Zavisnost od hrane može imati uticaja na mozak, tvrde naučnici na osnovu dobijenih rezultata.
Studija ukazuje na to da osobe koje pokazuju zavisnost od hrane imaju slične ili iste aktivnosti mozga kao ljudi koji boluju od drugih bolesti zavisnosti. U mozgu osoba zavisnih od hrane dešavaju se isti procesi kao kod onih kod kojih postoji zavisnost od alkohola ili droge, potvrđuju nova naučna istraživanja.
„Ljudi koji pokazuju simptome zavisnosti od hrane izgleda imaju isti obrazac moždane aktivnosti koje vidimo u drugim oblicima zavisnosti“, kaže istraživač Ešli Gerhard, doktorant kliničke psihologije na Univerzitetu Jejl.
Istraživači vjeruju da ovo otkriće pokazuje povezanost zavisnosti od hrane sa specifičnim moždanim aktivnostima. Dobijeni rezultati ukazuju na to da neke gojazne osobe treba tretirati kao bolesno zavisne, a ne kao gojazne, kaže Mark Gold, specijalista za bolesti zavisnosti Univerziteta u Floridi.
Anketa
Jedna trećina odraslih Amerikanaca ima preveliku tjelesnu težinu pa zbog toga istraživači žele da provjere teoriju koja dovodi u vezu zavisnost od hrane i gojaznost.
Istraživači su uradili kompletnu procjenu za 39 žena prosječne starosti oko 21. Njihov prosječni indeks tjelesne mase (BMI) iznosio je 28 (indeks iznad 25 smatra se prekomjernom težinom). U grupi za ispitivanje bilo je: mršavih žena, žena prosječne težine, ali i gojaznih žena (prosjek – 28 BMI).
Pri istraživanju je korišćena posebna skala za ispitivanje zavisnosti od hrane koja je razvijena na Univerzitetu Jejl. Žene je trebalo da daju odgovore na 25 pitanja u vezi sa ishranom, hranom i ponašanjem prema hrani i obrocima.
Magnetna rezonanca
U daljim istraživanjima istraživači su koristili funkcionalnu magnetnu rezonancu (fMRI), pomoću koje je moguće mjerenje malih metaboličkih promjena koje se odvijaju u aktivnim djelovima mozga. Mjerili su aktivnosti mozga dok su žene pile čokoladni milkšejk i druge ukusne napitke, kao i kada su im prikazane slike milkšejka i čaše vode.
Kada žene pogledaju sliku milkšejka, povećavaju se aktivosti u oblastima mozga gdje se kodiraju motivacione vrijednosti određenih stimulansa kao odgovor na signale hrane.
Aktivinosti u ovim oblastima mozga bile su povezane sa žudnjom za hranom, ističe dr Gerhard.
U odgovoru na svoje mišljenje o hrani, žene koje su višom ocjenom ocijenile svoju zavisnost od hrane u odnosu na žene koje su dale niže ocjene, imale su veću aktivnost u dvije oblasti mozga. Ove dvije oblasti uključene su u donošenje odluka i kontrolu ponašanja, kao i u stvaranje odnosa između stimulansa i odgovora.
Dok su pile milšejk, žene sa većom zavisnošću od hrane pokazale su manje aktivacije u oblasti mozga koja se bavi mogućnostima da inhibira ponašanje, što ukazuje na to da su te žene manje u stanju da kontrolišu svoje postupke.
Aktivnosti u mozgu kod osoba sa visokom zavisnošću od hrane su, kaže Gerhard, veoma slične aktivnostima onih osoba koje imaju druge vrste zavisnosti. Kod ljudi koji kažu „osjećam zavisnost od hrane i ne mogu se zaustaviti“, isti su procesi u mozgu kao kod drugih zavisnika.
Nije pronađena veza između rezultata na testu koji pokazuju povećanu zavisnost od hrane i indeksa tjelesne mase. Neke mršave žene imale su visoke ocjene zavisnosti. Kada se utvrdi zavisnost od hrane kod mršavih ljudi, to može pomoći da se identifikuju osobe kod kojih postoji rizik od toga da kasnije postanu gojazne ili imaju probleme sa ishranom.
Na osnovu ovih rezultata, može se kod pojedinih osoba utvrditi i da su gojazne iz nekih drugih razloga (neka bolest), a ne zato što su zavisne od hrane.
Drugo mišljenje
Studija je veoma važna, smatra Donald Dizni, istaknuti profesor na Univerzitetu na Floridi.
„Postoji puno kontroverznih stavova povodom zavisnosti od hrane“, izjavio je on za WebMD.
„Jedan od rezultata ove studije ukazao je na to da postoje objektivne aktivnosti u mozgu koje se mogu izmjeriti i koje ukazuju na zavisnost od hrane, a ne da postoji samo nečije subjektivno vjerovanje da je zavisan od hrane. Poražavajuće je to da zavisnost od hrane izaziva aktivnosti i promjene u mozgu koje su veoma slične zavisnosti od droge“.
Pomenuto istraživanje koristi validne skale za objektivnu procjenu zavisnosti od hrane. Studija može pomoći da se objasni zašto kod nekih gojaznih ljudi hirurške intervencije i uklanjanje viška tjelesne mase (ili smanjenje želuca…) nisu dale rezultate.
„Za one koji su zavisni od hrane, obraćanje pažnje na signale hrane od ključne je važnosti“, kaže dr Gerhard.
„Obratite pažnju na to šta vas tjera da izgubite kontrolu ponašanja. Promjena sredine za one koji su opsjednuti hranom jeste teška, ali ne i nemoguća. Ako prolazite pored omiljene pekare na putu do posla, a to je za vas preveliko iskušenje da biste mu odoljeli, pronađite novi put do posla.“
Rezultati navode i na to da osobe zavisne od hrane treba da izbjegavaju „lijepo serviranu i lijepo pripremljenu hranu“, da prije jela treba sebi da odrede porciju koju će pojesti, a ostatak hrane „da sakriju“.
