Pobjede su tu, čekamo pravu igru

Dva gostovanja, dvije vezane pobjede (u takmičarskim mečevima prvi put nakon tri godine, a u gostima poslije osam), šest bodova i “sokolovi” na vrhu lige C1 u Ligi nacija. Čini se idealno nakon prve dvije akcije u najmlađem Uefinom takmičenju, ali…

Drugo poluvrijeme utakmice protiv Luksemburga ostaje za duboku analizu, a da li i za brigu pokazaće već naredne utakmice u oktobru. Crna Gora je ponosno vojvodstvo srušila kada je najslađe bilo u 93. minutu i to sa penala (Fatos Bećiraj), ali iako sladak triujumf, mnogima je ostavio gorak ukus.

Prije otprilike pola godine Atletiko Madrid je u revanš meču Lige šampiona preživio nestvaran pritisak od Liverpula na “Enfildu”, više od 90 minuta bio je nadigran u svim segmentima, ali je na kraju ponajviše zahvaljujući greškama golmana “redsa” – prošao dalje. Međutim, to je bio pritisak Liverpula, tada aktuelnog prvaka Evrope i već viđenog šampiona Engleske, pa je Dijego Ćolo Simeone slavljen u Madridu i Španiji.

Prije dvije noći, na dosta skromnijem nivou, nešto slično viđeno je i u duelu Luksemburga i Crne Gore. “Sokolovi” Faruka Hadžibegića više do 50 minuta izgledali su poput ekipe koja se prvi put okupila nepovezano, bez mašte, energije. Bez prave akcije. Da se Milan Mijatović te večeri nije pretvorio u Jana Oblaka sa “Enfilda” i da Igor Vujačić nije “ginuo” sa svaku loptu naša reprezentacija bi možda doživjela i jedan od težih poraza.

Luksemburg je igrao fudbal, stvarao je akcije i u pojedinim trenucima prije svih preko Žersona Rodrigeza pokazao zbog čega je Hadžibegić ovu selekcije nazvao mangupskom. Crna Gora je tokom drugog poluvremena bila pod konstantnim pritiskom i ono što možda najviše brine malo koja selekcija je ranije uspjela da toliko ograniči “sokolove”.

I sve to ne bi bilo toliko zabrinjavajuće da je Crna Gora “patila” od Engleske ili Češke kao tokom posljednjih kvalifikacija, ali kada nemoćno izgleda protiv 98. selekcije na Fifinoj rang listi onda je jasno da nešto ne štima u igri naše reprezentacije.

Da li je u pitanju duga pauza zbog korone (mada se na Kipru nije primjećivala), da li nedostatak nekoliko važnih igrača, da li to što nemamo igrače za određene pozicije… Mnogo je pitanja, a odgovore će morati da nađe Hadžibegić. Na kraju treba mu dati još vremena da sve posloži, a sa dva trijumfa na startu Lige nacija uspio je i da ga kupi.

Naš selektor mora pronaći najbolje rješenje za toliko kritičnu lijevu stranu, mora da poput meča na Kipru iskoristi klasu Stevana Jovetića (makar protiv selekcija koje su u našem rangu), mora da na pravi način iskoristi Adama Marušića, momka kojeg želi jedan Pari Sen Žermen… Možda su pobjede na startu učinile i da Hadžibegić sada mnogo opuštenije u narednim utakmicama može da “proba” i neke igrače iz mlade reprezentacije, koji zaslužuju poziv.

Dugo smo čekali pobjede naše reprezentacije, one su konačno stigle. Što bi iskusniji novinari rekli pobjedi se u zube ne gleda, a kada ona dođe bez igre onda se čak pripusije velikim ekipama.

Iako je malo onih koji će reći da je Crna Gora u Luksemburgu djelovala poput velike ekipe, ovaj trijumf bi zaista mogao da bude prekretnica. Pobjede, koje smo predugo čekali, konačno su stigle valjda će uskoro i igra momaka u crvenom biti makar povezanija i konkretnija.

Do nekih novih akcija lijepo je biti na prvom mjestu – čak i u konkurenciji Luksemburga, Azerbejdžana i Kipra.