Čuda se dešavaju

Prethodna sedmica bila je posebna za sve ljubitelje fudbala. Kada je nekada davno, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije protiv Bugarske, u posljednjem minutu utakmice naš Radanović postigao gol, reporter Delić je izrekao omiljenu krilaticu, “Ljudi, da lije to moguće”.

Nju je protekle sedmice ponavljao veliki broj fudbalskih fanova, a ja dodajem i to da se desilo čudo.

Prošlog utorka i srijede odigrane su revanš utakmice polufinalnog dijela evropske Lige šampiona. Barselona i Ajaks su bezbrižno očekivali revanš, jer su u prvim utakmicama ostvarili izuzetno povoljan rezultat. Nijesam sreo čovjeka koji prati fudbal, bio stručnjak ili laik, koji nije bio ubijeden da će u finalu igrati Barselona i Ajaks. Kako ne bi bili, kada je u prvoj utakmici prvoplasirani klub španske lige pobijedio drugoplasirani klub Engleske lige 3:0, a drugoplasirani klub holandske lige pobijedio u gostima četvoroplasirani klub engleske lige 1:0.

No, fudbal ne bi bio ono što jeste, da je sa sigurnošću moguće predviđati pobjednike. U revanšu je Liverpul briljirao iza 90 minuta nadoknadio rezultatski zaostatak, a potom i stekao prednost. Ponizio je ” veliku”  Barselonu iako je nastupio bez tri standardna prvotimca.

Totenhemu je trebalo samo 45 minuta u drugom poluvremenu da poravna rezultat iako je protivnik vodio sa tri gola razlike. Takva dva rezultata, na ovom nivou, nikada se nijesu desila u istoriji ovog takmičenja. Uspjeh te dvije ekipe tim je veći zato što Liverpul 28, a Totenhem 37 godina, nije bio prvak Engleske.

Liverpulu nije prvi put da napravi ovakav podvig postaju talični kada protivnik vodi tri gola razlike. Nikada neću zaboraviti preokret ovog kluba u finalu Lige šampiona za sezonu 2004/5. kada su u prvom poluvremenu od Milana gubili 3:0, pa u drugom poluvremenu izjednačili i nakon izvođenja penala postali šampioni Evrope. Istorija se ponavlja! Nije lako objasniti razloge koji su doveli do toga da moćan tim Barselone ispusti pobjedu od tri gola razlike protiv, po rangu znatno slabijeg Liverpuia, koji je uz to bio hendikepiran odsustvom najboljeg fudbalera i još dva standardna prvotimca. Za ovo vjerovatno ima više razloga, ali je, smatram, najvažniji trener.

Kada je prije nekoliko godina rukovodstvo Barselone za trenera postavilo Valverdea, kao ljubitelj tog kluba, nijesam očekivao ništa dobro. Imao sam ubjeđenje da njega postavljaju za trenera da bi slijepo nastavio istim putem, kao i nekoliko trenera prije njega, koji je plasirao Gvardiola. Tada sam smatrao, a smatram i sada, da je tom klubu potreban trener koji će nadograditi i poboljšati dotadašnji način igre. I kod Valverdea igra se temelji na posjedu lopte. Ne mogu da griješim dušu pa da kažem da je to isti način igre kao kod Gvardiole.

Ne, kod Valverdea posjed lopte nije nužan i igra se ne temelji na tome da u svakoj utakmici oni moraju biti ti koji će dominirati. Traži da se svaka lopta promišlja i ne zahtijeva forsiranje ako nije sigurno da će lopta doći do cilja. Sve se svodilo na brzoj promjeni tempa i velikoj premoći u veznoj liniji. Igra se presing, ali ne konstantno. Kada se igra, ne traje dugo. U takvoj igri često su čak i Mesi i Suarez postavljeni prilično nisko. Kao što se vidi, bilo je promjena, ali ne bitnih već više “kozmetičkih”.

 Takva igra je dovela da je ovaj tim odigrao 22 utakmice bez poraza i postigao rekord. Valverdeu je, kao i njegovim prethodnicima, probleme u igri rješavao Mesi. Sve je njemu podredio, tako da su ostali igrači u zapećku. Vjerovatno je to razlog da še nijedan novi igrač koji je stigao u klub nije snašao i pokazao kao pojačanje. Takav način igre Barselone prepoznali su dobri treneri koji po pravilu vode jake ekipe. Samim tim njihove ekipe našle su način da se suprotstave Barseloni. U španskom prvenstvu, gdje ima mnogo utakmica, ovaj način igre donosio je rezultate, međutim u Ligi šampiona ne. Zanimljivo je da se isto dešava i Mančester Sitiju koji vodi Gvardiola.

U prošlosezonskoj Ligišampiona Barselona je takođe pretrpjela katastrofalan poraz od slabašne Rome i neslavno završila takmičenje. Sve to ukazuje da Barselona trenutno nema trenera koji posjeduje sposobnost da ovaj tim dovede do evropskog vrha. Priča Liverpuia i trenera Klopa je dijametralno suprotna. On je stigao u Liverpul koji se tada s promjenljivim uspjehom takmičio u engleskom šampionatu.

Klop je klub podigao na nivo da su se, do posljednjeg kola, borili za titulu prvaka Engleske, a uz to su u evropskoj Ligišampiona bili vrlo uspješni. To jeste bilo važno, međutim ništa manje nije važno nije to što je Liverpul igrao atraktivan fudbal, na oduševljenje njegove divne, može se reći, jedinstvene publike. Klop je instalirao brzu igru u kojoj se maksimalno koristi prazan prostor. Nije robovao posjedu lopte,iako je ona bila obavezna. U njegovoj igri, nakon odigravanja kratkih pasova, slijedila je duga lopta u prazan prostor. Tako se vršio atak na gol protivnika. Takvom igrom doveo je Liverpul u finale Lige šampiona, a prvenstvo je izgubio tek u posljednjem kolu. Veliki uspjeh trenera Klopa i njegovih pulena.

U drugoj polufinalnoj utakmici Ajaks je vodio na poluvremenu sa tri gola razlike protiv oslabljenog Totenhema (nije igrao golgeter Kaen) i to mu nije bilo dovoljno da se plasira u finale. Veliki karakter fudbalera Totenhema i njihova perfektna fizička sprema su odlučili. I kada su treneri u pitanju, Poketino je odnio prevagu nad Erikom ten Hagom.

Dok se trener Ajaksa slijepo držao koncepcije da postigne gol i kad je njegova ekipa imala izvanredan rezultat, Paketino je sa njim igrao ,,šah”. Vukao je taktičke poteze kojim je slabosti protivnika maksimalno koristio. Drugim riječima, vodio je svoju ekipu znaveno i hrabro do trijumfa. Oba ova trenera su tokom sezone pokazala svoje kvalitete iza učinjeno zaslužuju komplimente. Opšti zaključak poslije te dvije utakmice je da je u fudbalu sve moguće. Još jednom se pokazalo da je za takmičarske rezultate najvažnija glava, a ne noge. Zbog toga i ekipe hendikepirane neigranjem ponajboljih igrača mogu biti pobjednici, kao u ovom slučaju. To je uput našim trenerima koji selektiraju mlađe igrače. Bez obzira kakve striktno fudbalske kvalitete ima mlad fudbaler, nije taienat ako je “šašav”, ako nije opredijeljen za dril i ako ne može da podnese pritisak takmičenja. I ove utakmice su dokaz da se nijedan protivnik ne smije potcijeniti i da bilo koji rezultat ne daje pravo igračima da se opuste.

Liverpul je u ovosezonskoj Ligi šampiona zaradio 107 miliona eura, a Totenhem 102. Osvajača titule sljeduju još četiri miliona. Pa, zar neko može reći da su Poketino i Klop skupi treneri?