Vjerovatno ste se mnogo puta našli u situaciji da poželite da isključite onaj dio mozga zadužen za brigu o onome za mišljenje drugih ljudi…
I dok će se mnogi pomiriti s time da su neki od nas “jednostavno takvi”, drugi će se obratiti stručnjacima i provjeriti šta mogu da učine da to promijene. Upravo je to učinila novinarka Mashable-a Rejčel Tompson.
Problem društvenih bića
Prva osoba koju je kontaktirala bila je psihološkinja dr. Mara Klemih, jedna od autorki knjige “Above the Line: Living and Leading with Heart”, koja je rekla da se u trenucima kada se osjećamo nesigurno i gubimo osjećaj unutrašnje vrijednosti, trudimo to da kompenzujemo ponašanjem koje uključuje traženje priznanja drugih: “Kao ljudi svi dijelimo urođeni poriv da se spajamo s drugima. Težimo inkluziji, a odbijanje znači isključivanje i to razumljivo izaziva strah.”
Neuronaučnica i psihološkinja dr. Linda Šo tvrdi da je pripadnost skupini nekad bila ključna za preživljavanje: “Napadi ili glad bili su izvjesniji ako ste bili prepušteni sebi. Pripadnost grupi s vremenom se pretvorila u društvenu prihvaćenost pa je briga za mišljenje drugih postala imperativ ako želite da pripadate. Priznanje drugih tjera nas da se osjećamo dobro, osjećamo nalet hormona sreće kao što su endorfini, dopamin i serotonin. Problem se javlja u trenutku kada to ne možete postići bez tuđeg priznanja.”
Štaviše, istraživanja su pokazala da odbijanje kod mnogih aktivira iste djelove mozga kao i fizička bol, a to objašnjava zašto nas neodobravanje toliko emocionalno boli i zašto je bol toliko intenzivna.
Problem društvenih mreža
U današnje vrijeme dodatni problem predstavljaju i društvene mreže koje su istovremeno postale i mjesta koja izazivaju nesigurnost, ali i mjesta na kojima hranimo naše samopouzdanje. Broj lajkova tjera nas da propitujemo svoje odluke, svoj izgled pa čak i vlastiti život.
Autorka Đija Tolentino u svojoj je knjizi “Trick Mirror: Reflections on Self-Delusion” napisala da internetom upravljaju stimulacije koje nas onemogućavaju da postanemo potpune osobe dok god održavamo interakciju. Ukratko, ljudi se ponašaju kao laboratorijski miševi u eksperimentima koji uključuju neki oblik nagrade.
Upravo zato “skrolujemo” u neprestanoj potrazi za kratkotrajnim užicima, bili to komplimenti ili nešto što će nas razljutiti. Korišćenje Fejsbuka, Instagrama i Tvitera je nalik igranju igara na sreću koja vam daju do znanja da li vas vole ljudi ili ne.
Ono što za početak možete učiniti je ograničiti vrijeme koje provodite na društvenim mrežama, a to će vam svakako sugerisati i stručnjaci.
Niels Ek, psiholog i saosnivač platforme Remente koja se bavi digitalnom detoksifikacijom, sugeriše isključivanje svih ekrana na 24 sata. Ako vam se to čini kao predugo, isključite notifikacije na nekoliko sati i postepeno povećavajte vrijeme.
Problem našeg stava prema društvu
No svako od nas je drugačiji i nekima treba više validacije i što se manifestuje na različite načine.
“Ako mijenjate mišljenje zavisno o reakciji na ono što ste rekli, ne žalite se ako primijetite da vam je neko učinio nešto nažao, pretvarate se da znate nešto iako ne znate, previše se izvinjavate pa čak i onda kada niste učinili ništa pogrešno”, sve su to primjeri koje je Ek naveo kao primjere problematičnog ponašanja.
Klemih ipak sugeriše da za početak trebate biti hrabri i iskreni sami sa sobom te da sebi postavite sljedeća pitanja: “Odakle dolazi moja želja za priznanjem? Možda ćete morati da se prisjetite sopstvene prošlosti kako biste to otkrili, a to nije uvijek ugodno iskustvo. Vrlo često se radi o nečemu što ste razvili u djetinjstvu. Jeste li osjećali potrebu za roditeljskom ljubavlju pa ste smišljali načine kako da dobijete njihovo priznanje? Jeste li imali problema s tim da u školi pronalazite prijatelje pa ste s vremenom razvili strah od odbijanja? Kada otkrijete odakle sve dolazi, možete identifikovati i tipove situacija koje vam izazivaju potrebu za priznanjem.”
Ako se borite sa strahom od odbijanja, možete razviti potrebu za validacijom koja se manifestuje kao ugađanje ljudima, trošite previše emocionalne energije brinući o tome šta drugi misle o vama, a ponekad čak i razvijate mentalne scenarije ili vježbate šta ćete reći kako bi sve glatko proteklo.
“Ponekad jednostavno previše brinemo o tome što ljudi misle o nama, a to je posebno vidljivo u trenucima kada patimo od manjka samopouzdanja ili smo u potrazi za stabilnošću u životima. Možda su nas previše osuđivali kada smo bili djeca, govorili nam da nismo dovoljno dobri ili nas je neko zlostavljao. Naše samopouzdanje postane previše povezano s onime što drugi misle. To pak može dovesti do manjka samopouzdanja i potrebe za validacijom”, govori Klemih.
Kako riješiti problem
Ostaje pitanje kako to promijeniti.
Odgovor nije jednostavan i radi se o dugom i teškom procesu za koji ne postoje jednostavna rješenja. Jedan od načina kako početi s analizom vlastitog ponašanja je vođenje dnevnika.
Imaćete vremena i prostora razmišljati o svojim postupcima jer to je nešto o čemu dovoljno ne razmišljamo. U isto vrijeme, hvatamo se ukoštac sa sopstvenim emocijama i to kao posljedicu može imati povećanje svijesti o tome šta radimo.
Ljudi koji pretjerano brinu o tome da sve oko sebe zadovolje prečesto ne znaju da postave jasne granice, a to je bitno.
“Kada ne znamo reći ne zbog želje da svima ugodimo to postaje bitnije od prikladnih granica pa je dobro vježbati kako objasniti nekome zašto ga morate odbiti. Budite iskreni prema sebi i zapitajte se da li to radite zato što je dobro za vas ili zato što tražite tuđe priznanje ili zato što izbjegavate neodobravanje”, govori Klemih.
Napravite listu onoga što radite i provjerite koliko toga radite zbog sebe.
Sara Grifits, koja je specijalizovana terapeutkinja za traume i zlostavljanja, često se susreće s ljudima koji ne znaju da postave jasne granice, a njen je prijedlog da se suočite sa svima koji vam se obraćaju na način koji smatrate neprihvatljivim.
Nije jednostavno, ali ako već nemate dovoljno hrabrosti da ih opomenete da tako više nikada ne razgovaraju s vama, pitajte ih zašto vam se tako obraćaju ili zašto su rekli to što su rekli.
Ono što je najbitnije je da počnete da vježbate svoj stav prema reakcijama drugih. Izostanak priznanja nije odbacivanje ili neodobravanje.
“Kada nešto učinite, sa samim sobom provjerite osjećate li da je to nešto ispravno i podsjetite se da je to vaš izbor, pohvalite se zato što ste to što jeste”, predlaže Klemih.
Naravno, promijeniti način na koji razmišljate nikada neće biti jednostavno jer biti čovjek znači brinuti za ono što drugi misle o vama. Samo nemojte zaboraviti da niste jedini.
