Zašto se nikada ne treba vraćati onome ko vam je pričinio bol

Vrijeme je da konačno zdrav razum proradi i da shvatite zašto se nikada ne treba vraćati onome, ko vam je pričinio bol.

​Postoje ljudi koji vam se sviđaju, ali koji su štetni za vas, bez obzira da li imate ozbiljan odnos sa njima ili je to samo još jedna avantura.

U tim ljudima postoji neka nezasita neodoljivost, naime u tome, da su navodno pored vas, a istovremeno su nedovoljno blizu.

A vi ste već uronili u ​​blato, i to ne po prvi put, a ni posljednji.

Obožavate trenutak kada se na vašem telefonu ukaže ime toga čovjeka. Spremni ste poći na sve samo da vidite njen ili njegov iskren osmjeh. Kada nijeste zajedno, želite da vidite taj pogled kojim on ili ona gleda na vas.

Ali gledate u njene ili njegove oči i ne vidite uopšte taj izraz koji bi željeli da vidite.

U tom izrazu vidite osjećaj udaljenosti, koji govori o tome, da on ili ona nije sasvim s vama, i nikada neće ni biti, bez obzira koliko to da želite.

On ili ona mogu reći da ste vi prelijepi i vi ćete željeti da povjerujete u to, jer riječi proizvode utisak na nas, ili nam pričinjavaju bol ili daruju sreću.

Dio vas traži taj bol koji vam daje taj čovjek. To je zamršeni ciklus “naprijed-nazad”, povezan sa tim čovjekom, i nemate snage da prekinete vraćate se njemu ili njoj. Sve vrijeme čekate promjene u tom čoveku.

“Možda će ovaj put stvarno sve biti drugačije”, govorite sebi sa tvrdoglavom naivnošću. Ponovo zatvatarate oči.

Prelijepo shvatate šta se događa, koje su posljedice toga što se događa i zašto je to loše za vas.

Takođe prelijepo znate razliku između onih za koje ste na prvom mjestu i onih za koje ste samo neki dodatak.

Obično zdrav razum na kraju pobijedi, ali često je za to potrebno mnogo vremena. Vaše emocije vam saopštavaju golu istinu direktno u lice, jer ste se prebrzo predali svojoj želji da zagrlte njega ili nju.

Pretpostavljamo da to može biti doživljeno kao slabost i emocionalna nezrelost, što na neki način i jeste.

Govore nam da nikad ne pristajemo na manje nego što zaslužujemo.

Zašto onda ne slijedimo ovaj savjet? Da li stvarno podliježemo iskušenju i predajemo se potpuno čovjeku, koji nas ne cijeni onako, kako zaslužujemo, koji nas čini tako nevrijednim?

Možda nas jednostavno to čini čovječnijim, glupljim s jedne strane, hranjenim nadom s druge strane, ranjivim i istovremeno tvrdoglavim.

Mi namjerno ne slušamo savjete naših prijatelja, iako smo u potpunosti svjesni štete toga dugo očekivanog i najvjerovatnije pijanog poljupca. Sve što nam treba je da nas oni žele toliko koliko želimo mi njih.

Pričinjenje bola je jedno od najintimnijih iskustava koje možete doživjeti sa nekim. Ovo se dešava kako bismo odredili najjače među nama, jer svi imaju osjećanja i uspomene, koje otpuštamo bez posebne želje.

Ali smatramo da dok ne možete kontrolisati svoja osjećanja, ne možete kontrolisati kako se drugi ljudi ponašaju prema vama.

Mi veoma volimo da vjerujemo da ljudi mogu da se promijene zbog nas, ali se moramo suočiti sa istinom, da se to nikad neće dogoditi. Važno je to shvatiti i prihvatiti.

Pitanje je koliko dugo možete trpjeti sve to, a dio rješenja je da postavite i osvijestite svoje granice i ono što vam zaista treba. Sve ovo nije lako, ali na kraju krajeva, vaša sreća je samo u vašim rukama.

Neki ljudi, bez obzira koliko jako da nas privlače, nijesu vrijedni toga.