Većinska Crna Gora nikada neće poistovjetiti patriote i izdajnike, zločince i njihove žrtve

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ocjenjuje u razgovoru za Pobjedu da je predizborni ambijent danas bitno drugačiji, značajno nepovoljniji u odnosu na 2016. godinu, jer SPC tada nije prešla političku crtu, niti je zvanična Srbija tada bila otvoreno umiješana u unutrašnje stvari Crne Gore.

“Rijetka su društva danas u svijetu gdje vjerske organizacije i njihovi lideri imaju tako vidljivu političku ulogu. Možda bi se to na neki način moglo porediti sa Iranom. Predizborni ambijent je danas bitno drugačiji, to jest značajno nepovoljniji u odnosu na 2016. Crkva nije tada bila prešla političku crtu, bez obzira na to što se znalo ko su njeni favoriti, i u čijem interesu radi. Nije ni zvanična Srbija tada bila tako otvoreno umiješana u unutrašnje stvari Crne Gore. Moskva je sada tiša, ali vjerovatno nema ni potrebe da bude glasnija kod tolike galame njenih srpskih eksponenata, i u Srbiji i ovdj”, kazao je Đukanović.

Crnogorski predsjednik i lider Demokratske partije socijalista smatra da taj “politički naum” ne može proći kod građana Crne Gore.

“Svakako, neće biti lako. Ali, kad nam je bilo lako?”, poručio je Đukanović.

I danas, 79 godina od Trinaestojuluskog ustanka i 75 godina od pobjede nad fašizmom u regionu – ali i u Crnoj Gori – jake su političke snage koje promovišu fašističke ideje krvi tla. Dosljedno se pokušava revizija istorije, od proglašenja četničkih koljača Mace Vukojičića i Obrada Šiljka u svece Srpske pravoslavne crkve, pokušaja podizanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, glorifikacije Radovana Karadžića i Ratka Mladića, sve do skrnavljenja antifašističkog spomenika u Ravnom lazu… Da li smatrate da je većinska Crna Gora svjesna da bez 13. jula 1941. ne bi bilo 21. maja 2006?

ĐUKANOVIĆ: Pokušaji revizije istorije, u namjeri da se kolaborantski pokreti iz Drugog svjetskog rata predstave oslobodilačkim i da se zločini koje su počinili minimiziraju, nijesu rijetkost ni u drugim zemljama. Posebno ne na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Ima toga i u Crnoj Gori, ali u poređenju sa zemljama u okruženju ta tendencija je slabija, a otpor revizionizmu mnogo jači. Zahvaljujući prije svega snažno ukorijenjenoj slobodarskoj i antifašističkoj tradiciji, ali i djelovanju naših institucija.

U svom etičkom kodu značajna većina u Crnoj Gori nikada ne može poistovjetiti patriote i izdajnike, niti zločince i njihove žrtve. To se kod nas vjekovima smatra uvredom i sramotom. Aktuelni pokušaji da se izdaja predstavi kao vrlina, i legitimiše kao demokratsko pravo na drugačije viđenje crnogorske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da se glorifikuju zločinci i saradnici okupatora, bijedni su i sramni pokušaji nastavljača ideologije i politike četničkog pokreta da prikriju njegov izdajnički i zločinački karakter.

Za njih je nosilac Hitlerovog gvozdenog krsta Pavle Đurišić heroj i patriota, a ubice nedužnih ljudi, kao dvojica koje pominjete, mučenici i sveci. U tome prednjači Demokratski front i Srpska pravoslavna crkva. Kanonizacija Vukojičića i Šiljka jedna je od najsramnijih mrlja na obrazu Srpske pravoslavne crkve. Zamislite Svetog Petra Cetinjskog i Svetog Vasilija Ostroškog u tom društvu. Ogromna većina u Crnoj Gori prepoznala je monstruozni karakter pokušaja da se ti zločinci predstave kao sveci, i učvrstila shvatanje da se naša obnovljena država jedino može utemeljiti na antifašističkoj, Trinaestojulskoj Crnoj Gori. Samo na tim temeljima ona može postojati kao građansko, multietničko, demokratsko društvo. Tako da bez 13. jula 1941. ne bi bilo ni 21. maja 2006, niti bi bilo nezavisne proevropske Crne Gore. Crnogorski Trinaestojulski ustanak u svom suštinskom vrijednosnom značenju, ne samo da nadilazi granice Crne Gore, već, imajući u vidu istorijski kontekst, predstavlja jedan od najvećih događaja u evropskoj istoriji 20. vijeka.

Koristim priliku da svim građanima Crne Gore čestitam ovaj veliki praznik koji služi na ponos pokoljenjima.

Zbog čega na neofašističke poruke ćute akademici CANU, profesori univerziteta, zašto se oglase samo pojedini intelektualci, tek nekoliko medija u Crnoj Gori? Je li to čekaju da vide ko će pobijediti na izborima, koja će opcija prevladati?

ĐUKANOVIĆ: Ugodnije bi bilo iz pozicije predsjednika svih građana ne suditi o tome. Pa ipak, kad pitate… Primjećujem da su brojni intelektualci reagovali na mnoge neofašističke poruke, što smatram njihovim moralnim i intelektualnim izborom, zrelom odgovornošću prema društvu u kome žive i djeluju. Prihvatam – iako ne razumijem – i pravo drugih koji se opredjeljuju da ćutke isprate ove retrogradne i opasne društvene procese. Koji, kako vidimo, imaju karakter pomodnog globalnog političkog trenda. Zato ne mislim da je riječ o sezonskoj pojavi u Crnoj Gori uoči predstojećih izbora. Prije bih to opisao, kao lijenu, nedovoljno državno odgovornu oportunističku javnost podijeljenog crnogorskog društva.

Naravno, iz toga isključujem onaj njen dio koji svjesno i uvjereno pristaje da bude intelektualni i ideološki oslonac anticrnogorskim društvenim i političkim pokretima. Ekstremne poruke koje pominjete, ili politika koju one tvore, povremeno su toliko agresivne i učestale, da se može učiniti da nema smisla odgovarati na njih. Mašinerija koja svakodnevno proizvodi toliku gomilu laži, omalovažavanja, zamjena teza, samu sebe obesmišljava, pa mnogi pristojni ljudi, posebno ako nemaju neposredni državni ili politički angažman, ulazak u polemiku s takvom patologijom smatraju neprijatnim i nepotrebnim intelektualnim i građanskim unižavanjem. Ipak, najvažnije je da su te ekstremne pojave u manjini, mada je često percepcija u društvu drugačija zbog njihove učestalosti i agresivnosti.

Zato je neizostavno važno upozoravati na štetnost tih pojava i edukovati javnost. To treba da rade, ne samo vlast, već i uticajni pojedinci i organizacije. Suštinska brana takvim pojavama je obrazovanje, porodično i nacionalno vaspitanje u duhu najsvjetlijih tekovina naše hiljadugodišnje istorije: slobodarstva, patriotizma, antifašizma, čovjekoljublja, humanosti, solidarnosti… Naravno, tome će pomoći – ali ga ne može supstituisati kao što se naivno vjeruje – i permanentno rastući standard građana. To su prioriteti naše državne politike i trajni zadaci pred našom i generacijama koje dolaze.

Trijumf evroatlantske političke opcije na vrlo tenzičnim izborima 2016. godine bio je ključni uslov za brzi prijem Crne Gore u NATO. Četiri godine kasnije, ponovo se pred izbore podižu tenzije, opet srpski blok ima podršku zvaničnog Beograda i, nešto manje vidljivo, zvanične Moskve. No, sada umjesto Demokratskog fronta vodeću političku ulogu je preuzela Srpska pravoslavna crkva. Imate li sada moćnijeg oponenta?

ĐUKANOVIĆ: Preuzimanje vodeće političke uloge u opozicionom bloku od strane Srpske pravoslavne crkve je politički nonsens, a ne samo novina na političkoj sceni Crne Gore. Rijetka su društva danas u svijetu gdje vjerske organizacije i njihovi lideri imaju tako vidljivu političku ulogu. Možda bi se to na neki način moglo porediti sa Iranom. Predizborni ambijent je danas bitno drugačiji, to jest značajno nepovoljniji u odnosu na 2016. Crkva nije tada bila prešla političku crtu, bez obzira na to što se znalo ko su njeni favoriti, i u čijem interesu radi. Nije ni zvanična Srbija tada bila tako otvoreno umiješana u unutrašnje stvari Crne Gore. Moskva je sada tiša, ali vjerovatno nema ni potrebe da bude glasnija kod tolike galame njenih srpskih eksponenata, i u Srbiji i ovdje.

U Vašem pitanju mogla bi jedino biti sporna tvrdnja da SPC sada nastupa umjesto DF-a. Možda je tačnija formulacija da SPC nastupa u ime DF-a, odnosno srpskog bloka. Ne zovu slučajno Amfilohija rent-a-mitropolit. Da li je sada moćniji oponent, pitanje je iz kog ugla se gleda. Amfilohije pod maskom brige za „vjerni narod“ pokušava da kamuflira političku pozadinu takvog svog angažmana, igrajući na kartu vjerskih osjećanja, nastojeći da pripadnike pravoslavne vjere obilježi političkim krstom. Dok se Mandić i družina, gurajući Amfilohija na čelo u pokušaju da zametnu svoje političke tragove, svrstavaju iza slogana „Ne damo svetinje“. Ipak mislim da im taj naum ne može proći kod građana Crne Gore, da je sve to providnije nego što se nadaju.

Svakako, neće biti lako. Ali, kad nam je bilo lako?

Koji je stvarni cilj takozvanih protestnih litija, je li to pokušaj da se vaninstitucionalnim sredstvima vlast primora na povlačenje Zakona ili SPC, kao novi vođa srpske opozicije, podiže glasačku mašineriju u namjeri da svrgne vlast u Crnoj Gori?

ĐUKANOVIĆ: Možda je najtačnije reći da su na početku litije bile vid pritiska na vlast zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ali sve što mu je prethodilo, i u što su se kasnije pretvorile, svjedoči da je to oblik političke borbe u namjeri da se promijeni vlast u Crnoj Gori, a ne zakon. Gotovo da su na zakon zaboravili. U glavama onih koji upravljaju ovim scenarijem smišljen je drugi plan. Ako nema ove vlasti, onda nema problema ni sa zakonom. Nema ni svega drugog što je Crna Gora ostvarila tokom novije istorije, a protiv čega su oni bili: od nezavisnosti i multietničnosti, do NATO i dogledne evropske perspektive. Dakle, nije više cilj promjena zakona, nego promjena vlasti.

Sjetimo se, to je bio cilj i prije donošenja zakona. Uostalom, poređenje Crne Gore sa NDH od strane srpskog patrijarha Irineja saopšteno je prvi put još u avgustu 2018. Ta maloumna tvrdnja prvog čovjeka SPC, kao i ona da je Srbima bilo bolje pod Osmanlijama nego danas u Crnoj Gori, neznaveno abolira ustaške zločine, i navodi na zaključak da Srbima nije bilo ni tako loše 500 godina pod Turcima.

Ako se pažljivije analizira, SPC sa svojim eparhijama se decenijama unazad pozicionira protiv Crne Gore. Bila je protiv svega što je značajno važno za ostvarivanje naših nacionalnih interesa, za šta smo imali većinsku podršku na svim dosadašnjim izborima i na referendumu. Izgleda se jedino SPC, i jedino u Crnoj Gori, ne pridržava drevne maksime da je „glas naroda – glas Boga“… Niti poštuje normu kanonskog prava „koji se suproti vlasti, suproti se naredbi božijoj“. Zakon je usvojen zimus, a SPC je ustvari oduvijek podržavala anticrnogorske snage, kao i one nju. Da Crkva ne haje za zakon potvrđuje i činjenica da je Sinod SPC bio podnio inicijativu Ustavnom sudu Crne Gore za ocjenu njegove ustavnosti, pa je ubrzo povukao. To samo svjedoči da u vrhu SPC nema uvjerenosti u pravnu osnovanost onoga što bi protestima koje nazivaju litijama htjeli „da odbrane“.

U cilju podrške kampanji SPC organizovano je skupljanje potpisa pripadnika raznih esnafa, od nastavnika, inženjera, studenata, sve čak i do ljekara koji prisustvom litijama direktno i javno krše mjere NKT. Što je, po Vama, stvarna pozadina skupljanja potpisa, je li zaista odbrana svetinja u pitanju, koje se to svetinje oduzimaju Zakonom?

ĐUKANOVIĆ: Inflacija potpisa o kojoj govorite vratila se kao bumerang onima koji su smislili tu ujdurmu. Riječ je o providnoj političkoj demonstraciji. Svi koji su potpisali tzv. apele podrške SPC-u, ili su ih drugi u njihovo ime potpisali kao što je jedan broj ljudi to javno potvrdio, pristali su ustvari da budu dio političkog pokreta na čijem je čelu SPC. To bi se najtačnije trebalo zvati prikupljanjem potpisa za – izbornu listu Mitropolije.

U stvari, ništa novo. Sve je to već viđeno. Podsjeća na plemenske skupštine iz doba Miloševića, na čuvene Koštuničine spiskove koje je nosio u Brisel uoči referenduma, podsjeća na vremena za koja smo se nadali da su nepovratna. Ti spiskovi su pokazali da su tvrdnje kako se SPC ne bavi politikom providno licemjerje i vrijeđanje zdravog razuma. Ali, potvrdila se ovim i čuvena narodna izreka da svako zlo ima i svoje dobro. Zaglušujuće su poruke koje dolaze ne samo od srpskih stranaka u Crnoj Gori, već i sa najviših adresa u Srbiji, o ugroženosti Srba ovdje, o njihovim uskraćenim pravima, kako su diskriminisani, nema ih u državnim preduzećima i javnim službama. Spiskovi potvrđuju upravo obrnuto. Dok su neki od njih na ovim anticrnogorskim spiskovima kao profesori državnog univerziteta, ili sa drugim prestižnim zanimanjima, članovi njihovih porodica su svuda, čak i u crnogorskoj vojsci i diplomatiji. Spiskovi su uz to i najbolji demanti priča o partijskom zapošljavanju, ili političkoj pripadnosti kao preporuci ili prepreci prilikom zapošljavanja.

Što se tiče priče o svetinjama, cilj donošenja zakona je javni interes i ustavna obaveza države Crne Gore da štiti kulturnu baštinu zemlje. Donošenjem zakona država je obavezana da otvori pitanje pravne valjanosti upisa nekih vjerskih objekata u katastar. Ako neko nije uzurpirao svetinje, onda nema ni razloga za brigu. Osim toga, ukoliko neko govori o neosnovanom oduzimanju crkvene imovine, zakon otvara mogućnost transparentnog dokazivanja takvih tvrdnji na šest nivoa pravne zaštite, od Upravnog suda u Crnoj Gori, do Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.

Koliko je u političku akciju koju predvodi SPC uz podršku Demokratskog fronta, direktno umiješan zvanični Beograd? Kako danas Vi ocjenjujete odnose Crne Gore i Srbije – da li su to najgori odnosi od crnogorske nezavisnosti?

ĐUKANOVIĆ: Svakako, nijesu dobri. Ali Crna Gora ničim tome ne doprinosi. Osim što istrajava na odbrani svojih nacionalnih i državnih interesa. Još od vremena Miloševića, zvanični Beograd nije više bio umiješan u unutrašnja pitanja Crne Gore nego što je danas. Bez obzira što se sa vrha čuju drugačije tvrdnje. Ključni srpski ministri gotovo svakodnevno, a često i neprimjerenim jezikom, komentarišu procese kod nas, s namjerom da na njih direktno utiču, dokazujući valjda tako koliko je Srbija jaka. A to ustvari svjedoči o nečem drugom.

Želim da vjerujem da i u Beogradu ima zdravog razuma. I spremnosti da radimo na popravljanju odnosa u obostranom interesu.

A kako komentarišete što je nakon prve noći demonstracija u Beogradu, predsjedniku Vučiću iz novinarskih krugova sugerisano da su organizatori iz Rusije i iz Crne Gore, što on nije demantovao već je pomenuo upliv ,,službi iz regiona“. Može li biti da su Rusi i Crnogorci zajedno protiv Vučićeve Srbije?

ĐUKANOVIĆ: To je već s onu stranu pameti. Kao i bestjalne tvrdnje u petparačkim beogradskim medijima o umiješanosti Crne Gore na bilo koji način u događaje u Srbiji. Čak i neki učesnici litija, koje beogradski tabloidi hvale kad su nahuškani protiv vlasti u Crnoj Gori, ako se nađu na ulicama Beograda u protestima, postaju „Milovi“. Nije vrijedno komentara.

Vratimo se na crnogorski teren. Na litijama učestvuje i značajan broj pristalica DPS-a, ima ih i među potpisnicima pisama podrške. Imate li bojazan da je to znak da se taj dio članstva vaše stranke protivi politici DPS-a i vlasti i da neće podržati partiju na izborima?

ĐUKANOVIĆ: Moram da Vas demantujem – ne radi se uopšte o značajnom broju pristalica vladajuće partije ni na litijama, niti na spiskovima. Moglo bi se reći da se radi o pojedinačnim slučajevima, koji se iz politikantskih razloga predimenzioniraju. DPS je moćna partija, i te brojke su na margini naše politike. Ali važan nam je svaki pojedinac. Sa svima njima obavljamo razgovore, poštujući vjerska osjećanja i pravo ljudi da u svakom trenutku mogu promijeniti svoje političke stavove. Ohrabrujuća je činjenica da su gotovo svi bez kolebanja i ubjeđivanja saopštili da i dalje podržavaju program naše partije i njenu listu na izborima.

Kakav rasplet poslije 30. avgusta očekujete, da li u slučaju pobjede sadašnje vladajuće koalicije smatrate da će pritisci na Crnu Goru da se smanje ili će se nastaviti sa pokušajima destabilizacije?

ĐUKANOVIĆ: Izbori donose rasplet. Pobjeda vladajuće koalicije se uopšte ne dovodi u pitanje, tako da su druge pretpostavke isključene. Realno je očekivati da će pritisci na Crnu Goru tokom jeseni jenjavati. Ne samo zbog naših izbora, nego i zbog promjene konteksta koji je pogodovao negativnim procesima koje danas imamo u regionu.

Logično je da će oni koji su imali neka politička očekivanja ovdje uvidjeti da su uzalud traćili i novac i vrijeme. Imali smo i mnogo težih situacija, pa smo iz njih uvijek izlazili kao pobjednici.

Zašto kažemo: Nikad više 1918!

Nedavno je u intervjuu Pobjedi istaknuti crnogorski kniževnik i intelektualac, Branko Banjević, dao interesantno tumačenje korijena podjela u Crnoj Gori. Da li ste saglasni da je jedan od ključnih razloga crnogorskih podjela – što postoje spoljni interesi koji se ovdje sukobljavaju i nas sukobljavaju i razbijaju?

ĐUKANOVIĆ: Svakako je zanimljiva ta tvrdnja o korijenu podjela u Crnoj Gori. Ne treba je nikako previdjeti, mada ima korijena i autentično crnogorskih. Oni su uporište za podsticanje naših podjela sa strane, koje onda dobijaju drugi smisao. Jer onaj koji ih podstiče navija vodu na svoju vodenicu. Na kraju, to se uvijek sublimira u pitanju da li Crna Gora treba da postoji kao samostalna država, ili kao pokrajina neke druge države. Ovo pitanje nije nastalo ni 90-tih, niti 2006, nego još u vrijeme Petrovića.

Za one koji bi opet da vide Crnu Goru dijelom Srbije, i koji navodno preferiraju tradicionalnu Crnu Goru, najbolja je Crna Gora kralja Nikole. A od nje je najbolje što je nestala kao država. Idealna je ona iz 1918. Zato i kažemo: nikad više 1918.

Identitetski konflikti i odnos prema državi

Četrnaest godina od nezavisnosti Crna Gora je društvo nedovršenog identiteta, a crnogorske institucije djeluju bez jasne platforme. Ako danas imamo značajan broj mladih ljudi koji su stekli punoljetstvo u nezavisnoj državi a Crnu Goru ne doživljavaju svojom državom – je li to dokaz da ne postoji efikasna identitetska strategija, prevashodno u kulturi i obrazovanju? Koliko vladajuća elita snosi odgovornost za takvo stanje?

ĐUKANOVIĆ: Probleme o kojima govorite vidim kao nastavak identitetskih konflikata koji dugo traju. Naši identiteti su odavno formirani. U protivnom, ne bi ih ni mogli smatrati identitetima. Identitetske konflikte smo naslijedili, a nestabilne političke prilike ih ne ublažavaju, već podstiču.

Mladi ljudi o kojim govorite imaju sasvim drugačiji doživljaj države, što je prirodno, nego što ga imamo mi koji smo bili fokusirani na projekat njene obnove. Otuda oni i ne vide opasnosti, sve te scile i haribde kroz koje moramo do naših evropskih ciljeva, kao što ih mi vidimo. Bojim se da ne postoje recepti za „efikasne identitetske strategije“. Odnos prema državi u svim društvima jednako je stvar i porodičnog vaspitanja, i dobre istorijske tradicije, kao i djelovanja države u obrazovanju i kulturi, sportu, u svemu što znači njenu afirmaciju.

Epidemija i ekonomija

Iako se Crna Gora – zahvaljujući dobroj državnoj strategiji i nevjerovatnim naporima ljekara i zdravstvenih radnika – jako dobro nosila sa ,,najezdom korone“, neminovne su teške ekonomske posljedice. Kako će Crna Gora ekonomski preživjeti ,,život pod koronom“?

ĐUKANOVIĆ: Da, pandemija kovid-19 je potvrdila da država raspolaže zavidnih zdravstvenim i institucionalnim kapacitetima, da naši građani imaju visok nivo individualne i društvene odgovornosti, što je dodatno podiglo ugled Crne Gore u međunarodnoj zajednici. Uvjeren sam da ćemo takav odnos pokazati i danas kada je zemlja na drugom špicu prvog talasa korona virusa.

Nažalost, kao i cijela svjetska ekonomija, i Crna Gora žestoko trpi posljedice trajuće pandemije. Prema prognozama MMF-a, predviđen je pad od 9 odsto u ovoj godini. Situacija je utoliko nepovoljnija što je Crna Gora zemlja u kojoj je sektor usluga dominantan u strukturi BDP. Tradicionalne turističke sezone neće biti zbog straha od putovanja u doba korone. Zato nam je – ne samo svaki dan, nego rekao bih svaki sat – važan da učinimo sve kako bi ublažili pad ekonomije, i očuvali supstancu da nakon krize nastavimo sa dinamičnim razvojem, i da održimo zamah i kada su u pitanju strane investicije, i krupni infrastrukturni projekti u svim oblastima, stvaranje što povoljnijih uslova za otvaranje novih radnih mjesta i ubrzanje našeg evropskog puta.

Ne želimo novu, nego kanonsku obnovu naše autokefalne crkve

Mnogo je kritika upućeno povodom Vaše ideje o stvaranju Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Da li partija na vlasti zaista treba da inicira priču o osnivanju crkve? Neki su, opet, u tome prepoznali tajni dogovor Vas, kao crnogorskog predsjednika, i Amfilohija, kao mitropolita SPC u Crnoj Gori kojim se eliminiše Crnogorska pravoslavna crkva…

ĐUKANOVIĆ: Da, sa očekivanih adresa, očekivane ali su to proizvoljne kritike. Ko je ikada rekao da partija osniva crkvu? To je izmišljotina protagonista ideologije velikosrpskog monopola u Crnoj Gori.

Ne radi se uopšte o ideji osnivanja nego o kanonskoj obnovi naše autokefalne crkve, utemeljene 1485. I nasilno ukinute nakon 1918. Osim toga, ideja o obnovi autokefalije nije uopšte nova, niti je moja – ona je prisutna decenijama. DPS-u se imputira da se bavi crkvenim pitanjima. A šta rade druge partije koje podržavaju SPC? Pogledajte njihove stranačke programe, ili praksu njihovog djelovanja. Našom partijom se otvoreno bavi i SPC Amfilohijevim pozivom, koji sve češće ponavlja, da se na izborima glasa za naše političke konkurente.

DPS kao državotvorna stranka, koja je iznijela teret istorijske odgovornosti u donošenju najvažnijih odluka na putu modernizacije crnogorskog društva, kao i Predsjednik države, imaju obavezu da iskažu svoj stav i o crkvenom pitanju, koje je starije od aktuelnih partija, i koje najneposrednije utiče na šire društvene procese u našoj zemlji. Mi se zalažemo da se tokom dugoročnog procesa Pravoslavna crkva u Crnoj Gori prilagodi tradiciji i kanonskom poretku. Crkva treba da liturgijski ujedinjuje Crnu Goru, i Crnogorce i Srbe, i sve pravoslavne, a ne da dijeli i zavađa narod po necrkvenim i etnofiletističkim kriterijumima nacije ili politikanstva, kako to radi Srpska pravoslavna crkva.