Sreća je krucijalni faktor za uspjeh. Bez sreće nije moguće pronaći dobar posao, sklopiti pravu priču, napraviti dobru karijeru…
U sportu je nekada presudna, a u fudbalskom životu braće Brnović Nenada i Bojana je bila tas na vagi između dobrog i vrhunskog igrača.
Bez obzira što su dotakli fudbalske visine o kojima mnogi sanjaju, braća između kojih je razlika svega 10 mjeseci su svjesni da su mogli mnogo više…
“Brate, bio sam odličan igrač, ali onda me povreda nagrdila”, često je rečenica taksista, radnika u kladionici…
A, povrede su, na veliku žalost, nezaobilazna tema u karijerama Brnovića, pogotovo mlađeg Nenada, s tim što njima nije potrebno bilo kakvo opravdanje, jer svaki fudbalski laik zna koliko su bili dobri, a koliko su tek mogli… Tačno 21. marta 2006. Jovan Markoski je u dresu Zete nezgodnim startom slomio nogu Nenadu…
Nenad: “To mi je promijenilo život. U najboljim godinama sam slomio nogu, u 26. Ali, splet nesrećnih okolnosti je bio takav da prva operacija nije bila uspješna, čak osam mjeseci do druge operacije koja je bila mnogo teža”.
Kako si sve to proživljavao?
Nenad: “Teško.. Poslije nikada to nije bilo to, jer sam se vratio tek sa 28 i po godina. Vratio sam se u Podgoricu, to je najveća greška, jer sam trebao da ostanem u Srbiji”.
Tešku stranu karijere ima i Bojan kao napadaču Zete stradali su mu prednji ukršteni ligamenti u meču sa Železnikom…
Bojan: “Bio sam u dobroj formi, a sve se desilo pred potencijalno najveći transfer trebao sam da pređem u Verder. Borio sam se da se vratim, dosta brzo sam opet bio na teren, ali sam osjećao da nikada nijesam bio isti”.
A, onda smo se vratili na vedrije teme…Poseban dan za porodicu Brnović je 17. april 2002. zajednički debi u dresu Jugoslavije na meču u Smederevu protiv Litvanije (4:1).
Nenad: “To je za nas bila velika stvar dobiti poziv dok igrate u Zeti, a tada znamo da nije bilo previše igrača iz naše lige. Kruna je pozivanje za A reprezentaciju kod tadašnjeg selektora Dejana Savićevića.”
Bojane, tada si zamijenio Mateju Kežmana i uspio da zatreseš mrežu na debiju…
Bojan: “Skoro svugdje gdje sam debitovao uspio sam da postignem gol.”.
Igrao si Ligu šampiona kod Lotara Mateusa. Imao si ulogu džokera.
Bojan: “Što se mene tiče, išlo je dobro dok je Lotar bio tamo. Prva godina je bila za nezaborav. Taj osjećaj u LŠ je bio vrhunski kada se zatrese mušema, čuje himna, naježiš se.”
– Sent Džejms Park
A tek kakva je bila ta noć u Njukaslu 27. avgusta 2003. kada je Milivoje Ćirković postigao pobjenički gol u penal ruletu, a Partizan poslije 30-ak godina izborio LŠ?
Bojan: “Mislim da prije utakmice niko, sem mi igrači, nije vjerovao u prolaz. Bio je to ogroman uspjeh, napravili nešto nevjerovatno.”
Zeta je bio klub u kojem su Brnovići stasali kao igrači. Sa Trešnjice su uslijedili transferi u Partizan, a već tada, u dresu “vukova”, Nenad je postao glavni šraf tima i brzo stekao ugled u tadašnjoj Prvoj ligi Srbije i Crne Gore.
Nenad: “Uvijek se rado sjetim Zete. Od Druge lige, preko Prve, mlade, A reprezentacije. To drugarstvo i najljepše dane smo imali u Zeti. Kada se prisjetim, tada je Drugu ligu pratilo po četiri-pet hiljada navijača, a danas na tribinama jedva ima sto ljudi”.
U tim trenucima, od 2000. godine, Zeta je provela šest vezanih sezona u Prvoj ligi i bila znatno popularnija od Budućnosti ili Sutjeske…
Nenad: “Imali smo super atmosferu, sjajne priče starijih igrača, liga je bila mnogo kvalitetna, treneri odlični. Za mnoge je Trešnjica bila neosvojiva tvrđava, kada se sjetim svih tih stvari jeza me prolazi. U dvije nedjelje smo pobjeđivali Crvenu zvezdu 3:0, 3:1. Nikome nije bilo lako u Zeti, a kada smo išli u Srbiju imali smo poštovanje…”
Poslije odlaska Mateusa, i dolaskom Vladimira Vermezovića, pao si totalno u drugi…
Bojan: “Nijesmo se našli na istim talasnim dužinama. Tada sam trebao malo više da slušam, ali tjerao sam po svome. Išao sam na pozajmice, a onda je opet došao Njemac (prim aut. Jirgen Reber) i želio me nazad. Nešo (prim. aut. Nenad Brnović) je kod njega postao glavni igrač, savjetovao me da se vratim, ali opredijelio sam se za Mađarsku jer sam mislio da ću odatle napraviti neki veliki transfer. Pogriješio sam”.
– Greške
Nenade, došao si u Crnu Goru i preko Budućnosti pokušao da oživiš karijeru. Kako komentarišeš povratak u domaći fudbal?
Nenad: “Bio je to pogrešan potez. Odavde je teško otići, a mislio sam da ću se vratiti u solidnu formu. Došao sam u Budućnost, želio sam da budem na oku selektora, ali nije to bilo kako sam mislio. Mada, lijepo sam završio karijeru i to me raduje. I stariji brat se vratio u crnogorski fudbal i takođe osvojio trofej. Mada, ta epizoda nije dugo trajala… Bio sam u Čeliku, radio sa čovjekom koji me odlično poznaje (prim. aut. Nikola Peco Rakojević). Ušli smo u Prvu ligu, osvojili Kup kao drugoligaši i mislim da to niko neće ponoviti. Onda sam se brzo vratio u Mađarsku i tu prestaje ozbiljan fudbal.”
– Još me progoni promašen penal protiv Petržalke
U sezoni 2005/06. Partizan je bio opet nadomak LŠ, ali senzacionalno ga je zaustavila Armedija Petržalka. Poslije 0:0 u 180 minuta, pristupilo se izvođenju jedanaesteraca u Beogradu. Nenadu Brnoviću je to ostalo u sjećanju, promašio je penal i to je značio kraj “crno-bijelih” snova o velikom takmičenju.
“Još me to progoni. Imao sam probleme poslije toga, jer me to pogodilo. Nijesam mogao četiri-pet mjeseci da se propoznam.”, rekao je Nenad i dodao: “Šutirao sam šesti za ‘vađenje’, ali sam trebao da budem peti. Kad smo krenuli ka centru zaustavio me Vermez i pitao da li je problem da Boja šutira peti. Rekao sam ako tako treba, u redu”.
– Bio bih kapiten Crne Gore
Ni Bojan, ni Nenad nijesu uspjeli da debitovaju za reprezentaciju Crne Gore, a željeli su…
“Iako sam imao dugu pauzu, a da sam bio oporavljen, bio bih kapiten reprezentacije. Bio sam u loži na utakmici sa Mađarskom, bio sam tada jedini igrač iz Crne Gore koji je igrao za reprezenaciju Srbije i Crne Gore i imao najviše nastupa”, rekao je Nenad Brnović.
Lotar Mateus je trener i drug
Lotar Mateus, poslije Partizana, nije napravio mnogo uspjeha kao trener, ali crno-bijeli svijet, kao i igrači tog klub nikada ne mogu da zaborave legendu njemačkog fudbala. Ne zaboravlja ga ni Bojan, pogotovo zbog odnosa s njim…
“Bio je sjajan motivator. Nijesmo imali neke specijalne i duge treninge to je trajalo sat vremena, ali je sve prštalo. Umio je da popriča, da savjetuje, da se šali, pa čak i da izađe u grad sa igračima i ujutro kao da ništa nije bilo”.
Bojan tvrdi, da nije bilo Lotara, ne bi ni bilo Lige šampiona…
“On je stvorio sjajnu herniju, zato smo i napravili uspjeh. Sa našim trenerom tada ne bi ušli u Ligu šampiona siguran sam”.
1 Najbolji igrač sa kojim ste igrali?
Nenad:“Predrag Mijatović – Takav se više ne rađa”.
Bojan:“Dragan Ćirić. On je za mene čudo”.
2 Najteži protivnik?
Nenad:“Teško sada mogu da se odlučim, mada bilo je onih koji su me nervirali”.
Bojan:“Više sam imao problema protiv manjih ekipa, nego većih”.
3 Meč koji posebno pamtiš?
Nenad:“Debi za reprezentaciju Jugoslavije, i dueli sa Artmedijom, možda i moje najbolje partije u dresu Partizana”.
Bojan: “Takođe reprezentacija, prvi meč sa Zetom u Prvoj ligi protiv Milicionara (4:0) i naravno Njukasl”.
4 Mesi ili Ronaldo?
Nenad:“Ono šta radi Mesi je nevjerovatno. Kao na video igrici. S tim da je i Ronaldo fantastičan”.
Bojan:“Fenomenalni igrači, ali totalno drugačiji tipovi. Za mene ‘stari’ Ronaldo”.
5 Najbolji trener današnjice?
Nenad:“Sjajni su stručnjaci Konte, Simeone, Gvardiola i Anćeloti”.
Bojan:“Sviđa mi se kako radi Klop u Liverpulu”.
