Deset do Osam – Treba Li Crnogorcima Antiamerikanizam?

Dobro jutro! Ovih par dana je politika dosadna, tako da i dokoni premijer retroaktivno sebi pripisuje google na crnogorskom. Zato predlažem da obradimo par tendencija u javnosti, umjesto da komentarišemo dnevnu politiku.

Treba li Crnogorcima antiamerikanizam?

Litije u Crnoj Gori su resetovale mnoge političke tendencije i aksiome u crnogorskom društvu. Promjena tridesetogodišnje vlasti je, pored krize i opasnosti koje je sa sobom nosila, bila i šansa da se u Crnoj Gori stvori pluralizam ideja u zajednici, da se oslobode procesi političkog aktivizma, da se potraže alternative ne samo konkretnim političkim partijama, nego i ustaljenim obrascima razmišljanja o politici.

Uloga političkog Zapada u toku promjena u Crnoj Gori je bila pod velikom lupom javnosti. Kada je spoljni uticaj u pitanju, nesumnjivo je da u crnogorskom društvu i politici najveći uticaj ima baš Zapad. Generacije su se podigle na džezu, rokenrolu, holivudskim filmovima i serijama. Naši mladi se obrazuju na Zapadu, a i naša dijaspora je sva tamo. Iako je ruski uticaj sve osjetljiviji, on je trenutno izazivač ustaljenom poretku. Za razliku od zemalja sovjetskog i varšavskog bloka, mi nismo bili, niti smo danas dio “ruskog svijeta”. U Crnoj Gori, a i na Zapadnom Balkanu će vam danas rijetko ko znati da odgovori ko je Boris Grebenšikov, Andrej Makarevič, Buba Kikabidze. Uticaj ruske kulture je slab i dalek. Ono čega se Crna Gora o Rusiji “sjeća” staro je više od vijeka.

Osim kulture, uticaj Zapada je velik i kada je u pitanju politika. Crna Gora je htjela članstvo u EU i NATO i tako dobrovoljno pokazala da je spremna da se odrekne dijela suvereniteta u korist odlučivanja u ovim međunarodnim organizacijama i savezima. Iz ovih razloga, kao i iz nesebične pomoći kada je u pitanju razvoj infrastrukture u kritičnom periodu, kada je u pitanju jačanje civilnog društva, ambasadori Zapadnih zemalja u Crnoj Gori imaju snažno prisustvo u javnosti, koje je često inspiracija teorijama zavjera i intrigama. To što ambasade u našoj nesposobnosti da kreiramo platformu za dijalog, nekad preuzimaju ulogu moderatora, se od tradicionalnih antizapadnjaka često javnosti predstavljalo kao da su upravo ti ambasadori pravi vladari u našim državama. Ova iskrivljena percepcija javnosti se valja pripisati dijelom i našoj političkoj nezrelosti, koja uvijek podrazumijeva postojanje nekog tutora, koji nam je potreban kako bi riješili probleme koje nismo sposobni da riješimo sami.

U ambasadama i ministarstvima vanjskih poslova Zapadnih zemalja su svjesni toga, i svjesni da naše nezrelo društvo uvijek percipira da je tom tutoru ili učitelju neko od djece draži.

Normalno je i prirodno da postoji veće razumijevanje između struktura koje dijele iste vrijednosti. Postoji otvorena i transparentna podrška civilnom sektoru koji te vrijednosti promoviše. Individualne slobode, vladavinu prava, demokratiju, slobodno tržište i tako dalje.

Iz ovih razloga, progresivni dio crnogorskog društva je uvijek doživljavao Zapad kao saveznika. Ono što se desilo u avgustu 2020. godine je posljedica automatizma dešavanja, ali i spleta nekih drugih okolnosti koje su potpuno izmijenile uloge u crnogorskom društvu po ovom pitanju, a najdeblji kraj, figurativno rečeno, u tom dijeli društva, izvukla je percepcija Zapada i posebno Amerike.

Kada pominjem automatizam dešavanja, mislim na konkretno smjenu vlasti, i prirodno uspostavljanje saradnje sa novim vlastima. Svaka ambasada sarađuje sa vlašću. Zbog toga je i ranije SAD često kritikovana od opozicije, a nekad je i Željko Ivanović pisao tekstove protiv američkih ambasadora za koje je sumnjao da su previše blagi prema DPS-u. Nakon što su se desile promjene, EU i SAD su novoj vladi Krivokapić-Abazović dale šansu da pokažu posvećenost reformama i euroatlantskom kursu. I ta šansa je mnogo manje trajala nego ona koja je data pređašnjoj vlasti.

Ipak, kod dijela javnosti je to doživljeno kao izdaja prijateljstva, ali i zajedničkim vrijednostima. U slučaju Amerike, ovoj promjeni raspoloženja  kumovala je i percpecija administracije predsjednika Trampa, za koju je se vezivalo srbofilstvo i rusofilstvo, slabljenje transatlanticizma, a i sam predsjednik Tramp je pomogao protivljenjem članstva Crne Gore u NATO, guranjem premijera Markovića i izjavama o Trećem svjetskom ratu.

Zbog toga je ovaj dio političkog spektra u Crnoj Gori sve nade uložio u Bajdenovu pobjedu u novembru 2020. Onda se čekala inauguracija, pa formiranje administracije, pa smjene u Stejt Dipartmentu, ali promjena politike nikako da stigne. Sada se i podrška Otvorenom Balkanu tumači kao kontinuitet Trampovih politika na Zapadnom Balkanu, od kojih se Crna Gora sa razlogom plaši. Najveći strah u dijelu crnogorskog društva je da postoji spremnost da se iluziji u punoj integraciji Srbije na Zapad, žrtvuju interesi Crne Gore.

Svi ovi fenomeni hrane jedan prilično novi fenomen među Crnogorcima, a to je antiamerikanizam, koji se tradicionalno veže za Srbe na Balkanu.

Postoje dvije vrste antiamerikanizma na Balkanu, i sljedstveno tome i u Crnoj Gori. Jedan je ljevičarski, koji je i marginalan u političkom smislu. Prisutan je među akademijom najčešće. To je kritika iz pacifističkog i antiimperijalističkog ugla, i njega ne treba smatrati preopasnim. Onaj drugi dolazi iz straha za nacionalne interese. To je onaj koji u ekstremnom obliku postoji u Rusiji, Iranu i Kini na primjer.

Antiamerikanizam među Crnogorcima se i dalje stidljivo pokazuje i do sada se javno manifestovao kroz napade na ambasadorku Rajnke na primjer, kojoj se pripisivala uloga kreatora politike prema Crnoj Gori. Na pleća žene je, nepoznavanjem procesa donošenja odluka  u američkoj administraciji, svaljeno svo nezadovoljstvo prema percipiranoj ulozi Amerike u političkim promjenama. U unutrašnjoj borbi da se ne optuži cijela Amerika i američka vlada, sva negativnost i nezadovoljstvo fokusirano je na predstavnika u zemlji.

I ranije su ambasadori bili meta prosrpske opozicije, ali se nikad na ovaj način nisu posmatrali kao izolovani od ostatka administracije. Uvijek su smatrani dijelom veće urote protiv srpskog naroda. Razlozi zašto se suverenisti ponašaju drugačije, je nemogućnost spoznaje da bi Amerika kao cjelina mogla uraditi nešto protiv interesa Crne Gore.

Mislim da je hranjenje antiamerikanizma među Crnogorcima nepotrebno i štetno. Duboko vjerujem da je uloga Amerike na Balkanu prvo dobronamjerna, a i da je uvijek bila konstruktivna. Čak i u Bosni gdje je reakcija Zapada debelo zakasnila. NATO predvođen Amerikom je okončao krvoproliće na Balkanu, a EU i SAD su zajedničkim naporima stvorile kakvu-takvu stabilnost na ovom prostoru. Ono što Crnogorci treba da razumiju, i čini mi se da to dobro razumiju, je da bi svaka promjena snaga na globalnom nivou, koja bi značila slabljenje uticaja Amerike, imala katastrofalne posljedice po Crnu Goru i njenu nezavisnot.

Naučeni primjerom Srbije i njene taktike da se samo točkovi koji škripe podmazuju, možemo pomisliti da isto može važiti i za nas. Ali mi moramo da mijenjamo tu percepciju. Mi smo za stolom, mi smo u NATO-u, a Srbija nije. Iskoristimo stolicu koja nam je na raspolaganju, kako bi snažno i artikulisano iskomunicirali naše nacionalne interese. Hoćemo li biti uspješni u tome, zavisi samo od nas.

P.S. Suprotno uvreženom mišljenju, nikad nisam bio dobitnik nikakvog američkog državnog granta. Ovo pišem iz ubjeđenja.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitilar CdM-a