Zašto je važno voditi unutrašnji dijalog?

Ukoliko ste gledali seriju Seks i grad, sigurno se sjećate scena kada Keri Bredšo otpočinje razmišljanje na temu muško-ženskih odnosa, koje smo mogli da iščitavamo na ekranu. Iako se ovo ostvarenje često posmatra kao lagana razbibriga, iz njega možemo izvući neke pouke. Razgovor sa samim sobom kao proces obrade misli nije pojava na koju se gleda blagonaklono. Razlog je vjerovatno to što se smatra da je za komunikaciju potrebno društvo, ali su mnogi spremni da se upuste u ovu avanturu. Ukoliko želite da otkrijete blagodeti ove navike, pozivamo vas da ostanete sa nama i u nastavku.

Činjenica je da ljudi nikada ne prestaju da pričaju, jer se dio dijaloga odvija u tišini, kada razmišljamo, proživljavamo emocije, planiramo naredne poteze. Ponekad kada smo sami izustimo rečenicu, kao na primjer: „Gdje sam parkirala kola?”, što je samo vrh ledenog brijega onoga što se zapravo odvija u glavi. Upravo to što razgovaramo osnažuje naše vijuge. U trenucima kada stanemo pred ogledalo i krenemo da pričamo, ili u sličnim situacijama, mi zapravo dajemo glas mislima. Nekada se ova aktivnost dešava nesvjesno, ponekad ciljano, kako bismo kontrolisali svoje ponašanje, tek svima su nam poznate situacije kada pokušavamo da suzbijemo misli u noćnim satima i zaspimo. Tu često upadamo u zamku moranja, što nam samo otežava te trenutke.

Unutrašnji dijalog kao predmet istraživanja

Da li ste se ikada zapitali koliko često razgovarate sami sa sobom? Vjerujemo da vam je ovo zanimljiv materijal za razmišljanje, baš kao i psihologu i profesoru sa Univerziteta Springfild po imenu Džudi Van Ralte, koja je pokušala da dobije odgovor. Za ispitanike je odabrala grupu golf igrača, koji su dobijali nasumične zvučne signale u razmaku od 25 do 50 minuta, kako tokom nadmetanja, tako i van terena. Zadatak je bio da kada god začuju signal, sjednu i zapišu svoje misli o strategiji igranja ili kvalitetima suparnika. Rezultati su pokazali da je unutrašnji dijalog u većini slučajeva čak 6 puta bogatiji od onog sa sagovornicima. Prema riječima Ralteove, neki od učesnika studije češće vode razgovor sa sobom od drugih. Pored toga, ni okolnosti nisu uvijek iste, pa je određeni broj golf igrača zamišljeniji na terenu, nego tokom obavljanja drugih aktivnosti.

Postoje razni tipovi unutrašnjeg dijaloga

Vjerovatno s vremena na vrijeme koristite samomotivaciju kada posustanete, i koristite afirmaciju: „Hajde, možeš ti to!”. Sa druge strane, dajemo sebi komande kada je potrebno da se smirimo i duboko udahnemo. Razliku između ova dva oblika unutrašnjeg dijaloga možemo vidjeti u sportu. Naime, kada se od takmičara zahtijeva prava taktika i preciznost, važno je da se pribere i fokusira, dok je u sportovima koji testiraju izdržljivost poželjan podsticaj pozitivnih misli. Ipak, treba voditi računa o samokritici, koja je nekada opravdana, ali ukoliko potraje, može prerasti u izvor stresa i hroničnu pojavu.

Važno je da unutrašnji dijalog postoji

Ako vam ne polazi za rukom da pronađete granicu u prekorijevanju sebe, koristite treće lice jednine. Ovo se pokazalo kao djelotvorna tehnika za samoprocjenu i zaustavljanje negativnog toka misli. U praksi to izgleda ovako – umjesto rečenice: „Nervozna sam zbog ispita”, koristite „Anđela je nervozna zbog ispita”. Postoje istraživanja koja govore u prilog uspješnosti ovog trika. Izmještanjem u treće lice, dobijamo priliku da stanje sagledamo sa jasnoćom i objektivnošću, kao da je dio tuđeg iskustva. Pojedini univerzitetski profesori pribjegavaju promjeni perspektive tokom neugodnih situacija, kakve su turbulencije tokom leta avionom. Dijalog kakav bismo vodili sa prijateljem koji se ne osjeća prijatno u tom trenutku, pomaže nam da se opustimo i zaustavimo nalet negativnih misli.

Dijalog u drugom licu jednine

Ukoliko se ne povezujete sa upotrebom trećeg lica jednine, možete pokušati i sa drugim, odnosno preći na ti. Razlika je u tome što treće lice doprinosi da se osjećamo kao na kafi sa drugaricom ili pivu sa drugom, a drugo nam pruža uvid u širu sliku.