Virus litija

Piše

Marko Špadijer

Živimo u zemlji koja sa mnogo napora savladava nasljeđe prošlosti i unutrašnje nejedinstvo što usporava stasavanje institucija demokratije i stvaranje socijalne i pravne države.

I takva kakva je, Crna Gora je najbliža Evropi od svih u okruženju. Ohrabrenje na tom putu dobija iz svijeta i od susjeda, a međunarodni faktori nastoje da se Balkan koiisoliduje kako bi postao region mira i prosperiteta. Jedino Srpska pravoslavna crkva sa svojim ideološkim saveznicima istrajava na hegemoni zmu i vraća na scenu zloduh nacionalizma.

KONACI VELIKOSRPSTVA

SPC slavi dan kad je poništila druge pravoslavne autokefalne crkve, preuzela njihovu istoriju, prigrabila njihove posjede i dobila privilegije kojim se i danas koristi. Ona se ponaša kao da se u proteklih sto godina ništa nije promijenilo i živi u svojim samoobmanama koje su mnogo zla nanijele narodima u okruženju.

Pri crnogorskim manastirima i crkvama koje je zaposjela SPC sagrađeni su konaci sa više stotina soba za sveštenstvo i stalne goste. Srpski legionari, a možda i zločinci, iz rata u Bosni su uniformisani u popove.

Cetinjska bogoslovija obezbjeđuje podmladak. Stotine monahinja, žena iz pravoslavnog svijeta koje su iz najrazličitijih pobuda i razloga dospjele u Crnu Goru, postale su vezilje, pletilje, slikarke, sakupljačke bilja za čajeve i meleme. One su dio svake crkvene parade, što je gotovo nepoznato u crnogorskoj crkvenoj praksi.

U manastirima je i nešto momaka liječenih od uticaja psihoaktivnih supstanci. To predstavlja lokalni kadrovski potencijal SPS koji obučava vjernike protiv “nevjerne” Crne Gore. Materijalni resursi su izdašni i dobrim dijelom potiču od neoporezovanih prihoda i nelegalnog vlasništva, pa se zbog toga grčevito bori da crnogorske manastire, crkve i zemljišta zadrži u svom posjedu.

SPC ne želi da rješenje izbori na sudu, već nastavlja praksu da ignoriše pravni poredak Crne Gore.

Donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti je bio dan “D” za obračun SPC sa državom Crnom Gorom. Na svoju stranu crkva je okupila sve koji krive vlastza svoj položaj, koji protestuju zbog nepravdi, a naročito one koji se protive savremenoj Crnoj Gori i njenoj orijentaciji. Njih povezuje vjera da SPC može srušiti ovu građansku i uspostaviti srpsku Crnu Goru. Nacionalistička Srbija ima veće ambicije da Crnu Goru uvede u svoje katastarske knjige.

NEMORALNE NAKANE

Ta nakana nije nova, niti nepoznata.

Paralela sa “događanjem naroda” i litija se sama nameće. Devedesetih je iza protestanata stajalo Miloševićevo obećanje “niko ne smije da vas bije” i sila JNA za posijedanje teritorija đe je bilo Srba. Mediji i vlast iz Beograda i njihovi saradnici iz Crne Gore su odradili propagandu za smjenu rukovodstva i organizovali mitinge.

Kad su izvršili takvu pripremu, za Crnu Goru nijesu morali ratovati, već dovesti svoje ljude na vlast. Devedesetih je bilo više parola, mnogo Titovih i Njegoševih slika, a sada su se nekih od tih svetinja odrekli i ostao je samo zahtjev da ne daju Crnu Goru koju su prisvojili 1918. godine, a 1990. „imali u džepu”.

Međutim, od toga doba mnogo toga se promijenilo. Bog je bio sa Crnom Gorom na referendumu 2006. godine. Crna Gora je ne samo povratila suverenost, već i utvrdila društveni dogovor da kao građanska i multetnička zajednica pripada evropskoj demokratiji i njenim vrijednostima.

Najljući protivnik takve Crne Gore i svakog njenog identiteta bio je mitropolit Amfilohije. On je odlično prilagođen ovom vremenu. Znao je da vješto vesla kroz mutne političke vode, da trguje i koristi slabosti administracije. Pravio je saveze koji su mu donosili korist i osilio se do samovolje i ismijavanja vlasti. On je biznismen, prkosnik, pakosnik, uzurpator, manipulator i čovjek bez iluzija.

Pored ovozemaljskih marifetluka sa parama, on je postao i medijska zvijezda i zadobio povjerenje lakovjernih. Mijenja zlaćane odežde, epetrahilje i mitre za televizijska šepurenja sa trona Svetog Petra Cetinjskog, služi se anatemama,‘daje ordene zločincima, proglašava Njegoša za privatnog sveca, dijeli medalje i prokletstva… On je čovjek misije i, treba priznati, to uspješno radi.

NARATOR LAŽI

Amfilohije je vrač koji režira velike masovke i nastoji od njih napraviti mitske scene, ali ipak postiže samo karnevalski efekat. On modernizuje stare i izmišlja nove crkvene rituale.

U treningu je: Godinama je izvodio male litije i uvježbavao koreografiju šetnji od Hrama do Ribnice da bi pokazao da je na putu Nemanjića, pravio naoko bezazlene slave i šetnje po Crnoj Gori, izvršio desant naRumiju, od porodične svetkovine nalaganja badnjaka napravio protestni oganj, uveo priredbu ronjenja krsta za Bogojavljenje, davao anticrnogorske izjave i odlikovanja.

Litija je crkvena molitva uoči velikih crkvenih praznika ili prizivanje kiše za vrijeme suše…

Ona je u Crnoj Gori poslužila kao dramska forma za politički performans. Za ispovijedanje vjere je dovoljna crkva, ali za politiku treba izaći na ulicu. Ta pučka priredba treba da umilostivi Boga da pomogne obespravljenom srpskom narodu u Crnoj Gori i natjera vlast da povuče zakon. Iza te litijske koprene, uz vjernike, marširaju mnogo agresivniji članovi partija frustrirani mnogobrojnim neuspjesima da milom ili silom sruše crnogorsku vlast. Sve je to već viđeno, sa istim idejama i istim protagonistima.

Na internetu sam našao ovakvu formulaciju “Ako u snu vidite litiju to implicira da ćete biti zabrinuti”. Naši sugrađani litijaši nijesu se opredijelili za Šetnju da bi propagirali zdrave stilove života, niti da prizivaju kišu, već da destabilizuju državu, a to zabrinjava i traži da se jasnije sagleda anatomija litije kao takve, a posebno političkog modela koji je izmislio Amfilohije.

Litije nastoje da homogenizuju pleme i da zaustave vrijeme koje protiče. Da bi održali patrijarhalnu svijest popovi pribjegavaju infantilnom vraćanju najgoreg iz tradicije. Za njih nove vrijednosti ne nastaju stvaranjem, već spašavanjem.

Litije ne počinju stihijno, a još manje spontano. Sve je marketinški organizovano i finansijski i medijski podržano. Na tom poslu rade profesionalci i volonteri, plaćeni radnici na terenu, ekipe zadužene za transport, pisanje transparenata, muziku, snimanje pomoću drona, za čuuvanje ikona, onih iz crkava, tako i onih „za ponijeti…”

POLITIKA I SVETINJE

Litije vode popovi sa ustaljenom ikonografijom i određenom maršrutom i, što bi rekao Dositej Obradović, zamajavaju kolonu praporcima i kadnilima. Da litija ne bi se pretvorila u karneval treba obezbijediti ozbiljnost. Tako nastaje gorljiva šutnja gomile sa povremnim navijačkim krikovima “Ne damo svetinje!”.

Litija je organizovani populistički pokret kojem crkva nastoji da udahne magičnu moć. Amfilohije u svom samoljublju proglašava litije jedinstvenim pokretom u Evropi. Zaboravio je slične povorke tridesetih u Njemačkoj i Italiji.

Šetnje u polumraku koje se ritmično ponavljaju su režirane večernje priredbe sa nešto važnihuloga i mnoštvom statista. Šetajuća gomila je nagon, a ne duh. Pojedinac postaje hipnotisan mnoštvom i dobija sklonost agresiji.

Crkva ih drži u anonimnosti sem one iz policije, vojske, iz reda popularnih sportista i glumaca, ili članove DPS, čijim primjerom pokazuje da su se između lojalnosti državi i crkvi, opredijelili za crkvu. Na TV se sa početka molebana pojave crkveni poglavari i neki politički lideri koji se nadmeću za mjesto nafreskama u novim srpskim manastirima.

Grupa univerzitetskih profesora je iskoristila priliku da se slika i preporuči ako se nešto promijeni.

Litije propagiraju njihovi navijači u Srbiji i Crnoj Gori. Predstavljaju ih kao duh naroda koji se buni protiv antisrpskog režima, a Amfilohija veličaju kao Mesiju. Svaki javni kritički stav ili neslaganje sa litijma dočekuje na nož inkvizicija koja goni jeretike.

PORUKE

Armija komentatora, pljuvača, proizvođača lažnih vijesti, mrzitelja raspisala se po medijima i društvenim mrežama i reciklira antikomunistički i anticrnogorski materijal. Pored provjerenih eksperata za posrbljavanje, falsifikovanje istorije i za egzekucije, ne fali ni dobrovoljaca i pripravnika.

Mitropolit i niži činovnici SPC su poganim jezikom mnogo puta ocrnili svaku crnogorsku svetinju, a služe se i prokletstvima u rasponu od jedan do tri stotine ili tri hiljade puta. Već su naselili svoje virtuelne logore prokletih, a za glavnog neprijatelja pripremaju deseti krug Pakla.

Organizatori litija nastoje da sakupe što veći broj šetača, a naročito đece i omladine. Žele da sugeriraju da se digla “kuka i motika” cio narod. U tome su dosta uspješni, ali brojnost naroda u gomili malo koga impresionira. Desetine hiljada navijača gledamo na velikim fudbalskim mečevima, hiljade trkača na svjetskim maratonima, ogromne mase na političkim skupovima, milione muslimanskih hodočasnika u posjeti Meki i obilasku Kebe.

Međutim, ono što uznemirava jeste da su ta lica iz litije vaši susjedi. Omladina drži ikone i lojanice. Da li traže odgovor na socijalnu nepravdu u svijetu, neizvjesnu budućnost, nemogućnost zapošljenja, reaguju li na korupciju, nepravdu, na stanje u zemlji, ili ih je na protest dovela partijska disciplina, vjerska zaslijepljenost, odanost tuđoj državi…

Da li su ih muka ili bijes natjerali da protestuju, pa misle daje to način da svoju državu učine boljom. Treba imati veliko srce i otvoren um da ne prevlada mržnja prema onima koji pokazuju da te mrze. To je humana i izvorno hrišćanska poruka za sve kojima je sudbina da zajedno žive.

Amfilohije je postigao privlačenjem na proteste i onih koji ne duvaju u svetosavsku trubu da neki građani pomisle da su litije bezazlene. Ta kamuflaža je providna. Litije su šetajuća gomila srpskih etnonacionalističkih predrasuda o Crnoj Gori i Crnogorcima. One pokazuju kakav model budućnosti može skrojiti ta svijest. Dobili smo očigledno svjedočanstvo o krizi prosvećenosti, o nepovjerenju U demokratske i zakonske metode uređenja društvenih odnosa.

Molebani i popovske povorke na bolan način otkrivaju da se crnogorsko društvo ne homogenizuje na osnovama civilizacijskih dostignuća. Ako Crna Gora budućnosti ne bude imala u prvom planu obrazovanje i kulturu, s mukom će izgrađivati moderan identitet. Pouka koje crnogorsko društvo mora izvući iz ovih iskušenja je da je put do temeljne patriotske svijesti dugotrajan proces i da se mora stalno i pažljivo njegovati.