Nemamo progres i to zabrinjava

Junski termin je još jednom pomračio snove “hrabrih sokolova”. A niski udarci počev od “slučaja Tumbaković, Ivanić i Stojković”, preko Kosova do Češke, bole kao nikada prije.

Crna Gora je na polovini kvalifikacija za revolucionarno Evropsko prvenstvo 2020. miljama daleko od šampionata Starog kontinenta, ostala je bez selektora, ali i dvije solidne opcije u rosteru… Međutim, sve to treba da nam bude za nauk posebno “slučaj ‘nećemo da igramo'”.

Ali, okrenimo se terenu na zelenom tepihu “crveni” su blijedi!

Pad – krivi i selektor i igrači

Kvalifikacije koje je trebalo da predstavljaju krunu su krenule u krivom smjeru od starta sviran nam je nepostojeći penal u Sofiji, zatim se “pojavio” rasizam pod Goricom protiv Engleske, a onda se desio šok sa dolaskom Kosova.

Međutim…

Sve to na stranu, činjenica je da nemamo igru. Ni približno onoj iz kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2018, prvim takmičenjem kojim je rukovodio Ljubiša Tumbaković.

Tumba je u borbi za taj Mundijal uspio da pronađe žicu, povezao se sa igračima, uspostavio je sistem, pa smo bitku za Brazil izgubili u pretposljednjem kolu protiv Danske (l:0) na podgoričkoj areni.

I umjesto da uslijedi progres desio se pad! Strmoglav. Koji se ne zaustavlja.

Jedan od faktora je to što bivši selektor više nije mogao da izvuče maksimum iz reprezentativaca, a drugi što ni sami igrači nisu nastavili da napreduju u karijerama (bolje klubove su zamijenili lošijima, nisu ponovili dobre sezone, izgubili su minutažu…), uprkos tome što su u najboljim godinama.

Od te Danske i 5. oktobra 2017. godine, brojke su poražavajuće: 16 utakmica dvije pobjede, šest remija, osam poraza. A trijumfi su upisani samo protiv nižerazredne Litvanije u Ligi nacija.

Bez plana B

I upravo je ta Liga nacija otkrila da pod Tumbom nismo napredovali ništa u odnosu na kvalifikacije za Mundijal 2018. Takmičenje koje je trebalo da ponudi lakši put ka EP, nama je bilo noćna mora Srbija i Rumunija su nas “odradili” kada je trebalo, pokazali su da imaju pobjednički karakter, koji su “crveni” negdje izgubili.

A novo Uefino takmičenje je usput dokazalo da nemamo rješenje kada ne igraju Stevan Jovetić i Stefan Savić, a jedna ozbiljna selekcija koja želi da se plasira na EURO, a FSCG je javno priznao da je EP 2020. prioritet ne smije da zavisi od dva igrača. Mora da postoji plan B. Tumbaković ga nije imao… Baš kao ni na početku sadašnjih kvalifikacija za utakmicu sa Bugarskom u Sofiji. Jednostavno, ako želiš da se plasiraš na neko veliko takmičenje, moraš da pobijediš selekcije slične sebi. Nama to nijednom nije uspjelo.

Ukoliko uporedimo samo Kosovo i Češku sa “crvenima” sve je jasno možda su “sokolovi” imali posjed, tražili su igru, ali su protivnici bili konkretniji.

Par dodira i gol. Sve što treba da bi se ostvario rezultat. A uporedo sa gubitkom mentaliteta da možemo sa svima”, izgubili smo domaći teren: na posljednjih osam utakmica pod Goricom, crveni” su slavili samo jednom (Litvanija), viđena su dva remija (Turska, Kosovo) i čak pet poraza.

Traži se selektor sa sistemom za više sezona

A vraćajući se u prošlost, svaki selektor je praktično bio “trener za jednu sezonu” i svima se sistem raspao brzo. Zoran Filipović je oformio A reprezentaciju, sa Zlatkom Kranjčarem smo dotakli visine, ali čim je Cico odustao od svoje zatvorene varijante protiv Bugarske (1:1) u Podgorici i Velsa u Kardifu (2:1), izgubili smo šanse za EURO 2012.

Branko Brnović je ustao nakon nikada neprežaljenog baraža za EP u Poljskoj i Ukrajini, bio u igri za plasman na Mundijal 2014. sve dok se nije pojavila Ukrajina pod Goricom (poraz 4:0), da bi se u borbi za EURO 2016. pojavili Lihtenštajn, tada limitirana Rusija…

Kada god je trebalo, ni kod jednog selektora nismo vidjeli progres. Niti smo dobili bilo koju utakmicu koja je bila ‘odlučujuća’. I to je zabrinjavajuće…

Peti selektor koji dođe moraće da napravi sistem i sa glavnim igračima i bez njih. I taj sistem mora da bude održiv, a ne da “pukne” poslije prve prepreke. Naravno, ako FSCG još želi da sanja neko veliko takmičenje.