipaju ljubavlju drugog, smatraju da je to konkretna manifestacija nje. Na primjer, kada pokušavaju da mu daju više nego što on može da podnese. Na taj način, oni narušavaju balans svog uravnoteženog odnosa. Drugome biva teško da ponovo uspostavi ravnotežu.

Šta je rezultat toga? Onaj kome ste dali preko mjere, napušta odnos.

​Narušavanje mjere ima suprotan efekat od onog kojeg očekuje davalac. Parovi, gdje jedan daje više nego što uzima, su osuđeni na propast.

Ista stvar je i kada neko uzima više nego što je voljan ili može dati. Na primjer, ako fizički nije sposoban.

U svakom slučaju, i ovdje postoji kompezacija, ukoliko fizički nesposoban partner priznaje da mora uzeti više nego što može zauzvrat dati, i umjesto da ispoljava pretenziju, zahvaljuje se drugom od sveg srca.

Zahvalnost, takođe služi za uspostavljanje balansa.

Prenijeti dalje, da bi se uspostavio balans

Ne možemo uvijek da izbalansiramo situaciju, ne možemo uvijek da damo nešto ekvivalentno zauzvrat. Ko može dati nešto ekvivalentno svojim roditeljima? Ili učitelju koji mu je pomogao dugi niz godina? Osjećamo da smo njihovi doživotni dužnici.

Mnogi ljudi žele da pobjegnu od tereta tog duga, izbjegavajući da primaju od njih bilo šta više. Oni osiromašuju, jer teret tog osjećaja duga postaje pretežak za njih. Oni odbijaju da žive, umjesto da žive i uzimaju sve od života. Postoji jednostavan način da se uspostavi ravnoteža na prelijep način.

Umjesto, da im nešto vratimo, mi to prenosimo drugima. Prije svega, svojoj djeci, kao i mnogi drugim načinima u službi života. Pritom svi se osjećaju dobro, i oni koji uzimaju i oni koji daju.

Uspostavljanje ravnoteže u negativnom

Potrebu da se uspostavi balans osjećamo isto i tada, a ponekad čak i više, kada nam neko uradi nešto loše. Tada želimo da mu uradimo nešto kao “oko za oko, zub za zub”.

Obje strane očekuju ovaj balans na poseban način. Ne samo žrtva, kojoj je učinjeno nešto, već i onaj ko joj je naudio, koji je postao krivac za nju.

Žrtva želi osvetu. Prestupnik želi da se oslobodi svoje krivice, pokušavajući da je izgladi. Šta se zaista dešava? Uspostavljaju li oni ravnotežu? Ili žrtva, po pravilu, nanosi prestupniku još veću štetu? Koje su posljedice?

Prestupnik osjeća da je sve otišlo predaleko. Tako on traži ravnotežu, sa svoje strane, ovaj put kao žrtva. Da bi to izbalansirao, on još jednom nanosi štetu. I sada treba za uspostavljanje ravnoteže još više.

Na taj način, uspostavljanje ravnoteže u negativnom se povećava. Umjesto toga, da se međusobno vole, oni postaju neprijatelji.

Osveta sa ljubavlju

Potreba da se obnovi ravnoteža u negativnoj situaciji je neophodna. Mi smo prinuđeni da je ispoštujemo. Ako pokušamo da suzbijemo ovu potrebu i prevaziđemo to sa plemenitom poniznošću, na primjer, da mu oprostimo, rizikujemo odnos.

Drugi, zahvaljujući oproštaju, prelazi iz ravnopravnog odnosa u ponašanje od podređenog do dominirajućeg. Rezultat je sličan situaciji u kojoj jedan obasipa ljubavlju drugog, dajući mu ljubavi više nego što on može da da zauzvrat.

Pravi oproštaj je samo ako je uzajaman. Na primjer, kada se niko od njih ne vraća u prošlost, čak ni u svojim mislima. Tada je moguće da uvreda zauvijek nestane.

Najlakši način da se izađe iz začaranog kruga i sve većeg nanošenja bola jedni drugima je kada nanosite drugom malo manje bola, umjesto da mu nanesete isto toliko ili čak i više nego što je on vama.

To znači, to je takođe osveta, ali sa ljubavlju. Drugi je iznenađen. Oboje se međusobno gledaju i sjećaju se svoje ranije ljubavi. Njihove oči počinju da sijaju, i uspostavljena ravnoteža “davanja i uzimanja” uspješno ponovo počinje od početka.

U svakom slučaju, oboje su oprezniji i pažljiviji međusobno. Kao rezultat tog bilansa njihova ljubav postaje još dublja.

Send this to a friend