Nedavno sam išla na prvi čas joge u životu. Neću ni da pominjem užas suočavanja sa tjelesnim granicama, svog ne tako loše izgledajućeg tijela. Fokusiraću se samo na trenutak svoje nemogućnosti da se opustim. Naime, u idealnom slučaju došla bih na jogu, rasprostrla peškirić i ostavila sve brige ispred vrata.
U tih sat, sat i po, postojali bismo samo moje tijelo i ja, a smirujući glas joga instruktorke vodio bi me kroz čudesne tjelesne položaje koji bi testirali moju gipkost, snagu i izdržljivost, uz puno odmaranja između, i uz mnogo ljubavi, mira i opuštenosti, napredovala bih iz časa u čas. U stvarnosti, ja sam kao i u životu, zapinjala, takmičila se, nervirala se i posljedično, rojevi misli zujali su mi u glavi. Nisam uspjela da se smirim i potpuno se opustim.
Tek na kraju časa, spustila sam teške kofere i meditirajući svom snagom teleportovala sam se na plažu, moje sigurno mjesto, gdje nema telefona, mejlova, neplaćenih računa, sitnih svađa i nepremostivih razlika. Postoji samo to da sunce sija i da je dovoljno toplo i sigurno.
Zašto ja, zašto većina žena, prosto i jednostavno ne može da se opusti? Ni na jogi, ni na zabavi, ni na plaži? I ne samo ja, za drugarice sam izabrala iste takve žene, žene koje zapinju. Ne samo da završavaju fakultet za fakultetom, one zapinju radeći više poslova, gaje djecu i kuvaju ručkove, šminkaju se i cimaju se. One osnivaju svoje firme, gase ih, nalaze izazove, rješavaju probleme, guraju za sebe, za druge, sve nekako na mišiće i na snagu.
U toj olimpijadi života one se osjećaju iznureno, čak i kad im neko dodijeli medalju. Iza tog trenutka radosti stoje milioni nevidljivih sati rada koji nikad neće biti dovoljno plaćen, vraćen, nagrađen. Gora od tog stalnog zapinjanja jeste svijest da će svijet stati u onom trenutku kad ja stanem, kad udahnem duboki trodjelni udah, a onda polako ispustim sav vazduh do kraja.
Dok sam ja fokusirana na disanje iz stomaka, širenje grudi prema univerzumu i ispunjavanje posljednje bronhije kiseonikom u svijetu izvan neko me zove, nekome trebam, postoji više hiljada mjesta na kojima nisam i još više događaja u kojima ne učestvujem i to osjećanje propuštanja me rastrže. Najgore je kad ne znam šta sam zaboravila, a pouzdano znam da nešto jesam.
Majke ni ne kriju svoj strah i krivicu koju osjećaju kad urade nešto za sebe nešto glupo i trivijalno poput trodjelnog disanja, dok njihova djeca možda jecaju za njima. Možda u trenutku dok majka udiše sporo, djetetu ispada kašika na pod, ono se isteže za njom, pada i dezorijentisano baulja po podu sa velikom čvorugom na glavi.
Kapirate? #FOMO iliti strah od propuštanja nije milenijalski izum, izumjele su ga sve naše majke, bake i prabake ko zna kad i zašto. Taj grč straha postoji zbog muke, zbog preživljavanja.
Inteligencija je sposobnost snalaženja
Vjerovatno i zbog teške krivice za svaki krivi zub, svaku vašku i groznicu, svaku dječju ili kućevnu bolest i smrt, čiju su težinu nosile u tišini cijelog života. One su jedino brinule o djeci i kući (malo li je?), a ni to nisu mogle kako treba. Nisu jer nije bilo električnog šporeta, vrtića, ljekara ni para, nije bilo podjele kućnog rada ni tople riječi, radnog dana ni odmora. Nije bilo ni psihoterapije, ni meditacije, ni joge. Plaže je doduše bilo i biće je uvijek, ali nema je izgleda dovoljno za svakoga.
Voljela bih kad bi postojala neka paleo dijeta za mozak. Da neko povede mene i sve moje drugarice u teleport ekskurziju u prošlost, da samo na čas doživimo taj strah, taj iskonski strah od svega u svijetu bez mobilnih telefona i još mnogo čega, koji nam se čini dalek, nepodnošljiv i opasan.
Vjerujem da bi to kratko putovanje, osim straha, probudilo i neku vrhunsku inteligenciju i mudrost u nama. Jer, inteligencija je sposobnost snalaženja u nepoznatim situacijama. A mudrost? Mudrost je način na koji upravljamo svojim snagama, ono kad kočimo i pauziramo taktički, nešto grabimo, a nešto propuštamo balansirajući između želja i realnosti kao na džogiranju.
Na sljedećem času joge plaža nije bila moje jedino sigurno mjesto. Odmarala sam mozak svom snagom, svjesna koliko sam privilegovana što inače mislim o mejlovima i telefonima, što se ne rvem sa neprijateljem koji je pred vratima, sa glađu ili smrću na Sutjesci. Laknulo mi je i osjetila sam duboku zahvalnost za sve one koje su to uradile za mene. Udahnula sam duboko puneći stomak vazduhom, šireći grudi i ispunjavajući pluća životom. Izdahnula sam i pustila sve teške misli da se pretvore u mjehuriće sapunice. I tad sam se samo opustila.
