Savršeni krug: manjinska, a Đukanovićeva vlada Crne Gore

Pokušaj demontaže vladavine Mila Đukanovića za sada se završio prelaskom iz potpunog u koliko-toliko podnošljivi eksperiment. Tako situaciju u Crnoj Gori za DW procenjuje novinar i književnik iz BiH Emir Imamović.

Dritan Abazović, predsjednik građanskog pokreta Ujedinjena reformska akcija (URA), novi je predsjednik Vlade Republike Crne Gore, četrdeset i treće po redu i prve manjinske u istoriji male mediteranske države za velike političke prevrate.

„Vjerujem da Crna Gora može zatražiti ubrzani prijem i da hitnim, ali mudrim odlukama može uskoro postati punopravna članica EU. Ovo je naš najvažniji cilj“, izjavio je Abazović nakon imenovanja, u četvrtak 28. aprila.

Podršku je, u najkraćem mogućem roku, dobio od diplomatskih predstavnika Unije i NATO.

„Radujemo se zajedničkom radu s našim partnerima na nastavljanju crnogorskog puta prema članstvu u Evropskoj uniji. Iako je Crna Gora proteklih mjeseci izgubila dragoceno vrijeme, vjerujemo u političku odlučnost nove vlade da ubrza nužne reformske procese, u skladu s njenim evropskim vrednostima i velikom podrškom građana Crne Gore za pridruživanje Evropskoj uniji“, poručili su Vladimir Bilčik, predsjedavajući delegaciji Evropskog parlamenta u Parlamentarnom odboru EU i Crne Gore za stabilizaciju i pridruživanje i Tonino Picula, izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru.

„Radujemo se saradnji na zajedničkim prioritetima kao NATO-saveznice, uključujući borbu protiv teškog i organizovanog kriminala, za vladavinu prava, demokratske reforme i nacionalnu i regionalnu bezbjednost i stabilnost“, poruka je britanske ambasadorke u Crnoj Gori Karen Medoks.

Podnošljivi eksperiment

„Ništa nije kao što se čini“, kaže prekaljeni obavještajac CIA, Valter Berke (Al Paćino), mladom i potencijalnom kolegi Džejmsu Daglasu Klejtonu (Kolin Farel) u filmu „Regrute“, snimljenom prije gotovo dvije decenije. Ta sentenca, istina, nije originalna, ali je itekako korisna uz ostalo i za pokušaj razumijevanja političkih procesa u Crnoj Gori, sigurno najnestabilnijoj članici NATO u kojoj je pokušaj demontaže dugogodišnje vladavine trenutnog – i bivšeg – predsjednika, te nekadašnjeg premijera u više mandata, Mila Đukanovića, za sada završio prelaskom iz potpunog u, koliko-toliko podnošljivi eksperiment tipičan za one tranzicijske države u kojima nije pitanje šta dobro može da uradi izvršna vlast, već koliko štete neće da napravi.

„Potpredsednik najgore Vlade u istoriji Crne Gore, Dritan Abazović, sada bi trebalo kao premijer da popravi štetu koju je ta Vlada napravila. Pa to je genijalno!“ , izjavio je crnogorski pisac i dobitnik nagrade EU za književnost, Andrej Nikolaidis, gostujući prije nekoliko mjeseci u emisiji „Hej Sloveni“ na Gradskoj televiziji iz Podgorice.

Abazović je, naime, bio potpredsjednik i najuticajniji ministar u takozvanoj ekspertskoj Vladi kojom je predsjedavao Zdravko Krivokapić, konzervativac izuzetno blizak Srpskoj pravoslavnoj crkvi i crnogorskim pro-četničkim krugovima, doktor mašinstva koji je od svih potrebnih referenci za tako važnu dužnost imao podršku sveštenstva, srpskih nacionalista i dobru volju.

Politički pobjednik, politički pokojnik

Nije, međutim, Krivokapić stvorio Abazovića da bi ga ovaj dekapitirao, već je upravo Abazović omogućio da Krivokapić za kratko vrijeme postane politički pobjednik, pa onda i politički pokojnik. Četiri poslanička mjesta, koliko je na parlamentarnim izborima u kasno ljeto 2020. godine osvojila URA, bila su ključna da većinu ne može da formira Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića kojoj je za skupštinsku većinu nedostajao jedan (samo jedan!) poslanik ili poslanica. Etnički Albanac iz primorskog gradića Ulcinja, dakle Abazović, odigrao je ključnu ulogu u sastavljanju većine od pro-srpskih političkih partija kojima je praktično upravljao mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne Crkve, pokojni Amfilohije Radović, mobilišući i njih i birače na takozvanim litijama – protestima protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti u kojem je SPC vidjela mogućnost ostanka bez imovine na teritoriju Crne Gore, iako se Zakon odnosio na sve vjerske zajednice i dobio pozitivne ocjene Venecijanske komisije.

„Nema Mila, nema Tita, sad se Dritan ođe pita“, pjevalo se krajem ljeta 2020. kada je bilo jasno da Đukanovićev DPS, nakon tri decenije vlasti, odlazi u opoziciju.

„DPS Se Opet Pita“, naslov je teksta analitičara Ljubomira Filipovića objavljenog na portalu CDM dan nakon Abazovićevog imenovanja.

Novi saziv Vlade, naime, čine ministri i ministarke iz Abazovićeve stranke, zatim iz Socijaldemokratske partije, Socijalističke narodne partije čije je opredjeljenje i dalje pro-srpsko, stranaka koje predstavljaju nacionalne manjine (bošnjačku, albansku i hrvatsku), te nekoliko nestranačkih ličnosti. Ali svi oni i one, zajedno sa premijerom, potpuno zavise od podrške DPS, odnosno Mila Đukanovića!

„Manje zlo“

Tako je, eto, ključni akter pokušaja demontaže Đukanovićeve vladavine postao glavni junak procesa reanimacije moći DPS koji, istina, nema svoje ministre, ali ima svoje ljude u Vladi. Prije svih Raška Konjevića, novog ministra odbrane i nekadašnjeg ministra policije za čijeg mandata je bio uhapšen opozicioni političar i četnički vojvoda Andrija Mandić, te Ranka Krivokapića, predsjednika parlamenta u vrijeme bliske saradnje njegovog SDP i DPS, sada imenovanim za šefa crnogorske diplomatije.

„Ova vlada je manje zlo i može učiniti da se prilike u zemlji na kratko stabilizuju, ali je Dritan završio svoju misiju i stavio tačku na svoju karijeru populiste-reformatora“, kaže politikolog Jasmin Mujanović.

Abazović i njegovi su čitav narativ svog postupanja i percepciju o sebi gradili na svrgavanju Đukanovića, za koji su bili spremni da uđu u pakt sa đavolom. Sada opet grade taj narativ i percepciju, samo je sada đavo u narativu neko drugi. Što je paradoksalno, niti su 2020. smijenili Đukanovića, koji je još predsjednik, niti su sada uklonili srpske nacionaliste iz vlade, jer oni sada drže skupštinu i šest ministarstava, piše Filipović u tekstu čiji smo naslov citirali.

Neskrivena rusofilija

Ako je, kako je pisao njemački filozof Valter Benjamin, svaki fašizam posljedica neke neuspjele revolucije, onda je i Abazovićeva vlada posljedica neuspjele kontrarevolucije izvedene pod krinkom širenja demokratskih kapaciteta crnogorskog društva i države, a okončane ne zbog nove akumulacije moći Mila Đukanovića, već zbog povratka Crne Gore procesima evropskih integracija i njenom suštinskom članstvu u NATO. Problem je tek što drugo i treće bez prvog, pokazala je praksa, ne idu nikako.

Iako bivša, Krivokapićeva vlast nije formalno mogla okončati crnogorsko članstvo u zapadnom vojnom savezu, ona je činila sve da ga obesmisli, ne krijući rusofiliju ni prije, ni nakon početka agresije Vladimira Putina na Ukrajinu. Tako je, zapravo, Crna Gora bila ne samo NATO-članica u kojoj bogati ruski državljani imaju ogroman broj skupih nekretnina na geostrateški veoma važnom dijelu obale Jadranskog mora, već i članica NATO kojom upravljaju oni što o Volodimiru Zelenskom misle isto kao Sergej Lavrov, ako ne i gore.

Istureno odjeljenje Rusije

Za one koje je Abazović doveo na vlast 2020. godine, Crna Gora je bila mediteranski nastavak Srbije i istureno odjeljenje Rusije, manjine arhetipski neprijatelji, a izvor političke mudrosti Srpska pravoslavna crkva čijeg su episkopa Joanikija simbolički inaugurisali na Cetinju, gradu neupitnog crnogorskog političkog identiteta i suverenističkog opredjeljenja.

Vlada premijera Dritana Abazovića, bez obzira na svoj sastav, nije ništa drugo nego tranzicijska: sastavljena je kako bi se izbjegli vanredni izbori i stabilizovala prije svega međunarodna pozicija Crne Gore, te stvarna politička moć vratila onima koji između Rusije i EU, odnosno NATO, nemaju dilema. Taj prelazni period će, po svemu sudeći, okončati i potpunim povratkom DPS na vlast, pa njihovu podršku Abazoviću treba shvatiti kao istovremeno neizbježnu i dalekosežno korisnu. Neće to, istina, biti idealan rasplet, ali će se, kada se na jednoj strani nađu Putinove marionete, a na drugoj oni kojima su članstvo Crne Gore i u EU i NATO strateški ciljevi, činiti kao hepi end u holivudskim romantičnim komedijama.