Psihologija

Priča u kojoj će se mnogi pronaći: Umoran sam od rečenice “Biće bolje”

Ovo je priča momka koji se od svakodnevne borbe osjeća kao mlad starac ili stari mladić.

“Pričala sam danas sa momkom koji ima 36. godina. Visok je, zgodan, širokih leđa na koja bi mogao da legneš udobno i naspavaš se ko nikad.

Rekao mi je: “Ja sam mladi starac!”

Pitala sam ga od čega je umoran.

Rekao je, ovim redom:

Od toga što sam šestnaest godina proveo školujući se i sedam tražeći posao.

Od toga što svakih nekoliko mjeseci odlazim na Biro za zapošljavanje.

Od pisanja biografija, prilagođavajući ih svaki put radnom mjestu na koje konkurišem.

Od napinjanja da se predstavim u najboljem svijetlu.

Od isceniranih razgovora za posao.

Od toga što sam arhitekta, a živim u propaloj staroj kući sa propalom stolarijom, napuklom fasadom i krovom koji povremeno prokišnjava.

Od toga što ne mogu da nađem djevojku.

Od toga što, zapravo, mogu da nađem djevojku, ali ona ne želi u propalu kuću propalog arhitekte. Djevojke ne vole riječ “propalo”.

Od toga što me na prvom sastanku pita kakvi su mi planovi za dalje, šta joj nudim, i mislim li da ostajem ovdje.

Od toga što svaki dan sebi govorim “ti nisi propali arhitekta” i ona nije bila za tebe.

Od majke koja svakodnevno plače nad mojim životom kao da sam sakat.

Od toga što onda razmišljam jesam li sakat.

Od rečenice “biće bolje”.

Od gledanja u sat i brojanja koliko sam godina ovdje već i koliko njih je prošlo u ništa.

Onda sam ga pitala kako bi volio da živi sa 36.

Rekao je, ovim redom:

Da majka ne plače, već da se smije kada dođem s posla kući. Ili bar da ima nijemi izraz lica.

Da ta kuća u koju se vraćam nije ni santimetar duža, ni šira, samo da je suva i sa popravljenim krovom.

Da se vraćam s posla na kome cijene moje znanje i redovno plaćaju za njega onoliko koliko je potrebno da se ne bih osjećao poniženo. Kao neki ker.

Da imam djevojku sa kojom se ne moram pretvarati da sam neko drugi. Niti da se stidim što nemam uvijek.

Da sam zaljubljen.

Da ne moram svakog dana sebe da lažem da će biti bolje.

Eto, ovo mi je rekao, arhitekta koji ne može da nađe posao i radi na skelama, na građevini da bi mogao da hrani sebe i majku. Ne smeta mu vjetar, ali ga osjeti pod rebrima i u kostima kasnije, dok se tušira.

Ovo je priča momka koji se od svakodnevne borbe osjeća kao mlad starac.

Ja sam njegova vršnjakinja. I baš kao i on, često se osjećam starije i umornije nego što je to za moje godine normalno, iako mi ljudi stalno govore kako izgledam mlađe.

Vidite, to sa godinama je zajebana stvar. I ne mora ništa da znači.

Na ulici se mimoilazimo sa ljudima za koje samo pretpostaviti možemo koliko imaju godina. Zategnuta koža ili ona koja visi s kosti, samo je varka koja navodi na krivi sud.

Star si onoliko koliko te život potrošio”.

Jovana Kešanski

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Svetozar
Gost
Svetozar

Uvijek glasajte za DPS,i biće bolje!
Riješen problem.

ggg
Gost
ggg

Ne nego glasajte da se vratimo u 1918. i budemo rusko-srpska propala guberinija – onda je uspjeh zagarantovan. Dovoljno je vidjet puteve u R. Sumskoj.

Send this to a friend