Đukanović: Niko neće oteti crkve, nećemo povući zakon, Vučiću otvoren poziv da dođe u Crnu Goru

Niko neće oteti crkve. Crna Gora neće povući zakon o slobodi vjeroispovijesti, poručuje predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i ističe da masovni protesti zbog ovog zakona, koje vidi kao u suštini političke, mada “obučene” u crkveno ruho, sa naglašenim prosrpskim predznakom, ne mogu ugroziti vlast, niti politiku koju vlast vodi. On je poručio predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću da ima otvoren poziv da dođe u Crnu Goru.

“Niko neće oteti crkve”, poručuje Đukanović u intervjuu Tanjugu, i dodaje da niko vjernicima neće uskratiti pravo da koriste pravoslavne hramove, niti je to, kaže, suština Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

“Država Crna Gora ne otima imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer je ta imovina zapravo vlasništvo države Crne Gore, koje je uzurpirano u periodu između 1986. i 2000.”, ključni je argument na koji se poziva crnogorski predsjednik “braneći” Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je u dijelu javnosti Srbije, ali i Crne Gore doživljen kao “otimanje” imovine, prije svega hramova i manastira Srpske pravoslavne crkve.

“Za vrijeme trajanja nezavisne crnogorske države, do 1918, i takođe trajanja Crnogorske pravoslavne crkve, do 1920, sva imovina, kojom je raspolagala ta crkva, nema nikakve dileme, bila je u državnoj svojini. Tako stoji u svakom aktu. Od odluke glavarske Skupstine iz 1868. preko Opšteg imovinskog zakonika od 1888. do Ustava Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori iz 1903. i Ustava pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904.”, navodi Đukanović.

Ni nakon nestanka crnogorske države, dodaje Đukanović, ni u vrijeme Kraljevine SHS i kraljevine Jugoslavije, niti u periodu socijalizma, sve do posjlednjih njegovih godina, niko nije posezao za državnom svojinom nad objektima koje je koristila nekadašnja Crnogorska pravoslavna crkva.

Prema njegovim riječima, do bespravnog otuđivanja dolazi u periodu između 1986. i 2000. godine, kada Crna Gora pokušava da ustanovi svoj katastar i poziva sve subjekte da registruju svojinska prava.

“Tada SPC, koristeći se raznim titularima, uključujući Crnogorsku mitropoliju, druge eparhije SPC u Crnoj Gori i privatna lica iz reda najviših crkvenih velikodostojnika SPC u Crnoj Gori, dobar dio te državne imovine upisuje na svoje ime”, tvrdi crnogorski predsjednik i dodaje da zato nije riječ o otimanju imovine SPC, “već o odgovornom poslu povratka državi imovine, koja je od nje uzurpirana posljednjih 30-ak godina”.

SPC, “koja se upisala na državnu imovinu”, nema, uvjeren je Đukanović, nikakvih dokaza o pravno valjanom sticanju te imovine, jer ih ne može ni imati.

Đukanović je uvjeren i da će obnova autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve doprinijeti prevazilaženju nesporazuma i raskola unutar pravoslavnog bića Crne Gore.

“Nije, međutim, naša ideja da arbitriramo između dvije pravoslavne crkve i da pomažemo jednoj da iz pravoslavnih hramova izgoni vjernike druge crkve, samo zato što su, iako pravoslavci, pripadnici druge nacionalne zajednice. Naša ideja je stvaranje institucionalnih pretpostavki da svi vjerujući ljudi, nezavisno od njihove nacionalne pripadnosti, mogu slobodno zadovoljavati svoje vjerske potrebe”, navodi predsjednik Crne Gore.

Na pitanje koja bi to bila jedna crkva – Crnogorska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva ili Pravoslavna crkva u Crnoj Gori – Đukanović odgovara: “Ne bih se sada bavio kumovskim poslom, da krstim pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, ali sam u jednom intervjuu kazao da je za mene nacionalni predznak pravoslavne crkve u drugom planu”.

Lično, rekao je, misli da je rješenje, možda, u nazivu Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, koja bi, “integrisala” sve pravoslavne vernike, bez obzira na nacionalnost.

Na opasku da rješenja, niti tumačenja prava na nacionalni prefiks, kada je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi nisu tako jednostavna, te da SPC osam vjekova postoji i djeluje i na prostoru Crne Gore, Srbije. . . Đukanović uzvraća da su to jednostrane interpretacije.

“Kada pogledate Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama države Srbije, vidjećete u članu 11 šta Srbija misli o kontinuitetu SPC. U članu 11 tog zakona kaže se da se SPC priznaje kontinuitet u odnosu na Načertanije o duhovnoj vlasti iz 1836. i Zakon o SPC iz 1929. Dakle, država Srbija priznaje 184 godine kontinuiteta i tradicije SPC”, kaže Đukanović i dodaje da se ne može Crna Gora obavezivati navodnom tradicijom SPC od 800 godina, koju džava Srbija svojim zakonima ne priznaje Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Riječ je, smatra, o još jednoj od manipulacija emocijama, a od odgovorne državne politike se očekuje da je uvaži kao argument, što se, ističe Đukanović, u Crnoj Gori ne događa i neće ni dogoditi.

Na konstataciju da nije riječ o emocijama, već o realnosti, a realnost je da gotovo trećina građana Crne Gore, srpskog porijekla, smatra da joj je ugroženo jedno od osnovnih prava, Đukanović odgovara da je i to rezultat “ozbiljne manipulacije”.

Na opasku da su Srbi u Crnoj Gori na neki način slijedili vladiku Amfilohija kada je podržao ishod referenduma o nezavisnosti Crne Gore, a sada smatraju da su njihova očekivanja iznevjerena, Đukanović navodi da mitropolit nije imao “nikakve tajne dogovore sa državnim strukturama Crne Gore”, niti je, kaže, pružao podršku nezavisnosti.

Naprotiv, branio je ideju da Crna Gora ostane u državnoj zajednici sa Srbijom, ali je rekao da će poštovati, kao što i jeste, demokratsku volju građana Crne Gore.

Da li je na mjestu, pita Đukanović, očekivanje da se sada država Crna Gora u znak zahvalnosti odrekne svoje vrijedne imovine, dodajući da to nije realno očekivanje.

Na pitanje da li će iz ovih protesta, najvećih od kako je, već tri decenije, na vlasti, izaći kao pobjednik, odgovara da nije riječ o pobjedi, već o odgovornosti da se stvore uslovi za multinacionalni, multikulturni i multivjerski život po mjeri i standardima Evrope 21. vijeka.

“Donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i povratak uzurpirane državne svojine, doprinos je vladavini prava, a obnova pravoslavne crkve u Crnoj Gori koja će okupiti i pomiriti pravoslavni narod doprinos je stabilnosti, dugovječnosti i razvoju Crne Gore”, istakao je on.

Saglasan je sa konstatacijom da evropske vrijednosti i standardi nisu dio nacionalnog identiteta, a na opasku da i on zapravo govori o zaokruživanju nacionalnih institucija i crnogorskog identiteta, te da li je onda važno da li je on Srbin ili Crnogorac, Đukanović je odgovorio: “Crnogorac sam, naravno”.

Tako i Srbi u Crnoj Gori, nije im svejedno da li će se crkva zvati Pravoslavna ili Srpska pravoslavna crkva – na tu opasku odgovorio je “Naravno”.

“Naravno” je i odgovor Đukanović na konstataciju da sve što proističe iz Zakona o slobodi vjeroispovijesti neće biti lako sprovesti:

“Neće ovo biti ni lak ni kratkotrajan proces, ali, kao i u drugim procesima, potrebno je izabrati pravilan kolosjek i napraviti prvi korak . Tako je bilo kad smo krenuli u obnovu državne nezavisnosti i kada smo odabrali put evropskih i evroatlantskih integracija “, podsjeća Đukanović.

Povlačenja Zakona neće biti

“Da smo smatrali da taj zakon treba da bude povučen, sigurno ga ne bismo donosili. Sve argumente koje smo čuli protiv tog zakona, čuli smo u prethodne četiri godine”, kaže Đukanović u intervjuu Tanjugu.

Predsjednik Crne Gore, u razgovoru u kojem je nabrojao, kako on to vidi, sve istorijske, pravne i političke razloge koji su opredijelili vlast Crne Gore na ovakav potez, te odbacio argumente protivnika Zakona, ističe da je na sceni mnogo manipulacija, a osnovna je, kaže, ta da je ovaj zakon legitimisao namjeru države da otme imovinu SPC u Crnoj Gori.

Izmišljotina i zamjena teza

“Riječ je o brutalnoj izmišljotini i zamjeni teza”, naglašava Đukanović i navodi da je imovina SPC zapravo imovina države Crne Gore, a da je uzurpirana u periodu od 1986. do 2000.

O tome, tvrdi, svejdoče “neupitne istorijske činjenice”.

Zakon, dodaje, neće ugroziti vjerske slobode srpskog naroda u Crnoj Gori, niti će će im uskratiti pravo da koriste crkve i manastire koje je i do sada koristila Srpska pravoslavna crkva.

Potrudiće se, poručuje, da sa ciljevima ovakve svoje politike objektivno upoznaju svakog građanina Crne Gore. A oni naravno imaju demokratsko pravo da se zalažu za svoja uvjerenja, “uključujući proteste i okupljanja u organizaciji crkve.”

Đukanović navodi da mu je “žao što je dio srpskog nacionalnog korpusa u Crnoj Gori zaveden upornom, veoma grubom, a u suštini inferiornom političkom manipulacijom lidera prosrpskih partija”, nezadovoljnih, kako kaže, što su 30 godina kontinuirano doživljavali izborne i političke poraze.

Oni, kaže Ðukanović, svjesni svoje nekonkurentnosti traže “alternativni teren političkog djelovanja, izmišljajući ugroženost srpskog naroda u Crnoj Gori i namećući se kao njegovi tobožnji zaštitnici”.

Na pitanje kako vidi optužbe jednog dijela crnogorske vlasti na račun Beogada, pa i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, da stoje iza pokušaja da se uzdrma politička scena Crne Gore, odnosno da li predsjedniku Srbije zamjera što podržava prava Srpske pravoslavne crkve, a time i volju, odnosno prava srpskog naroda u Crnoj Gori, Ðukanović kaže da Beograd nije uzdrmao Crnu Goru.

“Od strane državnih zvaničnika Crne Gore nije bilo nikakvih uvredljivih tonova, niti neprijateljskih poruka. Dakle, nema nikakvog uznemirenja, niti osjećaja nestabilnosti, mi samo obavljamo svoje državno političke odgovornosti”, ocjenjuje Ðukanović.

“Razumijem, naravno, zainteresovanost predsjednika Vučića”, dodaje, da “isprati ostvarivanje prava građana srpske nacionalnosti u Crnoj Gori i u drugim susjednim državama i njegovu zainteresovanost za položaj SPC na prostorima drugih država, gdje ona djeluje. Ali, naše upozorenje uvijek je bilo neskriveno i vrlo direktno – da se ta politika mora voditi veoma suptilno”, ističe Ðukanović i napominje da je još u svježem sjećanju 1990. godina i tadašnji pokušaj da se uređuju prava građana sprske nacionalnosti u, kako on tvrdi, drugim državama u regionu.

“Kako se to završilo, mogli smo da vidimo”, poručuje uz konstataciju: “Neodmjereno, nedovoljno pažljivo bavljenje tim pitanjima, sa pozivom na brigu o pravima Srba gdje god da oni žive može odvesti u neprimjereni paternalizam i   opasno ugrožavanje suvereniteta drugih država u našem regionu”.

Upitan na čiju adresu je upućeno to upozorenje, Ðukanović odgovara: “Svima koji tako postupaju”.

“Bili smo u prilici ovih dana da pročitamo određene izjave visokih beogradskih zvaničnika, uključujući i predsjednika Vučića. On je govorio o svom legitimnom pravu da vodi računa o položaju građana srpske nacionalnosti, budući da ih ima oko 28 odsto u Crnoj Gori. Naravno, razumijem njegovu zaintresovanost za položaj srpske manjine u Crnoj Gori. Ali, u elaboraciji takve politike govorio je i o Srbima u Crnoj Gori kao djelu jedinstvenog srpskog nacionalnog korpusa, koji bi trebao slijediti zajednički nacionalni interes, koji se, opet logično, definiše u Srbiji. A, odmah nakon toga smo mogli da čujemo i nezadovoljstvo zastupljenošću Srba u državnim organima Crne Gore”, primjećuje Ðukanović.

On, međutim, ističe da građani Crne Gore, bilo koje nacionalnosti da su, treba da slijede i poštuju, nacionalne interese Crne Gore, a ne drugih država.

“Jer, nacionalni interesi drugih država, makar i susjednih, mogu biti vrlo suprostavljeni našim nacionalnim interesima”, ističe Ðukanović i podsjeća na, kako kaže, “obnovu nezavisnosti Crne Gore, kao nacionalni interes, koji je bio suprotan nacionalnom interesu države Srbije. Takođe, interes Crne Gore da bude članica NATO, bio je suprotan nacionalnom interesu države Srbije”.

Zato nije realno očekivati od Crne Gore, jasan je Ðukanović u definisanju prava, da širi prostor za rad u državnim organima građanima koji pristaju da po političkom pozivu djeluju suprotno nacionalnim interesima Crne Gore.

Na direktno pitanje ima li dovoljno Srba u organima Crne Gore, Ðukanović odgovara da vlast nema viziju da “uređuje Crnu Goru kao konfederaciju nacionalnih zajednica”, i da se pažljivo vodi računa o tome da državni organi budu konstituisani na bazi izborne volje građana i kriterijuma profesionalnosti.

O Vučiću

Na pitanje da li zna da predsjednik Vučić u Srbiji trpi kritike da je preblago reagovao na ponašanje Crne Gore povodom usvajanja zakona, i kad je riječ o položaju Srba, te da se čuju opaske da on, Ðukanović, ratuje sa dijelom srpskog naroda, kao i sa Srbijom, a da za to nije dobio adekvatan odgovor, što se tumači i prijateljskim odnosima sa predsjednikom Vučićem, Ðukanović konstatuje da i sam prolazi kroz takve situacije.

Te zamjerke, naime, vidi kao reakciju nacionalista i ljudi retrogradnog mišljenja “sa ove ili one strane”.

“Oni su često iskazivali nezadovoljstvo politikom koju vodim, ali nikada nisam osjećao potrebu da se sa nacionalistima nadmećem u demonstraciji lojalnosti državi”, kazao je Đukanović.

Preporučuje to kaže, svakome, uključujući i Vučića.

“A šta misle velikosrpski nacionalisti i kako bi oni željeli da uređuju odnose sa Cnom Gorom, to smo imali priliku da vidimo – pir pokušaja paljenja crnogorske zastave u Beogradu, poziv na linč crnogorskog ambasadora, kao i poziv ministra spoljnih poslova Srbije na prebrojavanje Crnogoraca u Srbiji koji podržavaju politiku Mila Ðukanovića”, ocjenjuje predsjednik Crne Gore.

On dodaje da je riječ “o retrogradnim političkim pojavama koje pripadaju prošlosti”, te da vjeruje da “ljudi koji su dobili legitimitet većinske javnosti u Srbji i Crnoj Gori, moraju da se ponašaju odgovorno prema zajedničkom istorijskom nasljeđu i projekciji zajedničke evorpske budućnosti”.

O malom Šengenu

Kada je riječ o projekciji zajedničke evropske budućnosti, Ðukanović primjedbu Tanjuga da je rezervom prema ideji malog Šengena pokazao nedovoljnu solidarnost, uz argumentaciju da je Crna Gora daleko odmakla u procesu pregovora sa Evropom, kaže da to nije tačno.

Ističe da je argumentacija Crne Gore bila da ova inicijativa tretira pitanja slobode protoka ljudi, roba, kapitala i usluga, koja su već od 2011. obuhvaćena raznim drugim regionalnm inicijativama, u kojima učestvuju i Crna Gora i Srbija i Albanija i Sjeverna Makedonija i druge drzave regiona.

“Naše je pitanje bilo – čemu sada stvaranje još jedne regionalne inicijative, praćeno podsjećanjem da je svaka inicijativa za regionalnu saradnju, što se nas tiče, kucanje na otvorena vrata”, objašnjava Ðukanović.

Međutim, Ðukanović pitanje inicijative “mali Šengen” vidi i kroz prizmu aktuelnih problema, pa tako i, kako on kaže, međusobnog povjerenja, odnosno nepovjerenja, te političke zrelosti za više nivoe saradnje i povezivanja.

On to objašnjava opaskom da se pitanje povjerenja logično postavlja kada, kako kaže, kao otreženjenje stignu pitanja koja su sada aktuelna u odnosima Srbije i Crne Gore, a koja “nažalost, opominju da još uvijek nisu na pravi način apsolvirane neke važne teme”.

“Nismo izgleda svi jednako jasno shvatili i prihvatili da su u međuvremenu nastale nove nezavisne i suverene države, koje se moraju međusobno uvažavati i, polazeći od toga, graditi viši stepen povjerenja i saradnje, što će olakšati život našim građanima”, ističe on.

Na pitanje da li to znači da ideju malog Šengena vidi kao velikosrpsku, Ðukanović kaže: “Nije riječ o tome. U odnosu na ideju malog Šengena, kako sam već kazao, imali smo dilemu vezanu za njenu svrsishodnost, ali i napomenu svim partnerima u regionu i u EU da ta inicijativa ne bi smjela nipošto poslužiti kao supstitut za EU integracije.”

“A, dovođenje u vezu malog Šengena sa aktuelnim odnosima između Crne Gore i Srbije nije slučajno, zato što mi politička racionalnost govori da o višim nivoima međudržavne i regionalne saradnje možemo odgovorno govoriti nakon što svi prethodno konzistentno, na svakom pitanju, demonstriramo da prihvatamo i poštujemo nezavisnost i suverenitet svake od naših država”, ocijenio je Đukanović.

Ističe da odnose između Srbije i Crne Gore treba uređivati kao odnose dvije susjedne države, koje respektuju sve što smo kroz istoriju zajedno prošli i koje se odgovorno odnose prema zajedničkoj evropskoj budućnosti.

“Želimo prijateljske odnose dvije susjedne države, koje imaju puno istorijskih i aktuelnih kulturoloških bliskosti, želimo odnose međusobnog uvažanja dvije nezavisne i suverene države”, poručuje Ðukanović.

Na pitanje da li namjerava da posjeti Srbiju, s obzirom da mu je takav poziv javno uputio Aleksandar Vučić, odnosno može li predsjednik Srbije očekivati sličan poziv, pošto mu je na neki način upućena poruka da nije dobrodošao u privatnu posjetu na Badnji dan u Crnu Goru, Ðukanović kaže da je spreman na razgovor.

“Znam da imam otvoren poziv. Isti takav otvoren poziv ima i predsjednik Vučić. Prema mom sjećanju, predsjednik Crne Gore je posljednji bio u zvaničoj posjeti Srbiji, što znači da bi sada trebalo da predsjednik Srbije poseti Crnu Goru”, podsjeća Ðukanović.

Dodao je da je u svim razgovorima koje su do sada imali on i Vučić potencirao otvorenost tog poziva.

“Pogledaću, ako taj poziv nije i formalno upućen, on će uslijediti”, poručuje Ðukanović.

Kada je riječ o negativnim reakcijama na želju predsjednika Vučića da ode u privatnu posjetu u Crnu Goru na Badnji dan, kaže da nije bilo nijedne negativne reakcije zvaničnika Crne Gore.

Bile su, primjećuje, takve reakcije ” ljudi iz vrha SPC u Crnoj Gori”.

“Nisam imao najavu od predsjednika Vučića, između ostalog i zato što sam u tom periodu bio izvan Crne Gore, ali svakako ne bih imao negativan stav prema tome da predsjednik Srbije bude u Crnoj Gori u privatnoj posjeti, kada god on to želi, kao što se to pravo, pretpostavljam, podrazumijeva i za mene i druge zvaničnike Crne Gore kada je u pitanju Srbija”, zaključuje Milo Ðukanović.