Nikolaidis: Bez Amfilohija i Trampa propašće i ideja stvaranja srpskog sveta

Bez Amfilohija i Donalda Trampa, propašće i ideja stvaranja “srpskog sveta”, kazao je pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis u intervjuu za Autonomija.info.

Crna Gora je na pragu formiranja nove vlade. U stvari, možda jeste a možda i nije, s obzirom da pobednici na izborima deluju više kao “razbijena” banda nego li kao neka heterogena skupina koja ima neku zajedničku ideologiju ili zajednički cilj. Kako se vama to čini?

Nikolaidis: Meni se čini da se još jednom pokazalo da je Karl Šmit bio u pravu: naime, politika počinje u trenutku kada definišeš neprijatelja. Dakle, i taj neprijatelj je bio jedino što je zajedničko toj koaliciji – neprijatelj je bio Milo Đukanović. Sada, kada je on na neki način uklonjen sa tog političkog bojnog polja, preostaje teži dio, da se učini nešto konstruktivno, pa makar to konstruktivno bilo i neuspješno, pa makar se to konstruktivno kasnije pokazalo i kao čista destrukcija. Međutim, oni imaju sada više problema, i uopšte ne znam odakle da krenem.

Ne mislim da je to hinjen sukob, mislim da postoji ozbiljan sukob unutar te grupacije, ali isto tako mislim da oni hoće formirati vladu, zbog toga što u ovom trenutku niko od njih nije toliko glup da bude okrivljen za to što prva postđukanovićevska vlada nije formirana baš zbog njega. Dakle, svima se više isplati da se napravi bilo kakva vlada, tim prije jer svako od njih može tu vladu da sruši u bilo kom trenutku. To je skupštinska većina od jednog poslanika i ako bude izglasana ta vlada, ona će biti izglasana sa 41 prema 40. To nije dovoljna većina za stabilnu vladavinu, to nije dovoljna većina ni da se o nju objesiš. Dakle, to svakog trenutka može da pukne. I hoće, samo je pitanje tajminga.

Jednostavno, oni su imali plan, ali dvije pretpostavke tog plana više ne važe. Kao najvažnija pretpostavka čitave te konstrukcije sa Krivokapićem kao premijerom više ne postoji: Amfilohije je umro. Bez njega taj koncept jednostavno ne funkcioniše, jer je to bio njegov koncept. Bez njegovog autoriteta unutar te grupacije, niko zapravo nije zainteresovan za to. Kada kažem niko, mislim prije svega na ove prosrpske partije, odnosno ultrasrpske, u slučaju Demokratskog fronta (DF).

I druga stvar, taj koncept je podrazumijevao da Tramp i dalje vlada u SAD, što je druga pretpostavka koja više ne važi, tako da se Krivokapić i Abazović u ovom trenutku nalaze u debelom ofsajdu. Oni su nastavili da igraju, nisu čuli da je sudija zviždao i oni će na kraju zabiti taj svoj gol, samo što taj gol neće važiti. To je ono što se sada dešava u Crnoj Gori. A ovi iz DF-a su ih pustili da se istrče, uopšte više ne trče za njima, stoje tamo na centru, čekaju da Krivokapić i Abazović zabiju tu golčinu, izljube jedan drugoga, povaljaju se po travi i onda će se suočiti sa onim što se zapravo desilo. Dakle, čitav plan ne može funkcionisati zato što je Amfilohije umro i zato što Tramp nije više predsjednik.

A ko je uopšte taj Zdravko Krivokapić? On je regionalnoj javnosti, pa čak bih rekao i crnogorskoj javnosti, do pre nekoliko meseci bio potpuno nepoznata osoba?

Nikolaidis: Pa svejedno je ko je. Ja uopšte ne poznajem čovjeka. Nažalost, sad ga upoznajem kroz njegove izjave, od kojih je svaka sljedeća bizarnija od prethodne, ali to nije bitno. Već nekoliko izbornih ciklusa zapravo DF pokušava ono što im je sada uspjelo: da izbace takozvanog nestranačkog lidera, čovjeka koji će se dopasti njihovom desnom populističkom biračkom tijelu, a neće osobito iritirati ostale građane pa će se neko prevariti da glasa za njih, kao što se i desilo. Da je Krivokapić ove egzbicije koje sada izvodi javno saopštavao prije izbora, pitanje je šta bi se desilo.

No, zapravo ključni razlog zašto se ovo desilo sada, a nije 2012. ili 2016. godine je to što je Đukanović oslabio. A oslabio je vlastitom krivicom. On je imao sve poluge vlasti u rukama i u partiji i državi. Svi izbori i sve odluke koje su bilo očito pogrešne – bile su njegove odluke. Njegov koncept, njega i Demokratske partije socijalista (DPS) kao branitelja države, se rasuo u paramparčad, zbog toga što su građani na svoje oči vidjeli da države u Crnoj Gori zapravo više nema. Da su institucije tako oslabile da ono što se zove državom ne može garantovati pravnu sigurnost apsolutno nikome, čak ni bogatima, a o siromašnima da ne govorimo.

Bezakonje je bilo ogromno. Jednostavno je sve zajedno bilo trulo, iritantno i smrdilo je do neba. I mislim da je situacija bila takva da je potpuno bilo svejedno koga će kandidovati DF, jer oni zapravo nisu pobijedili, već je Đukanović izgubio, pobijedio je sam sebe, zato što nije uradio reforme koje su bile nužne. I ovo se moralo desiti. Čak i da je DPS pobijedio, da su imali tri, četiri, pet mandata više, to bi samo bio nastavak mrcvarenja jer je bilo potpuno jasno da ta partija nije u stanju da se transformiše, da Crnu Goru transformiše u vesternizovanu i evropsku državu. Jednostavno bi to bilo neka vrsta loše beskonačnosti, još jedan ciklus od četiri godine, nakon kojega bi oni nužno izgubili. To više tako nije moglo.

“Imaćemo najzatucaniju vladu u regionu”

Čitao sam i izjave iz DPS-a, kojem se sada sprema kongres, u kojima kažu da da nije bilo izbora – trebalo ih je izmisliti…

Nikolaidis: Ma da, sad im je kao drago što su izgubili. Ma znam, znam, kako da ne! Znate kako, nedvojbeno je da postoji strah od onoga što dolazi, nedvojbeno je da će ova vlada biti grozomorna. To će biti najzatucanija i najdešnja vlada u regionu, a to je istinski uspjeh, jer je region pun zatucanih i desnih vlada. Dakle, postoji strah i izvjesna energija građanske Crne Gore da se tome odupre, ali kao što znamo – to mora da ide kroz političke partije. A političke partije se u ovom trenutku prave mrtve. One ćute i čekaju i misle da je to mudro. Dragocjeno vrijeme je protraćeno. Ako je čitava strategija da građani uoče kako su ovi novi grozni pa se na sljedećim izborima opredijele za one stare koji su bili grozni ali ne tako grozni kao ovi novi, to je prilično jadno i ukoliko oni ne mogu smisliti ništa bolje od toga, to je dostojno svakog sažaljenja.

Rade Bojović, koordinator Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, izašao je sa vrlo jasnim prijedlogom da treba napraviti fuziju tri socijaldemokratske partije, jer je kao prvo bizarno da imate tri socijaldemokratske partije u Crnoj Gori – DPS, SDP i SD. Zatim da je potrebno da Đukanović ode, jer je završena jedna era i nadati se da je moguće obnoviti neku novu dvadesetogodišnju eru Đukanovića se meni čini toliko bizarnim da se sa bizarnošću te teze mogu mjeriti jedino teze ovoga Krivokapića, kojimislima pomjera brda, to je ta vrsta pameti.

Ali, to se prosto neće desiti, jedna era je dovršena i rješenja iz prethodne ere nam ne mogu biti od pomoći u ovoj novoj eri. Razumijem da su neki ljudi i dalje u fazi poricanja, ali čim prije to treba napustiti u ime ozdravljenja ovoga društva. Dakle, nema nikakvih jasnijih, artikulisanih glasova, izuzev Bojovića i nekih političkih analitičara poput Vujovića, koji pokušavaju nešto saopštiti, ali to očito nema ko da sluša. I dalje mi se čini da građani koji su suverenistički nastrojeni čekaju da vide što će uraditi Đukanović.

Đukanović, pak, ima vlastite računice o kojima ne znam ništa, ali od njegovih računica i dalje zavisi mnogo toga. On je i dalje predsjednik, i dakako da će kohabitacija biti tvrda, znatno tvrđa od ovekoju gledamo u Hrvatskoj između Plenkovića i Milanovića. Moguće je da ja u ovom trenutku podcjenjujem političku pamet DPS-a, ali ja mislim da je ovo nova igra, po novim pravilima i da je onako kako su oni igrali bilo moguće igrati samo sa pozicije vlasti i kontrole čitavog društva. Toga više nema i sada treba biti pametan i brz, a u ovom trenutku ne primjećujem kod njih ni pamet ni brzinu.

Jedan deo suverenističkog biračkog tela je glasao za partiju koja se zove URA. To je partija koja se u javnosti predstavljala, pa bezmalo kao jedan od naslednika Liberalnog saveza Crne Gore. Pretpostavljam da je dobar deo glasača koji su dali njima glas sada razočaran, s obzirom da URA sa Dritanom Abazovićem ulazi u vrlo otvorenu koaliciju sa velikosrpskim, odnosno četnički obojenim partijama. Ko su ti ljudi uopšte?

Nikolaidis: URA je računala i dobila je dio birača bivšeg Liberalnog saveza, a pretpostavljam da su dio uzeli i ovi Bečićevi Demokrati, iako nisam gledao istraživanja. URA je projekat grupe tajkuna, dakle to je politički projekat krupnog kapitala. Takva je bila i Pozitivna Crna Gora, iz koje je URA i nastala. Dakle, kad govorimo o URI, moramo imati u vidu da su to ljudi koji su napravili ozbiljne novce pod Đukanovićevom vladavinom onda kada to nije bilo moguće učiniti a da se ne sarađuje sa Đukanovićem.

Dakle, konkretno Miodrag Perović, vlasnik “Vijesti” je skupa sa familijom Đukanović osnovao banku. A ja mislim da među ljudima koji zajedno osnuju banku postoji viši stepen bliskosti nego među supružnicima. Kada govorimo o URI, dakle treba uzeti u obzir da to nije nikakav spontani pokret građana, nego je tajkunska partija. Tajkuni dakako imaju svoje ozbiljne interese, imaju svoje ozbiljne igre. I to treba posmatrati iz te perspektive. Šta će oni dalje raditi, vidjećemo.

Krivokapić očito igra onako kako URI odgovara. Takođe je očito da je URA, odnosno da su ti tajkuni imali sporazum sa Amfilohijem Radovićem. I to je ona igra o kojoj sam vam govorio: scenario se odvija, samo više nema tate koji je jamčio da sve to može biti uspješno privedeno kraju. Dakle, doći će do promjena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Ko god dođe na Amfilohijevo mjesto, neće imati politički uticaj kakav je imao Amfilohije. Vrlo je vjerovatno da će biti postavljen sveštenik koji će biti bliži DF-u, odnosno Andriji Mandiću i ovom Kneževiću, kudikamo bliži nego ovim tajkunima okupljenim oko URE.

Zapravo, njihov dogovor sa dijelom SPC-a, kažem vam, nadalje jednostavno nije moguć, jer će sljedeći mitropolit i te kako biti poslušan Aleksandru Vučiću ili bilo kome drugom ko bude na vlasti u Srbiji. I onda će se zapravo ti tajkuni morati dogovarati sa Vučićem. A to je i najavljeno tokom njegove posjete Podgorici, kada je Vučić zapravo došao da markira teritoriju, i kao jednu od tačaka koje je markirao odabrane su i podgoričke “Vijesti”, medijski koncern Miodraga Perović, tajkuna koji stoji iza URE.

Tako da, opšta je konfuzija. Jedni igraju po scenariju o kojem sam govorio, drugi se pripremaju za sljedeće izbore, to su DF i Demokrate, a treći – ovi suverenisti – se u ovomtrenutku prave iznimno pametni i prave se mrtvi.

URA je dovela vjerske fundamentaliste na vlast

I, naravno, Srpska pravoslavna crkva, koja je bila odlučujući politički igrač, odnosno pokojni Amfilohije Radović sa svojim litijama. Šta je uopšte SPC u Crnoj Gori? Je li to verska organizacija, je li to organizacija koja je – čini se na momente – i paramilitarna?

Nikolaidis: Pa oni jesu i vjerska organizacija, i paramilitarna, a takođe su i par ekselans politička organizacija. I oni će to nastaviti da budu i sa novim mitropolitom, samo je pitanje hoće li taj biti dovoljno sposoban kao politički lider da nastavi i dovrši ono što je Amfilohije radio. Amfilohije je održavao neku iluziju autonomije njegove mitropolije unutar SPC-a.

I ta iluzija autonomije je pomogla u ostvarenju ovoga plana, to je pomoglo URI da napravi koaliciju sa njima. Međutim, potpuno je jasno da je crnogorsko-primorska mitropolija samo jedan dio SPC-a, ni po čemu različit od ostalih dijelova te crkve. Potpuno je jasno da Amfilohije nije bio šef te crkve, nego je šef te crkve bio Irinej. I potpuno je jasno bilo da je politički šef ove stvari Aleksandar Vučić. Sve to je, dakle, bila iluzija koju je Amfilohije uspješno održavao. Bez njega ta iluzija nije moguća i bez njega će se morati praviti neke nove računice i neki novi medijski spinovi.

Znate, vi ste imali “Vijesti”, čiji su kolumnisti tvrdili da će upravo SPC sa Amfilohijem na čelu biti odlučujući faktor u emancipaciji crnogorskog društva. Nad tim se može plakati ili smijati, zavisi kako doživljavate tragično i komično. Svakom mislećem čovjeku je bilo jasno da je to notorna budalaština i da ljudi koji to saopštavaju – bezočno lažu. I kada smo dobili priliku čuti tog nosioca emancipacijskih procesa, koji se zove Zdravko Krivokapić, ljudi su se uhvatili za glavu. U Crnoj Gori se svašta dešavalo, ali takve stvari još nikada nismo čuli, ni od jednog predstavnika vlasti, a kamoli od najvažnijeg čovjeka u izvršnoj vlasti u Crnoj Gori.

Pisao sam već o tome da će se ovo što se dešava u Crnoj Gori završiti uspostavom neke forme vjerskog fundamentalizma. Krivokapićevo čitanje hrišćanstva je apsolutno fundamentalističko, to je redukciono čitanje, to je čovjek koji metafore i alegorije tumači kao naučne dokaze i zakone. Ono što mene brine je to što je to vrlo nasilno tumačenje, a kada vršite nasilno tumačenje utemeljujućeg teksta, to po pravilu završi i društvenim nasiljem. No, o tom – potom, to ćemo tek vidjeti.

Ne treba biti pretjerano inteligentan, dovoljno je biti elementarno iskren pa reći da projekat “velike Srbije” nije mrtav. Ideja je živa, nosioci su živi i zdravi. Čekali su malo pomjeranje na geopolitičkoj sceni i to malo pomjeranje se desilo dolaskom Donalda Trampa na vlast. Stvari su se izmijenile i Vučić je pokušao. Sad, da li oni to zovu “srpski svet” ili “velika Srbija – posve je svejedno. Pokušaj ostvarenja toga je u toku. Ja mislim da od toga neće biti ništa, ne zbog zasluge crnogorskih suverenista ili zbog hrabrosti i odlučnosti takozvane građanske Crne Gore, nego prosto zato što je na vlasti sada Bajden a nije više Tramp.

Na neki način stvari jesu otvorene, a kada jesu otvorene postoji mogućnost da sve završi katastrofom. A sa druge strane, postoji i mala mogućnost da se desi nešto spasonosno i nešto što vodi ka ozdravljenju crnogorskog društva. Kao što sam rekao, ono što mene brine u ovom trenutku je potpuni nedostatak političke artikulacije bilo kakve progresivne ideje. U ovom trenutku, građanske i suverenističke partije u Crnoj Gori ne samo da ne emituju nikakvu progresivnu ideju, nego ne emituju nikakvu ideju. Oni jedva da emituju znake života.

Šta je Đukanović čekao toliko sa “obračunom” sa SPC-om, jer je očigledno to bio jedan od glavnih zadataka, ako se govori o identitetu Crne Gore, s obzirom da je reč o – pa da budemo potpuno otvoreni – okupatorskoj crkvi koja je zapravo i imala tu misiju posle Prvog svetskog rata, kada je, na kraju krajeva, i formirana pod nazivom Srpska pravoslavna crkva?

Nikolaidis: Znate kako, većinski dio javnosti u Srbiji koji je osjećao strašnu mržnju prema Đukanoviću vjerovatno ne zna da je Đukanovićeva vlast za hram u Podgorici i hram u Baru, po riječima ljudi iz Crnogorske pravoslavne crkve, a nema razloga da im ne vjerujemo, Amfilohiju dala cijelih 14 miliona evra. Dakle, oni ne samo da se nisu obračunavali sa SPC-om, nego su snažno i izdašno podržavali njene aktivnosti. Ako se želio neki obračun sa SPC-om, posve je jasno da je najbolji momenat bio period nakon referenduma, naročito 2008. i 2009, kada je u Crnu Goru stigla sva sila para i kada je DPS u Budvi uzimao gotovo 70 odsto glasova.

U Budvi, u kojoj sad 50 odsto glasova uzima ulični nasilnik i kamiondžija Carević iz DF-a. Dakle, tad je moglo. Prosrpska opozicija je bila u nokdaunu, država je još uvijek bila snažna, nisu je pojeli tajkuni i korumpirani kadrovi DPS-a, nisu je oglodali. To se nije uradilo, jer su oni imali preča posla. Naime, punili su džepove lopatama, bagerima i svim ostalim sredstvima koja su im bila pri ruci. Odlučili su se da uđu u sukob sa najopasnijim neprijateljem, u trenutku kada su oni bili najslabiji. Oni sada mogu naknadno tumačiti da to nije bila greška, kao što tumače da je dobro što su izgubili vlast. No, to su sve plitka lukavstva uma. Posve je bilo jasno da stvar nije bila dobro primpremljena, posve je bilo jasno da je otpor mnogo veći nego što je i očekivao. Stvari bi bile drugačije čak i da je Đukanović u to krenuo nakon izbora. Da je imao nove četiri godine pa da je onda krenuo…

Međutim, znate šta je tu bizarno? Ovde se zakoni dovode da ne budu sproveđeni. Ovde je jedini zakon koji je sproveden – zakon o zabrani pušenja. Tako je bilo i sa tim zakonom: bilo je posve jasno da će on biti donešen, ali neće biti sproveden. Vidite, sada je tu nova vlast, zakon je i dalje tu, niko ne pominje taj zakon. Ali je poslužio kao okidač i sredstvo mobilizacije Đukanovićevim neprijateljima. Zašto je on to uradio, zašto im je dao nešto što će ih tako snažno homogenizovati, ja ne znam.

Da li je u pitanju bila ekstremno pogrešna odluka ili nešto drugo, nemam pojma, jer nemam nikakav kontakt sa ljudima iz DPS-a. Tako da ne znam šta su oni mislili, ali nisu mislili dobro. A kada se ušlo u sve to, ja sam svim srcem podržao taj zakon, jer mislim da je to dobar zakon, u kojem nema ništa sporno. Uostalom, to isto misli i Venecijanska komisija. Taj zakon je nužan Crnoj Gori i trebalo ga je donijeti najmanje 12 godina ranije. I ja sam se u medijskom smislu tukao sa protivnicima tog zakona. Međutim, od prvoga dana je bilo jasno da svega nas nekoliko je na ovoj strani odbrane zakona, dočim je ovamo sva sila pješadije i sva sila komandanata, od kojih su oni najznačajniji bilio van Crne Gore. Odnosno, bili su u Beogradu.

Možda to samo meni tako izgleda, i možda idealizujem, ali Crna Gora je od svih društava na prostoru nekadašnje velike države Jugoslavije, ne samo svojim ustavom drugačija, nego bih rekao i da su međunacionalni odnosi koji su nažalost jedan od fundamenata ovde kod nas, u takozvanom regionu, ipak bili na daleko boljem i višem nivou, nego što je to slučaj u ostatku bivše države. Da li će to opstati, da li će taj bazični koncept građanske države, hajde da kažemo međunacionalne tolerancije, uspeti da odoli “srpskom svetu”?

Nikolaidis: Neće, ukoliko Krivokapić oformi tu svoju demohrišćansku partiju, i ukoliko na sljedećim izborima sa Demokratama i DF-om pobijedi. Zato što su ljudi iz DF-a izričiti u tome da oni žele ustavne promjene. Njih više ne zanima ovakva Crna Gora, oni žele Srbe kao konstitutivni narod u Crnoj Gori, a to onda vodi ka bosnizaciji Crne Gore i onda je sve loše moguće. Ukoliko oni budu imali većinu u parlamentu za promjenu ustava – to će se desiti, i to je van svake sumnje.

I utoliko je odgovornost URE veća. Nije problem samo u tome što su oni doveli vjerske fundamentaliste u ovom trenutku na vlast. Veći problem je u tome što su oni otvorili prostor da jača DF i širom su otvorili vrata za pobjedu DF-a na sljedećim izborima, što nesporno, po riječima samih lidera DF, znači i ustavne promjene u Crnoj Gori i promjenu te koncepcije Crne Gore kao građanske države. Takva Crna Gora je utemeljena na iskustvu Crne Gore iz Titove Jugoslavije, pa i Crne Gore iz vremena kralja Nikole, koji je imao za ono doba relativno progresivne ideje o tome kako treba izgledati suživot takozvane pravoslavne većine i manjina. Međutim, ovdje se sada suočavamo sa ozbiljnom političkom voljom da se međunacionalni odnosi u Crnoj Gori postave na sasvim drugi način, onako kako je to postavljeno u Bosni. I to je u najmanju ruku zastrašujuće.