Malo urađeno da se podigne osjećaj nacionalne svijesti

U Crnoj Gori smo učinili vrlo malo da podignemo osjećaj nacionalne svijesti, pripadnosti društvenoj zajednici i tu mora da se uradi mnogo vise. Zanemarili smo osjećaj zajedništva i potrebu da svako zna šta znače nacionalni simboli i na koji način se treba odnositi prema njima, bez obzira da li sain ja ili bilo ko drugi zadovoljan izgledom nacionahiih simbola, rekao je ombudsman Siniša Bjeković u intervjuu za Pobjedu.

On je to ocjenio sagledavajući razne reakcije koje su u javnosti uslijedile nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti SPC počela je da organizuje protestne litije. Ocjene dijela javnosti su da se suštinski radi o politički dirigovanim protestima čiji je cilj rušenje države. Kako Vi gledate na te proteste?

BJEKOVIĆ: Vi ste dali praktično odgovor na ovo pitanje. Jedan dio javnosti je opredijeljen da to prepoznaje kao način na koji bi trebalo da se uruši, ali ne bih rekao država, jer ćemo je teško urušiti, odnosno nadam se da je nikada nećemo više potrošiti ili izgubiti. Neki misle da se na taj način pokušava na ulici proizvesti stanje koje bi trebalo da uruši autoritet samih institucija u Crnoj Gori, odnosno da proizvede odlučivanje izvan institucija, nešto što bi proizvelo efekat sličan onome koji smo imali devedesetih.

Poziv za ovakve skupove desio se ne od SPC u konkretnom slučaju, nego Mitropolije crnogorske primorske. Teško bi mi kao institucija mogli da definišemo i da kažemo da je on političkog ili nekog drugog karaktera. Za nas je to skup. Ako pratite izjave, ono što može svaki prosječan građanin u Crnoj Gori da uoči jeste da se, zaista, čak i od nekih crkvenih velikodostojnika čuju političke izjave, tipa: „Ako se ne povuče Zakon, Vlada treba da padne”. To jeste na neki način politički zahtjev, ali ne nelegitiman.

Crnogorci nijesu baš apolitični, ni ateisti, prema tome, svako ko učestvuje u litijama pretpostavka je da zna zašto to radi i šta mu je cilj. Ono što mi vidimo tu je da se radi o mirnom okupljanju i ono što je bitno, da se svaka pojava ili mogućnost da se to pretvori u nešto drugo suzbija na vrijeme. To treba tako i da ostane.

Dio domaće i regionalne javnosti, uključujući zvaničnike, svakodnevno kritikuje usvojeni Zakon, ne prezajući od govora mržnje, koji ide i do fašističkih poruka. Pratite li detaljno javni diskurs i jeste li, možda, zbog nekog oblika diskriminacije samoinicijativno formirali predmet?

BJEKOVIĆ: Moramo biti vrlo oprezni kada nešto nazivamo govorom mržnje. U toj javnoj debati ponekad su dozvoljene i oštrije intonirane riječi koje ponekad idu i do riječi uvredljivog karaktera. Kada govorimo o određenim izjavama koje dospijevaju u javnost u Crnoj Gori one u jednom trenutku mogu da dovedu do toga da se čini da je to već prešlo granicu i preraslo u govor mržnje.

Kao što se to desilo sa izjavom ministra zdravlja iz Srbije Zlatibora Lončara koji je rekao da gleda da Crnogorci ne budu zaposleni u zdravstvu?

BJEKOVIĆ: Radi se o čovjeku koji je tu izjavu dao u Republici Srbiji, u prostoru koji podrazumijeva nadležnost naših kolega iz susjedne države, i ono što je nama proizvelo zadovoljstvo jeste reakcija povjerenice za zaštitu ravnopravnosti u Republici Srbiji. Ona je, očekivano, osudila tu izjavu ili pojavu i upozorila da se radi o flagrantnom kršenju ustavne norme koja u Srbiji garantuje ne samo jednakost, nego i zaštitu jednakosti od ovakvih ili sličnih izjava. Mi nemamo nikakve ingerencije u odnosu na gospodina Lončara za akte počinjene na teritoriji Republike Srbije. Ono što smo mogli da dobijemo to je informacija da je izrekao rečenicu koja je diskriminatorna, neodgovorna, prije svega. Mislim da je i gospodin Lončar odlično shvatio o čemu se tu konkretno radi i da je pogriješio.

 Jeste li, s druge strane, možda, zabilježili neku spornu izjavu u crnogorskom prostoru?

BJEKOVIĆ: Upozoravali smo, molili smo za tolerantan dijalog, za korišćenje adekvatne terminologije, prije svega, imajući u vidu trenutak u kom živimo može, slobodno, da se kaže da živimo u nekoj krhkoj građanskoj stabilnosti. Čini nam se da smo u najvećem dijelu dobili tu nekakvu sigurnost i uzdržavanje od riječi, parola fašističke, rasističke, homofobne sadržine. Naši političari se još čuvaju da ne predu pragtolerancije. Rekao bih da se taj politički diskurs, odnosno ta neophodna ravnoteža održava, uz naglasak da se radi o debati o stvarima od javnog interesa u kojima je ta ljestvica tolerantnosti podignuta na nešto veći nivo.

Može se, s druge strane, zapaziti da u sajber prostoru bukvalno cvjeta ta pojava u kojoj možete da vidite obilje rasističkih, homofobnih i fašističkih izjava. I to je teško regulisati, jer nemate ni odgovarajuća institucionalna sredstva da reagujete na takve stvari. Očekujući donošenje novog zakona o medijima nadam o se da će se i to pitanje na neki način riješid.

 Na društvenim mrežama nedavno je objavljen snimak okupljanja sveštenika, nekih opozicionih političara i građana u Spužu, nakon litije, gdje su u Parohijskom domu SPC pjevali ratničke pjesme u kojima se „razapinju Turci i bule“… Zabilježeno je, između ostalog, i ispisivanje grafita: „Ovo je Srbija”, „Smrt Cmogorcima“, crtanje krstova sa četiri S ispred kuća Muslimana i Bošnjaka u Pljevljima… Jeste li što preduzeli povodom ovakvih slučajeva?

BJEKOVIĆ: Vidjeli smo taj klip. Radi se o jednoj, uslovno rečeno, deseteračkoj pjesmi, koja se najčešće pjeva uz gusle i uvijek se sagledava sa dva aspekta. Ono što je najhitnije jeste kontekst u kome se takva pjesma desila i poruka koja se na taj način šalje. Imamo u Crnoj Gori toliko guslarskih pjesama koje govore o sličnim pojavama, uključujući i epske pjesme, koje se vrlo često podignu na nivo podizanja snage i duha jednog naroda. Moramo biti realni i moramo se odrediti prema svakom konkretnom slučaju.

Ako govorimo o tome da je ta pjesma nešto što proizvodi negativno dejstvo, onda su o tome sud odavno trebali dati nadležni državni organi. Ovo s obzirom na to da su ovakve ili slične pjesme (kao epske) postale uobičajena društvena pojava, a u nekim slučajevima i nacionalna literarna vrijednost. Pitanje je da li je u ovom slučaju željela da se pošalje poruka ili da se samo podigne nacionalni ego, koji je trebao da označi potrebu srpske zajednice u Crnoj Gori da se na ovaj način podigne na veći nivo. Ako se pjesma koristi za ohrabrivanje određene grupe ljudi koja treba da to zloupotrijebi na način što će to iskoristiti u ratničke svrhe, o kojima govorite, onda je to sigurno nešto što ne bi trebalo biti tolerisano.

Treba, takođe, istaći da se u cilju podrške ljudima koji su se pojavili na litijama našli i oni koji nijesu hrišćanske vjeroispovijesti. Bilo bi, zaista, apsurd i degutantno da je ova poruka bila proslijeđena pripadnicima nehrišćanskih konfesija, jer to ni u kom slučaju ne može da predstavlja dobar primjer. Mislim da bi to bilo suludo. Ovo nije promišljeno sa stanovišta onih koji su željeli da postignu cilj. Možda je vrijeme i mjesto za ovakvu pjesmu pogrešno.

Kada je riječ o grafitima, ima nepoželjnih i treba da budu uklonjeni, jer smatramo da je to nešto što je uvod u tolerisanje mnogo težih stvari. Dobro bi bilo da jača svijest kod ljudi da te poruke koje se nađu u njihovoj neposrednoj blizini budu uklonjene od njih samih. Kad dostignemo taj nivo odgovornosti možemo dagovorimo da smo shvatili šta predstavlja, kakav je njen cilj i kako se treba boriti.

Imate li žalbi pripadnika manjinskih naroda u smislu da se osjećaju ugroženo, diskriminisano, odnosno da su tražili reakciju ombudsmana na ove događaje?

BJEKOVIĆ : Ne, nemamo pritužbi toga tipa. Ispisivanje krsta sa četiri S jeste na neki način pokušaj dominacije da obilježite teritoriju, ali mise čini daje on više fokusiran, ne konkretno na vlasnike kuća, objekata, nego na generalno pojavu da se na taj način, između ostalog, odredi dominacija određenog etničkog subjekta u odnosu na ostatak stanovništva..

Otkud potreba za tim?

BJEKOVIĆ: Interesantno pitanje. Potreba se javlja bilo kada postoji tako neki lični osjećaj povrijeđenosti određenim događajima, a, ne zaboravimo, da se javlja i kao masovna pojava koja je na neki način uzorokavana i čiji okidač ne mora nužno da bude niti u Crnoj Gori, niti mora da bude nužno vezan i sa samom ovom situacijom donošenja Zakona. Možda je samo podstaknuta.

Čini mi se da smo u Crnoj Gori opet iz ovih sadašnjih iskustava učinili vrlo malo da podignemo osjećaj nacionalne svijesti, pripadnosti društvenoj zajednici i da tu mora da se uradi mnogo više. To zajedništvo smo nekako ostavili stihiji, da se u svakom konkretnom slučaju svako ponaša po sopstvenom nahođenju, nekad nošen stvarnim uvjerenjima, nekada zabludama, a nekada nedostatkom informacija. Malo smo postigli u približavanju i isticanju jedinstva bez obzira na diverzitet, različitost koju imamo.

I slučaj cijepanja državne zastave u školskom dvorištu u Podgorici pokazuje da smo zanemarili osjećaj zajedništva i potrebu da svako zna šta znače nacionalni simboli i na koji način se treba odnositi prema njima bez obzira da li sam ja ili bilo ko drugi zadovoljan izgledom nacionalnih simbola.

Zbog nezadovoljstva Zakonom o slobodi vjeroispovijesti organizovano se oslikavaju i srpske trobojke, čak i na kulturnim dobrima. Kako gledate na tu pojavu?

BJEKOVIĆ: Ovdje je najhitnije da se oslikavanje obavlja na javnim površinama, a to je nezakonito. Svako od nas može da uzme farbu i na javnoj površini crta ono što misli da treba da crta. Možda smo i tu donekle zakasnili, jer smo dopustili da se crtaju mnoge stvari, ne samo zastave. To se činilo potpuno nekontrolisano.

Predstavnici vlasti upozoravaju da situacija povodom Zakona pokazuje da je jedan velikodržavni nacionalizam, odnosno ideja o takozvanoj „velikoj Srbiji” i dalje živa i da pokušava urušiti temelje Crne Gore. Druga strana to negira. Kakav je Vaš sud o aktuelnim dešavanjima između Crne Gore i Srbije? Jesmo li se vratili u devedesete prošlog vijeka?

BJEKOVIĆ: To je više pitanje za nekog od političkih analitičara. Riječ je o dvije suštinski suprotstavljene hipoteze koje je uvijek potrebno provjeriti u stvarnosti. Određena vremenska distanca će nam dati odgovor na ovo pitanje. Da postoji određena veza između događaja u Crnoj Gori i onoga što se dešava u našem neposrednom okruženju, to je više nego očigledno, a da li je takva veza dio strateškog plana da se uruši crnogorska državnost, njena stabilnost i da se proizvedu tenzije u Crnoj Gori je pitanje koje ostaje otvoreno za svakog građanina da sam procijeni o čemu se radi. Moramo imati u vidu daje ovo naš prostor i da će se svaka štetna posledica takvog uticaja koji dolazi izvan Crne Gore reflektovati isključivo ovdje. Moramo dobro odmjeriti sve ono što dolazi u informaitivni prostor Crne Gore i da procjenjujemo hladne glave šta to u suštini znači i šta će to kao dobro ili loše donijeti meni, mom dijetetu, unuku ili nekome ko je osoba do koje mi je stale.