Nekoliko dana nakon smrti njenog oca, Sju Morton, advokatica specijalizovana za zastupanje i odbranu mentalno bolesnih ljudi, trener i autor brojnih članaka o anksioznosti, tuzi i zavisnosti u roditeljstvu, počela je da čita knjige o prevazilaženju bola uslijed gubitka. To je bio njen plan da se izbori sa tugom i bolom.
Knjiga je trebalo da joj pomogne da prevaziđe intenzivan bol u duši i anksioznost koji su je praktično uništavali nakon što je izgubila oca.
“Ja sam ekspert za prevazilaženje bola i teškoća, a posljednjih godina i savjetnik u kriznim situacijama, pa je izgledalo prilično jednostavno – smisliti plan i prevazići bol”, ispričala je Sju.
Ona je vjerovala da će primoravanje sebe da zagazi u dubinu svog bola pomoći da brže preboli i vrati se u normalnu svakodnevicu. Zaronila je u svoja najjača bolna osjećanja, kako bi što prije snizila intenzitet emocija koje je teški gubitak donio. Ali, umjesto da krene naprijed ili makar olakša sebi, Sju se našla zatočena u bolu. Ponovo je čitala knjige, ništa nije pomagalo.
Nije živjela, samo je postojala.
Svi su joj govorili da život mora da se nastavi, ali Sju nije mogla ni naprijed ni nazad. Srce joj je bilo slomljeno. Depresija ju je savladala.
“Život ne čeka da se vaš bol “slegne”. Tjera vas da ustanete svakog dana, čak i kada ne želite. Vrijeme ne može da izliječi bol”, uvjerena je Sju.
Prolazili su dani, nedjelje, mjeseci. U boljim danima, komunikacija sa drugim ljudima nije joj bila laka, a vremenom je postala izuzetno teška. Priznaje da se ponekad nije ni tuširala, nije ustajala iz kreveta, nije ni jela. Drugim danima je krila svoj bol i “nosila masku” nasmijanog lica dok je kuvala, čistila, igrala ulogu uspješne supruge i majke. Ipak, najveći dio vremena osjećala se paralizovano bolom. Kada se noću budila da ide u toalet, talas tuge bi je ponovo oblio i narednih pola sata bi plakala, sve dok ne bi konačno zaspala. To joj se dešavalo tri do četiri puta nedjeljno.
Povrh svega, Sju je bilo sramota što nije u stanju da prevaziđe svoj bol. Pokušala je da tugu kanališe kroz umjetnost. Ona ju je držala koncentrisanom neko vrijeme, ali osjećaj da je i sama umrla nije je napuštao. Osjećala je da korijen njene tuge mora da ostane u njoj kako bi ostala vezana za svog oca. Nije željela da se udaljava od uspomena na njega.
“Iz nekog razloga, kroz bol sam osjećala da sam još bliskija sa tatom”, prisjeća se Sju.
Postoji pet faza tuge: bol, bijes, poricanje, depresija i konačno prihvatanje. Sju je to znala. Znala je i da faze mogu da dolaze različitim redom, znala je da je to sve normalno, ali ona se nije osjećala normalnom.
Bezgranična ljubav
Kako se prva godišnjica tatine smrti približabala, Sju je razmišljala o emocijama koje se nisu mijenjale i shvatila da joj je potrebna pomoć. Bez obzira na to što je pomogla mnogima da prevaziđu krize i prežive bol i onda kada se čini nemogućim, učenje kako da se izbori sa sopstvenim bolom bilo je i više nego teško.
“Bio je to dobar podsjetnik za mene da smo svi mi samo ljudi i da smo svi ranjivi”, istakla je žena.
Jedina stvar koja se u svem tom bolu ne mijenja jeste ljubav, koju ćemo uvijek osjećati za tog nekog koga više nema. Sju Morton je shvatila da takva ljubav nikada ne umire. Emocije su se mijenjale svakog dana, bila je i zbunjena i nesigurna, ali konstantno je osjećala tu ljubav.
Sju je shvatila da mora da nauči kako da preusmjeri svu tu ljubav koja nema gdje da ode, na mjesto na koje može “da se smjesti”. Bilo joj je potrebno da pronađe način da zadrži metafizičku vezu sa pokojnim ocem, i to joj je bilo dovoljno.
Ispoštovala je sve tradicije, podigla spomenik, vodila dnevnik i slušala puno muzike koju je njen otac volio.
“On nije tu, ali jeste”, uvjerena je Sju.
Putovanje ka jednoj novoj sebi
Nakon smrti voljene osobe, mora da postoji prelazni period. Koliko će trajati – zavisi od osobe do osobe. A pronalaženje načina da se vratite u normalu zapravo je vaš lični put ka jednom novom sebi, smatra Sju.
“Naučiti da potpuno razumiješ svoju tugu i užasan bol koji je prati, a onda da stigneš do tačke kada shvatiš da je ta tuga zapravo ljubav, to te promijeni”, dodala je.
Tuga nije nešto što mora da bude prevaziđeno. To je proces, reakcija na duboki emocionalni bol čija jačina može da varira iz dana u dan. Pronaći razlog za zahvalnost nije lako, ali ćete je jednom dostići ako u sebi otkrijete šansu da počnete ispočetka s ljubavlju.
“Spoznala sam sve darove koje vam samo tuga može donijeti, čak iako nastavlja da boli. Zahvalna sam što sam imala toliko duboku sposobnost da volim svog oca tokom života, i što mogu da ga volim i sada, nakon što je zauvijek otišao”, poručila je Sju.
