Radite na sebi? Ovo su najčešće greške u zablude na putu duhovnog buđenja

Čini se da izraz “rad na sebi” nikada do sada nije izazivao toliko zabluda, kontroverzi i pogrešnog tumačenja što on zapravo znači. Pojavom raznih “new age” pravaca došli u pitanje osnovni postulati oko same svrhe, razloga, a zatim i temeljnih pitanja usko vezanih uz termin “rad na sebi”.

Najčešći razlozi čestih pogrešnih tumačenja u svemu onom što se podrazumijeva pod radom na sebi:

1. Autori mnogih knjiga nemaju iskustvo rada na sebi, reprodukuju naučeno (tj. pročitano) ili pak po metodi “copy / paste” implementiraju pojedine segmente nečijeg rada, a sve to izvučeno iz konteksta
2. novac, tj. brza zarada je gotovo isključivi interes raznih autora, učitelja i ostalih u tom poslu
3. želja većine praktpraktikanata da “to nešto” donese rezultate odmah i sada, pa se često ide prečicom, bez ikakve dubine, jer “ako nije brzo i odmah” – ne djeluje
4. uvučenost samih autora u to polje “brzo i odmah”, tj. podlijeganje željama većine

Brojne duhovne tradicije i škole širom svijeta razvile su vjekovima svoje metode rada koje su najčešće podrazumijevale doživotno učenje pojedinca u cilju postizanja određenih duhovnih spoznaja. Ciljevi su, dakle, bili isključivo duhovne prirode i podrazumijevali su ostvarivanje određenog stupnja samoostvarenja pojedinca.

Zapadnjačka kultura je, posebno počevši od šezdesetih godina, nastojala na neki način preslikati, a po potrebi i prilagoditi, osnovne postulate tih istočnjačkih tradicija. Taj hvale vrijedan cilj je rezultirao razvojem raznih “new age” pravaca koji su nastojali što bolje prilagoditi sva ta brojna učenja i znanja zapadnjačkom umu i duhu koji je nestrpljiv, brz, koji nema previše vremena, te koji želi rezultate – po mogućnosti odmah.

Uz pozitivnu namjeru prihvatanja istočnjačkih znanja i tradicija te nužnosti prilagodbe svega toga zapadnjačkoj kulturi, ovdje je, na žalost, nastalo mnogo toga što s duhovnošću i duhovnom samospoznajom, tj. radom na sebi nema nikakve veze. Posljedica toga su brojne zablude oko toga što jeste, a što nije rad na sebi.

Kako je teško pa i nemoguće nabrojati sve zablude, ovdje su navedene samo neke od njih:

Treba samo razmišljati pozitivno i sve će biti u redu

Čini se da je ovo postalo jedna od najčešćih mantri milionima ljudi.

Najpoznatija zagovornica ovog postulata je Luzia Hej koja je osamdesetih godina napravila pravi bum svojom knjigom “Kako iscijeliti duh i tijelo”. Iako je dala veliki doprinos razumijevanju povezanosti između podsvjesnih mentalnih obrazaca s brojnim bolestima koje su rezultat tih destruktivnih obrazaca, zanemarila je jednu izuzetnu bitnu činjenicu: Naime, iako različite pozitivne izjave i reprogramiranje podsvijesti putem njih izgledaju sasvim dobro a površinski ponekad i djeluju, posljedice potiskivanja neželjenih sadržaja iz podsvijesti mogu biti katastrofalne i dovesti do teških fizičkih, emotivnih, mentalnih, pa i duhovnih poremećaja.

Osvješćivanje, prihvatanje, integracija, a onda i transformacija je ono što dovodi do pozitivnih duhovnih promjena, što je i cilj rada na sebi. Negiranje svoje sjenke, kako je naziva Jang, znači negiranje velikog djela sebe, što dugoročno dovodi do nazadovanja, a ne do napretka. Stoga, svako od nas treba biti dovoljno svjestan i prisutan ovdje i sada da bi primijetio kod sebe trenutke kada se uopšte ne osjeća pozitivno. Treba promatrati neutralno, prihvatiti – što god to “negativno” bilo (npr. bijes, tjeskoba, tuga, mržnja ili bilo što drugo) a tada je u moguće to i transformisati ili jednostavno propustiti kroz sebe. Bivanje pozitivnim po svaku cijenu nema nikakvog smisla.

Život u ovoj našoj dimenziji jest život dualnosti i polariteta. “Pozitivno” i “negativno” samo su različiti polariteti jedne te iste energije. Sve oko nas, kao i mi sami, se rađa i umire, aktivno je, a ponekad i pasivno, svijetlo i tamno, radosno ili tužno, konstruktivno ili destruktivno itd. Život je ponekad jako lijep, pun radosti, ali nosi i bol i patnju.

Biće mi bolje ako budem radio / radila na sebi, ostvariću svoje ciljeve

Što znači bolje? Znači li to za vas ostvarenje nekih zemaljskih ciljeva: bolji posao, lijepa emotivna veza ili dobar brak, više novaca, zdravlja i slično? Zvuči sasvim dobro. Na prvi pogled nema ništa loše u ostvarenju takvih ciljeva, zar ne?

Problem je što je početna namjera zapravo pogrešna. Razumljivo je da više-manje većina ljudi počinje na taj način s radom na sebi i tu nema ničeg lošeg. No, nakon te početne namjere, usvajanjem nekih osnovnih znanja, dolazimo do toga da je trajno usmjerenje na spoljašnje ciljeve potpuno pogrešno, a često i ne dovodi do rezultata.

Iako postoje razne tehnike materijalizacije ciljeva u našoj 3D realnosti a čini se da i one ponekad daju rezultate, prava istina je da je trajno usmjerenje samo na postizanje određenih vlastitih ciljeva u radu na sebi vrlo pogrešno.

Svako od nas može ostvariti onoliko koliko njegovi podsvjesni programi dopuštaju – ništa više. Zbog toga prvo treba da se pročistimo energetski, na svim nivoima. Kada tražimo nešto izvan sebe, po običaju, tražimo pogrešno.

Čovjek koji je dosegnuo određeno duhovno znanje, ne odriče se materijalnih dostignuća, što više -može i uživati u njima. On zna da definitivno nisu bitna. Na kraju, svi ćemo umrijeti jednoga dana i niko od nas neće na drugi svijet nositi svoje kuće, stanove, jahte, novac ili bilo što slično.

Poznati ruski narodni iscjelitelj Lazarev je analizirajući new age film “Tajna” nastao po istoimenoj knjizi prije nekoliko godina, tehnike svjesne upotrebe energije radi postizanja određenih materijalnih ciljeva nazvao “đavolizmom” jer se ovdje energija (đavao) pokušava staviti ispred ljubavi (duše). Dugoročno, to stvara jednu lošu, opterećenu karmu i sve posljedice koje ona nosi.

Ako ne ostvarim svoje ciljeve, tehnika (metoda) ne djeluje

Ova zabluda je suprotnost ranije navedene, no možda je i opasnija od nje. Njene posljedice za pojedinca mogu biti vrlo teške. Razočaranje u život, svijet oko sebe, Boga te u druge ljude kao posljedica neostvarenja zacrtanog cilja (uprkos predanom radu na sebi) može rezultirati destrukcijom, autodestrukcijom te autosabotažom.

Duhovna dimenzija je bezvremena i vječna i svako vremensko mjerenje rezultata koje neko postiže na svom duhovnom putu nema smisla. Da li ćemo nešto ostvariti sada, za 20 godina, u nekom drugom životu ili čak nikad, sve to na duhovnom nivou nije važno. Stoga je svako vremensko tempiranje nekog cilja u ovoj našoj realnosti dosta štetno i donosi nepotreban stres.

Rok u kojem smo zacrtali nešto ostvariti može biti samo orijentacija – ništa više. Isto tako, pošto postoje i druge dimenzije stvarnosti osim ove naše, materijalne dimenzije, pravo je pitanje: “Je li našoj duši zapravo dozvoljeno ostvarivanje određenog cilja, npr. da ostvarimo divan brak ili emotivnu vezu? “

Promatranjem šire slike stvarnosti i svijeta oko nas, možemo shvatiti i prihvatiti da neostvarivanje nekog našeg cilja u radu na sebi (npr. da progledamo – iako smo slijepi, ustanemo iz invalidskih kolica-iako smo invalidni , ostvarimo sreću s osobom x, postanemo bogati itd.) nije dokaz da naš rad uz pomoć neke metode ne djeluje.

Neostvarivanje nekog našeg cilja može biti i veliki blagoslov za nas. Samo prihvatanje te činjenice je znak da smo puno napravili na sebi.

Mislim da znam

Svi istinski velikani ovoga našega svijeta, uranjajući sve dublje u neku materiju, uviđaju koliko zapravo i ne znaju o njoj. Poznati grčki filozof Sokrat izjavio je prije nekoliko vjekova “Sada znam da ništa ne znam”.

Rekao je jednu veliku bezvremenu istinu. Naime, ljudi koji čitaju brojne knjige s tematikom samospoznaje, skloni su misliti da nešto znaju. Istina je da oni posjeduju neku informaciju o nečemu. Informacija nije znanje. Pravo znanje jeste ono kojeg pojedinac uspije u potpunosti implementirati u sebe tako da ono zapravo živi kroz njega.

Veliki Albert Ajnštajn uvijek je tvrdio da svako znanje koje nije iskustveno-zapravo i nije znanje. Tako i ljudi koji tvrde da znaju, a u životu iskušavaju brojne probleme, nesrećni su, pate, ne mogu prihvatiti svoj život i svijet oko sebe, okrivljuju druge za svoje nedaće- svi oni zapravo ne znaju. Život im to stalno potvrđuje.

Bolje prolaze kroz život ljudi koji priznaju i prihvataju da nešto i ne znaju. Spremni su tada otvoriti se prema znanju, naučiti – možda od onih čiji životi pokazuju da imaju znanje, ili su konačno naučili.