Pošle tri žene zajedno da donesu vodu. Kada su se srele, dvije počeše da se hvale kako su im sinovi jaki, visoki, lijepi i sve tako u krug.
Treća žena se nije izjašnjavala.
Kada su je druge dvije pitale kakav je njen sin, ona skromno reče da je mlad, običan momak kao i svi drugi.
Dok su se vraćale kući sa rijeke, sa teškim ćupovima vode na leđima ugledaše svoje sinove.
Prva žena reče: “Poslušajte kako moj sin divno pjeva.”
Druga pokaza na njenog sina i reče da je jak i da daleko baca kamen.
Sin treće žene potrča do majke i skide joj težak ćup s leđa.
Lijepa i poučna priča za onog ko razumije , na žalost takvih je danas sve manje i na žalost u takvom vremenu živimo , da se ponekad zapitamo koliko nam je dobro donijelo to što smo skromni jer veoma često bolje u životu prođu oni koji ne znaju što je to .
Lijepa prica. Ali ovo vazi samo za normalne zemlje.
Zasto ovdje skromni ljudi ne prosperiraju. Ovdje je mentalitet zakrzljao. Kad na ulici vidide nekoga sa Golfom2, taj je za sve kriv, a u dzip sa tamnim staklima ne smiju ni da pogledaju, nego mu se sklanjaju bez rijeci.
Skromnost je predivna osobina ali se malo cijeni nazalost.Mnogi tupani poistovjecuju skromne osobe maltene sa budalama.