Ko i kako bira trenere

Prije neki dan razgovarao sam sa prijateljem, sportskim klupskim rukovodiocem, koji je konstatovao da je trener najvažniji segment u radu kluba.

Sa dobrim trenerom dolaze i dobri rezultati koji su preduslov za miran, planski, pa samim tim i uspješan rad ostalih segmenata u klubu. Bilo mi je drago da je on u sportskom radu došao do te spoznaje, jer ja to poodavno znam. Zato želim da ponovim, trener je par ekselans ličnost od čijeg učinka i te kako zavisi rad i ostalih klupskih resursa.

Kada je to tako pitam se, da li rukovodeći ljudi u klubovima poklanjaju potrebnu pažnju, adekvatnu značaju izbora, kada biraju trenere za klupske selekcije? Ko su ljudi koji biraju klupske trenere? Kojim kriterijima se vode?

Ne znam kako se to radi u inostranstvu u velikim, pa i u ostalim klubovima, ali znam kako se to radi kod nas, jer sam bio u situaciji da budem biran za trenera, ali i u situaciji da ga biram. U našim klubovima najmanje pažnje se poklanja izboru trenera mlađih selekcija. Rukovodstva očigledno ne shvataju značaj tih selekcija i za njih su samo teret. Naravno da nije tako klub koji nema dobar rad u mlađim selekcijama i ne stvara fudbalere koji popunjavaju seniorsku selekciju, osuđen je na propast. Problem se može riješiti samo novcem kojim treba kupovati fudbalere iz drugih klubova.

Malo koji naš klub ima toliko novca da može konstantno ulagati u kvalitetne igrače sa strane i sasvim je jasno da takav klub vremenom zapadne u probleme. Stvar se mora postaviti sasvim suprotno klubovi moraju imati kvalitetne mlađe selekcije iz kojih bi povremeno trebalo da izađe fudbaler sa izraženim potencijalom, čijom bi prodajom klub obezbijedio sredstva za dalju egzistenciju. Da bi se to dešavalo, treneri ovih selekcija moraju biti “pravi”. Ne mogu to biti ljudi kojima se rješava socijalna situacija samo zato što su nekada bili dobri klupski fudbaleri. Ne mogu biti oni za koje se kaže da su dobri, mirni i poslušni. Ne mogu to biti ni oni koji nijesu trenerski obrazovani i koji ne shvataju da kao treneri moraju stalno da se nadograđuju. Za takve se može naći drugi posao u klubu. Pa, ko su onda ljudi koji treba da budu treneri mlađih selekcija?

To su u prvom redu oni koji mnogo vole trenerski posao i imaju afiniteta prema njemu. To su oni koji su izuzetno vrijedni i profesionalni. To su oni koji su kulturni, vaspitani i mogu i te kako uticati na pravilan sveobuhvatni razvoj svojih pulena. To su oni koji usvojene klupske programe (ako ih ima što je rijetkost) mogu sa svim svojim sposobnostima, a posebno stručnim sprovesti u djelo. U kontekstu toga postavlja se pitanje da li je neopodno da su ovi treneri imali uspješne fudbalske karijere? Na to pitanje se ne može sa sigurnošću dati precizan odgovor. Moj stav je da je veoma važno da treneri mlađih selekcija budu ljudi koji su u mladosti kvalitetno igrali fudbal. No, to nije dovoljno. Moraju imati individuu koja se odlikuje gore navedenim. Suprotno tome, ljudi koji nijesu uspješno igrali fudbal, a imaju gore navedene kvalitete, mogu biti uspješni treneri.

U ovome postoji iznimka. Naime, treneri najmlađih selekcija, djece od osam do 14 godina, moraju biti dobri demonstratori. Zato je neophodno da imaju ostvarene fudbalske karijere iz kojih su izašli tehnički kvalitetno obučeni. Izbor trenera seniorske ekipe kluba tj. šefa stručnog štaba, je i te kako u žiži interesovanja naših klupskih rukovodstava. Ozbiljni klubovi imaju sportskog direktora koji se bavi tom problematilkom.

Ko prati zbivanja zna da je u svjetskom fudbalu potražnja za sportskim direktorima i te kako velika i na njegov prijedlog rukovodstvo bira trenera. Samim tim kasnije je moguće relevantno ocijeniti rad sportskog direktora, a ne samo rad trenera. Pošto dosta naših klubova nema sportskog direktora, rukovodstva se sama, sa minornim poznavanjem fudbalske problematike, opredjeljuju i biraju trenera, a to mu nekako dođe kao kad bi režisera predstave birao finansijski direktor pozorišta. A što direktori klubova treba da znaju kada biraju trenera? Prvo treba da znaju s koliko novca raspolažu. Kvalitetni treneri su i najskuplji, pa ne mogu zapasti one s malim budžetima i moraju znati što traže od tog trenera. Mogu da pred njim postave imperativ rezultata, što je za najbolje klubove neminovno, ali ne i za ove druge. Može zadatak da mu bude afirmacija mladih fudbalera bez rezultatskog imperativa. Obično kod nas traže i jedno i drugo, što je Sizifov posao.

Ako se klub opredjeljuje za prvu soluciju mora birati trenera čiji karakter odgovara našoj sredini. To bi trebalo da bude hrabar i autoritativan čovjek koji je nepokolebljiv i istrajan u svojoj fudbalskoj viziji. Mora da bude čovjek koji će timu zavesti gvozdenu disciplinu, a pritom imati očinski odnos s fudbalerima. Autoritet ne može da gradi mačem, već znanjem i vlastitim primjerom. U drugim mentalitetskim sredinama zahtjevi su drugačiji. Ovo su izuzetno teški zadaci za svakog, pa i za najboljeg, šefa stručnog štaba. Neko će reći, pa kako naći takvog? Teško. Zato i posao sportskog direktora nije lak. Možda nema trenera koji zadovoljavaju sve navedeno, ali ima onih koji imaju ponešto od ovog.

Ovdje treba naglasiti još jednu crnogorsku specifičnost Kod nas treneri nakon imenovanja praktično postaju tim-menadžeri, iako tako u klubu nije zacrtano. Oni, kao u velikim svjetskim klubovima sa ogromnim budžetima, odlučuju kojim igračima će se ekipa pojačati. Rijetko se dešava da klub treneru tokom pregovora uruči spisak fudbalera na koje se računa, kako bi se izjasnio što sa tim sastavom može postići, pa da se tek tada postigne dogovor o njegovom angažovanju. Kada neki naš klub bude tako radio, to će značiti da je izvanredno organizovan. Ne mislim da će se to brzo desiti. Ovako, svakog prelaznog roka trener će rukovodstvu kluba ispostavljati zahtjeve za pojačanja. Siguran sam da dolazi vrijeme u crnogorskom fudbalu kada će treneri morati ponekog igrača da “naprave” i tako se pojačaju. Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da Čukarički, koji nije među tri najbolja kluba u Srbiji, upućuje na pozajmicu u FK Budućnost, igrača na kojeg ne računa u nastavku prvenstva. Sa sjetom se sjećam dana kada je bilo obrnuto.

Branislav Milačić