Jakovčić: Proces promjena nema alternativu

Da je u Hrvatskoj došlo do ovakvog uplitanja crkve u političke odnose nastala bi opšta medijska drama, zapravo, to bi bilo neprihvatljivo, iako znamo da crkva i kod nas u pozadini odigrava vrlo važnu ulogu. Ali, ovako otvoreno stajanje na stranu je neprihvatljivo. No, to govori i o tome kakvo je društvo stvorila prethodna politička struktura i ona je doprinijela da se crkva iznjedri kao ključan politički faktor,  istakao je u intervjuu Pobjedi Eugen Jakovčić, medijski koordinator u Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i kopredsjednik Igmanske inicijative za Hrvatsku.

Razgovor je vođen Podgorici, na marginama sesija upriličenih povodom obilježavanja 20 godina postojanja Igmanske inicijative i to 1. oktobra, baš na dan kada je devedesetih godina prošlog vijeka iz Crne Gore krenula akcija opsade Dubrovnika. Jakovčić ističe da Crna Gora, bez obzira na sve što se tada dešavalo, ima zalog za budućnost – ljude koji su gromoglasno upozoravali na pogubnost takve politike.

Kao važno istakao je i izvinjenje Hrvatskoj našeg predsjednika Mila Đukanovića, podsjećajući da je taj čin „prilično relaksirao odnose naše dvije zemlje, do te mjere da je Crna Gora dobila potpuno pozitivnu percepciju u Hrvatskoj“.

U fokusu Vašeg djelovanja je suočavanje s prošlošću. Dokle je Crna Gora stigla u tom procesu?

JAKOVČIĆ: U svim našim društvima devedesetih godina prošlog vijeka postojali su ljudi koji su se opirali tome što se dešavalo, kao da su gledali unaprijed i upozoravali da slijedi krvavi obračun. Prva asocijacija mi je, kada je Crna Gora u pitanju, Slavko Perović i ljudi koji su u toku napada na Dubrovnik oštro reagovali. Luko Brailo govori o tome koliko je bila važna uloga crnogorskog nedjeljnika Monitor, tekstovi koje su pisali i koji su stizali do opsadiranog Dubrovnika i koliko je to značilo.

Ti ljudi su zalog Crne Gore za budućnost i da se, nakon svega što se dogodilo, mogu graditi dobri odnosi. Napravljeni su i kasnije važni iskoraci, Milo Đukanović se izvinio. Ključna je činjenica da su oni koji su bili politički vinovnici, pokrovitelji sukoba puno važniji u procesu suočavanja i preuzimanja odgovornosti nego drugi. U tom smislu je to što je Đukanović uradio bilo vrlo važno, odjeknulo je u Hrvatskoj i prilično relaksiralo odnose naše dvije zemlje.

Do te mjere da je Crna Gora dobila potpuno pozitivnu percepciju u Hrvatskoj. Ipak, ti politički potezi nijesu išli dalje od toga. Po pitanju procesuiranja zločina, što se tiče onih koji su u fokusu Hrvatske, dobili smo jako malo – jednu presudu za logor Morinj i građansku parnicu gdje logoraši traže obeštećenje. Moglo se više, a to znači da zapravo govorimo i dalje o zarobljenim institucijama. Tek je pred nama period kada će neke nove strukture to bolje uraditi i upravo iz tih razloga ohrabrujuće je što ratni zločini ne zastarijevaju u pravnom smislu.

Ako imate pravosuđe koje donosi presude, a istovremeno političke strukture koje ih negiraju, kao što smo imali u predmetima Haškog tribunala, gdje su nam se i optuženi i osuđeni vraćali i dočekivani kao heroji, a ne kao ratni zločinci, onda radite jalov posao. Individualizacija odgovornosti je važna, jer u suprotnom svi smo odgovorni kao pojedinci i pojedinke, a to nije učinjeno ni u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori.

Kažete da će nove strukture učiniti više. U Crnoj Gori će, izvjesno, doći do promjene vlasti. Budući mandatar je kandidat Srpske pravoslavne crkve, što su potvrdili iz koalicije koju je predvodio na izborima. Osim toga, i Demokratski front, većinski, zagovara četničku ideologiju, negira zločine srpske strane počinjene devedesetih. Smatrate li da je s njima moguće očekivati otvaranje tih procesa?

JAKOVČIĆ: Da li će ovi ljudi opravdati povjerenje građana i građanki, iznoseći ove djelove njihovih biografija čovjek može imati veliku sumnju da oni to mogu napraviti. Proces suočavanja s prošlošću ostaje vrlo važan i on će se pomno pratiti, a ozbiljnost nove vlasti će se detektovati i na tim pitanjima. Na sastanku Igmanske inicijative sa novim predsjednikom Skupštine Crne Gore Aleksom Bečićem razgovor je djelovao obećavajuće.

Govorio je o inicijativi da se u Herceg Novom postavljanjem spomen ploče konačno obilježi zločin deportacije. Mi ćemo vrlo brzo i njemu i drugima, ili kroz Igmansku inicijativu ili u saradnji sa crnogorskim nevladinim organizacijama za ljudska prava, kao što su Centar za građansko obrazovanje i Akcija za ljudska prava, pokucati na vrata i tražiti da se i u Morinju jednom pločom obilježi stradanje logoraša. Tražićemo da ono što do sada nije napravljeno po pitanju ratnih zločina sada bude unaprijeđeno i ubrzano.

POBJEDA: Zaista očekujete da će neko ko je izaslanik SPC koja i danas slavi osuđene ratne zločince Ratka Mladića, Radovana Karadžića, koja ne priznaje genocid u Srebrenici, biti i voljan i moćan da učini bilo kakav iskorak na tom polju?

JAKOVČIĆ: Nemamo nikakvih garancija, ali to je proces koji nema alternativu. Ono što se sada događa u Hrvatskoj može biti inspiracija novoj vladi i novim strukturama u Crnoj Gori. Upravo stranka (HDZ) koja je svih ovih godina negirala zločine počinjene, na primjer, u akciji „Oluja“, koja i dalje na marginama, pa i u izjavama negira presudu u predmetu „Prlić i drugi“, odnosno ulogu Hrvatske u događanjima u BiH, preciznije u Mostaru, u krvavom obračunu Bošnjaka i Hrvata, njen predsjednik i premijer prvi put u Hrvatskoj, predvodi jedan od ključnih procesa pomirenja i suočavanja sa prošlošću. Osnaživati pomirenje u vlastitoj zemlji, to je najbolji put za regionalno pomirenje.

Kad me pitate o ulozi SPC, u svim crkvama postoje pojedinci koji su i dalje remetilački faktor u procesima pomirenja. Uvijek bježim od toga da govorim što bi društva u drugim državama trebalo da učine. Najbolje znam hrvatsku perspektivu i koliko je kod nas bilo teško prihvatiti neke činjenice.

I u Hrvatskoj u Katoličkoj crkvi imate lokalne biskupe koji se opiru pomirenju, ali kada su političke strukture krenule s tim procesom i oni ga sada lagano prate. Još od niti jedne vjerske zajednice na ovim prostorima nijesmo čuli da su progovorile o svojoj ulozi u ratovima. Mi kao društva nijesmo se suočili sa događajima iz Drugog svjetskog rata, a kamoli sa svim što se događalo devedesetih.

POBJEDA: Intelektualci iz regiona su zabrinuti, pisali su otvorena pisma predvodniku građanske koalicije ,,Crno na bijelo“ Dritanu Abazoviću, od koje zavisi uspostavljanje nove vlasti, da ne ulazi u koaliciju sa DF-om. On se oglušio o te apele. Jeste li Vi zabrinuti?

JAKOVČIĆ: Prije svega vjerujem mojim kolegama, građanskim aktivistima i aktivistkinjama u vašoj zemlji koji smatraju da je ovo važna promjena u Crnoj Gori.

POBJEDA: Oni nijesu zabrinuti?

JAKOVČIĆ: Tako je. Nakon sporazuma koji je potpisala nova većina ja bih im dao povjerenje, uz veliko očekivanje. Mi iz Igmanske inicijative na sastanku sa novim predsjednikom Skupštine Bečićem bili smo vrlo jasni da je suočavanje s prošlošću važno i da se tu moraju napraviti važni, opipljivi i vidljivi iskoraci. Dobili smo obećanja da će biti tako. Da li će – nažalost, nemamo dobro iskustvo. I 2000. u Hrvatskoj, uz velika obećanja od novih struktura nakon sličnih promjena kao sada u Crnoj Gori, mi nijesmo dobili gotovo ništa.

I u Srbiji znamo kako su se odvijale promjene. Ovdje imamo vrlo čudnu koaliciju sastavljenu od ljudi koji ulivaju povjerenje s obzirom na njihovu biografiju i građansko opredjeljenje, ali i struktura koje su vrlo problematične. Da je u Hrvatskoj došlo do ovakvog uplitanja crkve u političke odnose nastala bi opšta medijska drama, zapravo, to bi bilo neprihvatljivo, iako znamo da crkva i kod nas u pozadini odigrava vrlo važnu ulogu.

Ali, ovako otvoreno stajanje na stranu je neprihvatljivo. No, to govori i o tome kakvo je društvo stvorila prethodna politička struktura, kako se upravljalo državom i ona je doprinijela da se crkva iznjedri kao ključan politički faktor.

Rekli ste da bi u Hrvatskoj bila drugačija reakcija javnosti da se desio politički upliv crkve, ovdje se to nije desilo. Dio medija i civilno društvo ćute. Kako to tumačite?

JAKOVČIĆ: Crna Gora je napravila važan iskorak u građanskom smislu. Promjene vlasti su uvijek važne. Što će se poslije toga dešavati ne znamo. Izuzetno cijenim svoje kolege, govorim o pravom civilnom društvu, ne dnevno politički angažovanom, i mislim da su oni prije svega percipirali nužnost i važnost političkih promjena, prvenstveno imajući u vidu duboku korupciju u koju je crnogorsko društvo uvučeno i koja je sistemska.

Ova prva tranzicija je bila nužna. Vratiću se na primjer Hrvatske ili Srbije gdje su to bili ljudi u koje smo imali povjerenja, koji su bili čistih biografija i gdje nije bilo ovakvih elemenata, pa na kraju nijesmo dobili gotovo ništa. Ipak, i to su bili važni iskoraci. Ovi ljudi imaju veliku šansu, a hoće li uspjeti vidjećemo. To ne zavisi samo od njih. Važno je da mediji i civilno društvo budu kritični.

Zdravi pogled na budućnost

Kako vidite ulogu Igmanske inicijative u odosima zemalja regiona u posljednjih 20 godina?

JAKOVČIĆ: Ljudi koji su oformili Igmansku inicijativu imali su i tokom rata fokus na ono što su sukobi na području bivše Jugoslavije napravili – podjele, granice, presječene komunikacije… Shvatili su da to treba razbijati, ne da bi obnovili neku Jugoslaviju nego naprosto da bi stvarali jedno tolerantnije, bolje društvo i u tom smislu njihova zasluga je velika i taj pokret je napravio važan iskorak u regionu.

Kasnije je doveo i do konkretnih političkih dogovora. Ljudi u Igmanskoj inicijativi bili su kao svojevrsna tajna diplomatija koja je nadilazila sve granice. Bili su prekinuti i diplomatski odnosi, mržnja je još trajala, ali oni su bili koncentrisani na ekonomska pitanja. Imali su zdravi pogled na budućnost i to što je ljudima bilo važno u svakodnevnom životu.

Nove elite nijesu imale dovoljno hrabrosti

Snage desnice jačaju u čitavom regionu. Kako će se to odraziti na odnose zemalja nekadašnje SFRJ ili se, možda, već održava i što je ključ za stabilizaciju regiona?

JAKOVČIĆ: Imali smo jedan period kada se nekako činilo da smo u regionu napokon počeli razgovarati, promišljati, suočavati se sa prošlošću. To je vrijeme predsjednika (Stjepana) Mesića u Hrvatskoj, dolazak premijera (Zorana) Đinđića, predsjednika (Borisa) Tadića u Srbiji. To je bio period koji je izgledao kao lijepa budućnost i činilo se da je sve riješeno i da idemo u dobrom pravcu i kao društva pojedinačno i kao cijela regija…

Međutim, ključni problem je bio što te nove elite koje su došle nakon tih nacionalističkih devedesetih nijesu imale dovoljno hrabrosti i vizije da učine ključne promjene – radikalnije otvaranje društva prema suočavanju s prošlošću i borba protiv korupcije… Evropska unija je ostala tu kao važna karika, koja, međutim, nije do kraja doprinijela da se naša društva suštinski, iskreno demokratizuju.

Zašto EU nije dala dovoljan doprinos?

JAKOVČIĆ: Elite su prihvatile određene institucionalne promjene, uvele su sve ono što je bilo zadato planovima, ali su u konačnici, kroz vlastiti klijentelizam, sve to pretvorili u suštu suprotnost. Generalno i u svijetu i Evropi imamo sada neke kilave demokratije i sve postaje jedna kreatura koja građanska društva i ljude koji suštinski žele živjeti u građanskom društvu stavlja stalno pred nove izazove.