Đukanović: Evropa mora da povuče Balkan naprijed

Evropska unija može i mora ponovo da povuče Zapadni Balkan naprijed, jer druge zemlje neće čekati skrštenih ruku, kaže u intervjuu za Glas Amerike predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Đukanović ne strahuje od novog nasilja na Balkanu, ali upozorava da se, imajući u vidu istoriju regiona, ne smije dozvoliti da proces integracija krene nizbrdo. On smatra da je neophodno da Beograd i Priština nastave dijalog i vjeruje u konsenzus međunarodne zajednice u pogledu konačnog rešenja odnosa Srbije i Kosova.

Glas Amerike: Uoči boravka u Sjedinjenim Državama, učestvovali ste na samitu lidera Balkana i Evropske unije u Berlinu. Posle odredjenog napretka na Balkanu, čini se da se ponovo nazaduje. Pregovori Srbije i Kosova su u zastoju, stavovi lidera dvije zemlje previše udaljeni, vlast u BiH je i dalje nefunkcionalna, Sjeverna Makedonija nije dobila datum za pregovore, uprkos rešavanju pitanja imena. Da li Balkan ide jedan korak naprijed, a dva nazad?

Đukanović: “Svakako, mogli bi se složiti da ovo nije zlatna etapa politike evroatlantskih integracija na Zapadnom Balkanu. Podsjetimo se da smo na taj put nažalost stali kasnije od drugih zemalja centralne i istočne Evrope zahvaljujući ratnoj krizi na prostoru ex Jugoslavije. Onda smo imali jedan period naglašenog euro entuzijazma u našem regionu, pa ja bih rekao i mnogo kvalitetnije pažnje Evropske unije prema našem regionu. Sada smo u fazi u kojoj je, čini mi se, zahvaljujući raznim krizama kroz koje Evropa prolazila i prolazi i zahvaljujući okolnosti da u ovoj godini imamo evropske parlamentarne izbore, politika proširenja i integracije Zapadnog Balkanan negdje u drugom planu. S druge strane, očigledno je da oni problemi koje smo prenijeli iz vremena devedestih i dalje muče. Nedavno smo uspješno konačno riješili pitanje odnosa između Sjeverne Makedonije i Grčke, ali su ostala i dalje dva od tri problema – jedno je pitanje odnosa Srbije i Kosova, a drugo je pitanje funkcionalnosti Bosne i Hercegovine. I treći faktor na koji treba da obratimo pažnju je da su ovde dvije prve okolnosti na neki način podstakle druge zemlje ili kako ih mi u političkom žargonu zovemo treće strane, da se uključe u kreiranje budućnosti Balkana, i to sa onih platformi koje definitvno nisu platforme Evropske unije niti NATO saveza. Dakle, platforme koje su vrlo kritične, i koje su u osnovi negatorske u odnosu na sistem vrijednosti na kojima počiva Evropska unija i NATO. To je fakat.”

“Da li je iz toga najpravilnije izvesti zaključak koji ste vi izveli u vašem pitanju, pa ja ne bih bio toliki pesimista. Ja bih kazao da je iz onoga što je moj ukupni utisak, iz života i političkog rada na Balkanu, ali iz poslednjeg samita u Berlinu, da još uvijek postoje izgledne šanse da se nastavi put evropske integracije i time učvršćivanje stabilnosti i bolje budućnosti regiona. Još uvijek postoji vrlo realna mogućnost, da u bliskoj budućnosti, dođe do sporazuma Kosova i Srbije i da se na taj način skine i drugo pitanje s dnevnog reda, pa da se onda cjelinom pažnje, i mi na Balkanu, i Evropa, usredsredimo na pitanje uspostavljanja višeg nivoa funkcionalnosti Bosne. Ja još uvijek vidim šansu da zemlje Balkana nastave putem evropskih integracija. Za nas je integracija jednako stabilnost Zapadnog Balkana. Mi mislimo da je put integracija jedini koji će dovesti do pouzdanije stabilnosti, a time mogućnosti bržeg demokratskog i ekonomskog prosperiteta regiona”.

​Glas Amerike: A koje su to treće strane?

Đukanović: Prvo imate očigledno veliki politički angažman Rusije. To smo osjetili na vlastitoj koži u oktobru 2016. godine. I treba takođe primijetiti da nije Rusija sama prisutna na Zapadnom Balkanu. Vidimo da je ne samo na Balkanu nego ukupno u centralnoj i istočnoj Evropi, pa i u Evropi u cjelini danas jako prisutna Kina. Ja nipošto ne želim da apriori osuđujem to. Naprotiv, svi treba da uočimo jednu novu realnost da se Kina ekonomski razvija i da se samim tim iskazuje njen interes da bude međunarodno prisutna i globalno važna. Takođe primjećujemo da su u regionu prisutne i neke druge zemlje, prisutna je jako opet Turska, prisutan je u izvjesnom smislu i Iran, kada izanaliziramo neke relacije koje postoje između Balkana i tog dijela svijeta.”

“Taj zastoj u integraciji i daljoj implementaciji evropskih vrijednosti na Zapadnom Balkanu, druge zemlje ne gledaju skrštenih ruku i ne možemo nipošto se ljutiti na njih jer one to takođe smatraju svojim legitmnim interesima da promovišu svoju politiku, ne samo u svojoj zemlji, već i širom svijeta. Sve nas to stavlja na dodatna iskušenja, i nas na zapadnom Balkanu i Evropsku uniju.”

“Nema sumnje da bi svaki dio Evrope, uključujući i Zapadni Balkan, morao biti zona primarne odgovornosti Evropske unije, a Evropska unija mora biti neuporedivo aktivnija u stvaranju uslova da Balkan ubrzano savladava one izazove s kojima se suočava, da usvaja standarde, da usvaja evropski sistem vrijednosti i u datom trenutku postane članica udružene Evrope. Ja ne govorim o datumima. Ja se zalažem da svaka balkanska država postane članica Evropske unije tada kada ispuni bezuslovno sve zahtijeve koje podrazumjeva članstvo u EU, ali podsjećam da mnogo toga možemo da uradimo u međuvremenu. Zbog čega bi, recimo, infrastruktura u našem regionu bila građena novcem koji nije evropski. Zbog čega Evropa ne bi i na taj način pokazala svoju konkurentnost i primarnu odgovornost za razvoj tog evropskog regiona”.

Glas Amerike: Predsjednik Kosova Hašim Tači rekao je da su podjele unutar EU i između evropskih država i SAD povećale rizik od obnove etničkih sukoba na Balkanu. Da li postoji opasnost od novog nasilja na Balkanu?

Đukanović: “Složio bih se sa osnovnom konstatacijom predsjednika Tačija. Dakle za razliku od devedesetih godina, kada je glavnina problema na Zapadnom Balkanu generisana upravo unutrašnjim problemima i unutrašnjim nesporazumima tada na prostoru ex Jugoslavije, danas čini mi se da se dobar dio problema u našem regionu indukuje nekim problemima koji se generišu sa globalne scene, bilo da je riječ o evropskoj ili šire. Dakle, to je nešto na što je potrebno dobro obratiti pažnju i u kontekstu onog što sam odgovorio na vaše prvo pitanje – te politike trećih zemalja, čiji interesi su suprostavljeni evropskim interesima, koje igraju svoje igre na Balkanu, a Balkan nije njihov primarni interes. Nažalost, Balkan je i u ovoj prilici poprište odmjeravanja snaga, i za rješavanje nekih pitanja koja nemaju ni geografske ni političke veze sa Balkanom. ”

“Međutim, opet ne bih bio pesimista na način na koji je to saopštio predsjednik Tači. Ja zaista ne vidim da u ovom trenutku, na prostoru Zapadnog Balkana postoji potencijal nekih ratnih sukoba ili izazivanja neke ozbiljnije nestabilnosti. Ono o čemu mi govorimo i na što upozoravamo je da upravo imajući u vidu istoriju Balkana, da ne bi predugo smjeli stajati u mjestu i nipošto dozvoliti da procesu krenu nizbrdo, da moramo raditi jako odgovorno da se nastavi poltika maksimalno moguće integracije zemalja Zapadnog Balkana, da bi smo obezbijedili usvajanje evropskog sistema vrijednosti i na taj način spriječili mogućnost ponavljanja istorije.”

Glas Amerike: Da li današnja Evropska unija ima snage da ponovo povuče region naprijed i da li to može da uradi bez snažnijeg američkog prisustva?

Đukanović: Prije svega, mislim da to Evropa može i mora. Evropski kontinent je mjesto našeg zajedničkog života. I kada ovo govorim, ne govorim kao inferiorni Balkanac koji čežnjivo gleda u Evropsku uniju i koji samo razmišlja o tome kako povući neki novac iz evropskog fonda. Ne. Ja govorim kao Evropljanin. Naš zajednički interes, interes svih nas koji živimo na tom kontinentu jeste da Evropa bude prestižna globalno. Evropska unija je lokomotiva evropskog konntinenta. I ta lokomotiva je kao svaka lokomotiva odgovorna za kretanje i stabilnost svakog, uključujući i poslednji vagon. Ako je Zapadni Balkan danas poslednji vagon evropskog kontinenta, onda se podrazumjeva da je Evrpska unija ta koja će dati konkretniji doprinos da Zapadni Balkan što brže savlada taj jaz istorijskog zaostajanja i da uhvati logični, prirodni priključak sa savremenom Evropom. Kada govorim o Evropi, ja nikada ne zaboravljam na važnost evroatlantskog partnerstva. ”

Glas Amerike: Bivši zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara Hojt Ji nedavno je ocijenio da članstvo pojedinih zemalja Zapadnog Balkana u uniji do 2025. godine nije realno i da se na Balkanu, u suštini sprovode, kozmetičke reforme. Kako komentarišete takve ocjene?

Đukanović: “Svako naravno ima pravo na svoj utisak. Hojt Ji nije neko ko ne poznaje naš region, pa prema tome on ima i dodatna prava da iznosi svoje ocjene. Crna Gora će interno biti potpuno spremna za članstvo u Evropskoj uniji 2025. godine. Naravno, vraćam se na osnovno pitanje, hoće li Evropska unija biti spremna na novo proširenje. Dakle, u ovom trenutku, uprkos onom verbalnom stavu da su vrata otvorena, vidimo tako očigledne razlike u stanovištima sa važnih političkih adresa. Vjerujem da je dio toga posledica kriza u Evropi, o kojima sam govorio, a dio posledica predizborne retorike uoči evropskih parlamentarnih izbora”.

“Vjerujem da ćemo vrlo brzo nakon toga imati normalniju situaciju da jasnije iskristališemo svoj odnos prema viziji, a to je ujedinjena Evropa. Ako je vizija živa, onda moramo da napravimo jednu jasnu politiku dinamične integracije zapadnog Balkana u Evropu. Ako se ta vizija potvrdi, ako se napravi ta jedna takva politika, ja nemam nikakvu sumnju da će Crna Gora moći da ispuni sve uslove i da 2025 bude prva sledeća članica Evropske unije.”

Glas Amerike: Kao što sam pomenula, nema pomaka u razgovorima Beograda i Prištine. Predsjednik Srbije rekao je da je razgraničenje propala ideja i da se ne zalaže za nezavisno Kosovo u njegovim granicama. Premijer Kosova Ramuš Haradinaj je protiv ideje razgraničenja. Gdje vi vidite rešenje odnosa Srbije i Kosova i da li je ta ideja o promjeni granica isključena ili je i dalje na stolu?

Đukanović: Ja se prije svega zalažem za nastavak dijaloga, znači za deblokadu procesa koja je već nekoliko mjeseci na sceni. I o tome smo jako razgovarali u Berlinu i tu sam iznosio neke naše predloge, neko naše viđenje. Mogu slobodno da kažem, naše viđenje je bilo: hajde da se što brže vratimo za sto i da sada ne utvrđujemo odgovornost za zastoj koji je nastupio. Hajde da se dogovorimo o nekom moratorijumu na te razlike i da kažemo koliko nam vremena treba da u vremenu moratorijuma dođemo do rešenja kroz dijalog, a onda će sasvim sigurno i ova pitanja koja su nas udaljila od stola biti irelevantna. Ne bih rekao da su zatvorena vrata za tu ideju. Kao što znate, berlinski sastanak je završen najavom novog sastanka u Parizu, koji će se dogoditi veoma brzo, vjerovatno u nekom užem sastavu, upravo da na tragu tih ideja dovede do nastavka dijaloga. Dakle, nastavak dijaloga je imperativ. Ukoliko dođe do toga, onda sam ja potpuno siguran da je moguće doći i do nekog pozitivnog epiloga tog razgovora.”​

“Kao što znate, mi iz Crne Gore vjerujemo da ne treba da nam prioritet u tome bude ideja razmjene teritorija. Zovimo to kako hoćemo, nekoga ga zove razmjena teritorija, neko ga zove razgraničenje, neko ga zove sada crtanjem granica koje tek treba da se nacrta imajući u vidu da tu međudržavne granice nikada nisu postojale. Ali pričajmo o suštini. Mi mislimo da je jako važno i na Balkanu, ali i drugdje ostane živa i realna ideja multietničke demokratije. Podsjećam da smo se upravo oko toga krvavo sukobili devedesetih godina i da je u tom periodu pokušala da nađe svoje mjesto pod suncem ideja nekih uvećanih balkanskih država, uglavnom mono nacionalnih, mono vjerskih i mono kulturnih. Pobijedila je ideja multietničke demokratije, ali očigledno ove retorgradne ideje nisu mrtve i traže ponovo mogućnost svoje revitalizacije poslije izvjesnog vremena”.

“Neću da kažem da je predlog koji iznose u pregovorima predsjednik Vučić i predsjednik Tači takva ideja, ali hoću da kažem da moramo voditi računa da sve što predlažemo, makar i sa najboljim pobudama, ne smije da nikome otvori nadu da bi smo se mogli vratiti tim retrogradnim idejama iz devedesetih godina. Kao čovjek koji snažno vjeruje u ideju multikulturalizma, koji je jako ponosan na to da je multietnička demokratija opstala u Crnoj Gori i u tom vremenu devedesetih kada je svuda oko nas bijesnio rat na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, smatram da imam obavezu i legimitet da upozoravam na to u svakom razgovoru na tu temu. I konačno da podsjećam da moramo imati na umu da će biti poteškoća da se obezbijedi taj jedinstven ili ekskluzivan pristup rješavanju odnosa Srbije i Kosova i da mnogi u regionu, a plašim se i u Evropi, čekaju prvi presedan takve vrste, pa da onda eksponiraju i svoja očekivanja i svoje zahtjeve te vrste.

Glas Amerike: Sjedinjene Države poručuju da su otvorene za sve rešenja, pa i kada je riječ o razgraničenju. Dio Evrope, naročito Njemačka je protiv toga. Ko će prevagnuti u ovom slučaju?

Đukanović: “Ja vjerujem da će se u pogledu toga uspostaviti konsenzus. U ovom trenutku ste u pravu, postoje različiti pogledi na to pitanje, postoje različiti pogledi i kod nas u regionu. Konačno, iz tog iskustva devedesetih se možemo sjetiti da nije svako rešenje do koga dođu dva lidera najbolje rešenje. Nego su nekada ta rešenja, sjetimo se i nekih rešenja za Bosnu bila pogubna po neke države, a samim tim pogubna i po region u cjelini. Dakle, ja snažno podržavam da lideri Srbije i Kosova nastave dijalog. Kontaktiram i sa jednim i sa drugim i vjerujem u njihovu dobrnamjernost, apsolutno.”

“Mislim da će se međunarodna zajednica, i Evropa i Amerika sve više uključivati u to, imamo upravo ovo iskustvo uključivanja savezne kancelarke Njemačke i predsjednika Francuske, znamo da je od ranije predsjednik Tramp kroz pisma koja je slao na tu temu već involviran u ovaj proces i ja vjerujem da je tu moguće doći i do međunarodnog konsenzusa i to smatram jako važnim zbog još jednog razloga. Ako finalno rešenje bude ipak na kraju podrazumjevalo nešto što će značiti korekciju onog Banditerovog modela, gdje bi se razgraničenje na prostoru eks Jugoslavije dogodilo striktno po administrativnim granicama, onda će to tražiti ozbiljne garancije. I te garancije će zaista morati da budu moćno međunarodne. Da ne bi smo ušli u opasnost lančanih posljedica. I zato mislim da će biti jako važno da se i na međunarodnom planu dođe do konzenzusa i ja sam optimista. Mislim da je to moguće.”

Glas Amerike: Rekli ste da je Crna Gora spremna da konstruktivno doprinese dijalogu i da ste imali kontakte sa predsjednikom Srbije. Kakvi su vaši trenutni odnosi sa Vučićem i kakvi su ukupni odnosi Crne Gore i Srbije?

Đukanović: “Tokom poslednjih deceniju, deceniju i po, imali smo veoma različita iskustva. Neposredno uoči referenduma, i neposredno posle referenduma, kao i oko priznanja Kosova imali smo jednu etapu veoma loših odnosa. Nakon toga, sa promjenom vlasti u Beogradu došla je jedna etapa dobrih političkih odnosa gdje je zaista izgledalo da nema nekih krucijalnih političkih pitanja koja bi nas u narednom periodu sukobljavala. Sada prolazimo jednu etapu, gdje su se, zahvaljujući nekim okolnostima, povratili neki kritički tonovi iz jednog dijela političke i medijske javnosti Beograda prema Crnoj Gori. Ja to povezujem sa ovom fazom rješavanja pitanja odnosa Srbije i Kosova. Čini mi se da u očekivanju nekog rešenja kojem je ipak temeljni smjer dat onim što se dogodilo 1999. godine, dakle u očekivanju tog epiloga čini mi se da jedan dio javnosti Srbije želi da kompenzira tu nepovoljnost, nekom svojom naglašenom brigom prema pravima Srba u regionu. Opet se ispoljava jedna vrsta paternalizma koja je već proizvela puno problema u našim međususjedskim odnosima i u regionu u cjelini.”

“Katkada se u političkim, a posebno medijskim interpretacijama iz Beograda zna pretjerati i zna dovesti u pitanje nešto što je, činilo se, pouzdano uspostavljen dobrosusjedski odnos. Ja i dalje vjerujem da treba raditi na tome, da treba učvršćivati međudržavne odnose. Pokušavam lično da tome jako doprinesem i bez obzira na te tonove, ne dam se isprovocirati, niti dozvoljavam da me neki naglašeno sujetni razlozi zanemare nešto što je moja primarna odgovornost, a to je da zastupam nacionalni interes Crne Gore. Nacionani interes Crne Gore je stabilnost u odnosima sa svim susjedima i državama regiona. ”

Glas Amerike: Časopis Ekonomist nedavno je objavio članak o tome zašto ste vi evropski lider sa najdužim stažom, u kojem se između ostalog navodi i da su poslednji protesti pokazali da su mnogi ljudi zasićeni time što ste dugo na vlasti. Da li se može govoriti o istinskoj demokratiji u Crnoj Gori bez promjene vlasti?

Đukanović: “Ja uvijek govorim o istinskoj demokratiji ako su rezultati izbora izraz slobodne volje građana u toj zemlji. I jednako tako ne smatram demokratijom ukoliko se bilo koja grupa u toj zemlji osjeća zasićenom jednom politikom ili politikom bilo kojeg pojedinca, pa zbog tog svog osjećaja sebi priušti pravo da mijenja vlast. To onda nije demokratija. To je onda nasilje. S druge strane, jako dobro razumijem da poslije izvjesnog vremena dolazi do tog zasićenja. Dolazi do zasićenja i u odnosima dvoje ljudi, u odnosima u porodicama ili u nekim manje složnim zajednicama nego što je država. I zbog toga neću ništa novo reći kad kažem da je za demokratsko zdravlje u jednoj zajednici dobro da postoji ta konkurencija i da se ta konkurencija primjećuje i kroz promjenu odnosa snaga na izborima.”

“Ja sam neko ko priželjkuje moćniju opoziciju, jer sam definitvno ubijeđen da se iz dobre konkurencije porađa novi kvalitet i da bi partija koju ja vidim sigurno bila mnogo bolja da je u prethodnom periodu imala kvalitetniju konkurenciju. Nažalost nije je imala, i zbog toga je pobjeđivala na izborima. Zato što su ljudi u Crnoj Gori, zahvaljujući slabostima konkurencije, iskazivali svoje temeljno povjerenje prema politici koju smo vodili. Nisu nam oni previđali slabosti, vide oni naše slabosti, vidimo ih i mi, ali imajući u vidu vrijeme kroz koje smo prolazili i iskušenja koja su nam stajala na putu, ljudi su čini mi se racionalno odlučivali.”

Glas Amerike: Opozicija ističe da nema uslova za slobodne izbore, da prethodni izbori nisu bili slobodni, da su insitucije zarobljene. Kako ocjenjujete te primjedbe?

Đukanović: “Potpuno neodgovornim i neutemljenim. Kada bih vam ja kazao da je Crna Gora potpuno idealno društvo, da nema kriminala, korupcije i deformiteta, pretpostavljam da mi ne bi ste vjerovali. Hajde da budemo tako kritički nepovjerljivi i prema ovakvim stavovima opozicije, koja ima pravo da bude nezadovoljna jer u kontinuitetu, poslednjih 30 godina gube. Da li ima ikakvog razloga da povjerujem u njihove ocjene, kada je u pitanju kvalitet izbornih procesa u Crnoj Gori – dozvolite da se opet sjetimo da ni jedan izborni proces u Crnoj Gori nije protekao bez vrlo pomnog nadzora naših međunarodnih partnera. OEBS je kontinuirano, preko ODIR-a, davao sugestije kako unapređivati naši izborni sistem i mi smo ga unapređivali.”

“Sjetite se da ni jedan izborni proces nije protekao da nijesmo imali posmatrače Savjeta Evrope, OEBS/ODIR-a, i raznih država koje su pokazivale interesovanje da isprate kvalitet izbornog process. I na kraju svih tih izbornih procjena bila je jedinstvena ocjena da su ti izbori odrazili ono što je slobodna volja građana Crne Gore. Kako mislite zaista da bi NATO ili Evropska unija u svoju zajednicu primile jednu zemlju koja bi izgledala onakvom kakvom danas i u kontinuitetu opisuje crnogorska opozicija. Ja razumijem njihov jed koji je posljedica njihove nesposobnosti da se građanima predstave kao realna alternative aktuelnoj vlasti.”

Glas Amerike: U Crnoj Gori protestuju hiljada građana. Da li će te odgovoriti na zahtjeve učesnika protesta?

Đukanović: To je sastavni dio demokratije u jednom društvu, ni jednim svojim gestom, ni jednom svojom riječju nismo osporili pravo ljudima i da na takav način saopšte svoje stavove i svoja očekivanja, posebno u odnosu na građanske proteste, gdje je riječ o ljudima koji između ostalog i nemaju mogućnost da budu u parlamentu i da neposredno kao predstavnici opozicije saopšte svoje stavove. U više navrata smo im poručili da smo apsolutno spremni na dijalog sa njima kada god oni pokažu interesovanje, da razgovaramo o pitanjima koja njih opterećuju i kojima žele da unaprijede svoj status i status demokratije u našoj državnoj zajednici. Do toga do danas nije došlo, zahvaljujući tome što oni ne žele da komuniciraju”.

Glas Amerike: U Crnoj Gori se, prema ocjenjama međunarodnih organizijacija, bilježi i pad slobode medija. U Komitetu za zaštitu novinara ocjenjuju da u Crnoj Gori nema uslova za rad nezavisnih i istraživačkih novinara. Šta će biti preduzeto tim povodom?

Đukanović: “Pročitao sam te ocjene. Manje je važno da ih ja ne dijelim, jer zaista mislim da u Crnoj Gori postoje uslovi za slobodno djelovanje medija i da država ni jednim svojim gestom nije doprinijela bilo kakvom ograničavanju slobode medijskog izražavanja. Naprotiv. Čini mi se da smo u jednom kratkom roku, deceniju, dvije, bitno unaprijedili bogatstvo medijske scene Crne Gore. I mnogi primjećuju, a ne samo mi, da je ta scena prilično nestandardno, u odnosu ne samo na regionalne uporedne primjere, nego i na evropske, da je ta scena veoma nestandardno kritički nastrojena prema vlasti. I da zbog toga nema nikavih, da kažem posledica.”

“Ako se misli na to da imamo problema sa neodgovornim postupcima pojedinačno, po nekog građanina prema nekom medijskom poslaniku, da to osjećamo kao teret i pokušavamo da ga riješimo. I mislim da ga sve uspješnije rešavamo. Neki od tih poslednjih slučajeva smo već razrliješili i mislim da ćemo rigoroznom kaznenom politikom, preduprijediti ponavljanje takvih slučajeva i odvratiti one koji se na takav način obračunavaju sa medijima i medijskim poslenicima zbog nezadovoljstva tretmanom njihove ličnosti ili njihovog biznisa u tim medijima. Ja mislim da je upozorenje, kada dolazi za nekih referentnih međunarodnih adresa uvijek nešto što se s pažnjom čuje i prema čemu se sa odgovornošću postupa. Ja sam uvjeren da ćemo razloge za te primjedbe vrlo uspješno otkloniti.”

Glas Amerike: Kako planirate da otklonite te primjedbe, posebno kada je riječ o uslovima za rad istraživačkih novinara, ako te prijetnje ne dolaze samo od pojedinaca već i nekih u vlasti?

Đukanović: “Očigledno je da je u normativnoj sferi sve manje više usaglašeno sa evropskom tekovinom prava. Potrebno je da samo djelovanjem institucija suzimo prostor da se događa nešto što je makar i incidentno, odstupanje od tih pravila i dobrih namjera definisanih u strateškim dokumentima. Mislim da je na dnevnom redu prije svega pitanje kompetentnosti i odgovornosti institucija. Mislim da je to pitanje kojim se vlada bavi i kojim će se sve uspješnije baviti u narednom periodu.”