Ponekad treba otići ćuteći. Nema smisla objašnjavati. Čovjek savršeno dobro zna šta je uradio. Oklevetao, izdao, opljačkao. Objašnjavati treba kada postoji i najmanja šansa da se odnos nastavi. Kada je čovjek cijenjen i drag. U drugim slučajevima je bolje čuteći otići.
I vas će pitati uz navodno čuđenje: U čemu je stvar? Šta se dogodilo? I predložiti da razgovarate. I sleći ramenima i svima govoriti da ste čudan i nenormalan čovjek.
Bez ikakvog razloga ste odbili komunikaciju! Otišli, prestali da odgovarate na pozive, blokirali bez razloga. A onda će gadosti pričati. Kada više nema potrebe da se pretvaraju. Oni ne mogu da podnesu – odlazak ćuteći. Zato što su ostavljeni nasamo sa svojom savješću, a ona se ne može prevariti i ugušiti.
I kod Čehova, opljačkani hodočasnik Božji jednostavno je otišao. I lopov je trčao za njim, pokušavajući je da ga uvuče u razgovor, lagao…
Hodočasnik je samo rekao, gledajući u olujno nebo: nijesi ti mene naljutio. Nijesi mene. Ti si Boga naljutio. A kada se ćuteći ode, to je strašna kazna. Zato što podlac ostaje sam sa sobom. I sa nebom. I lagati tada je beskorisno; i nema se pred kim pretvarati. I nema nikoga da se traži oproštaj – a oni ga ni ne traže u početku. A potom je već kasno.
Strucnjak za medicinu klinika hirurg možda je cak i to
Ja uvijek tako. To je pokazatelj zrelosti
Enjoy the silence… 🙂
🤫 ….