Povratnici u naš fudbal uvijek su pravili razliku

Često osporavan domaći šampionat nekada i bez razloga, ali najčešće s potpunim pravom kroz istoriju je i pored svih nedostataka znao da bude privlačan za velika imena crnogorskog fudbala. Igrače koji su se dokazali vani, a onda se vraćali kući. I kao po pravilu pravili razliku. Obično na zalasku karijera, ali bilo je i drugačijih primjera.

Dolazak Simona Vukčevića u smiraj ovogodišnjeg zimskog prelaznog roka posljednji je veliki transfer našeg fudbala, vjerovatno i najveći u istoriji Telekom 1. CFL. Reći će mnogi da je Vukčević potrošen igrač, da je godinu bio bez kluba, te da je od odlaska iz Sportinga (2011. godine) njegova karijera u konstantom padu. Kao i da se vratio jer nije imao gdje. I možda ima u svemu tome istine, ali klasa u onoj ljevici je vječna. Ako ga zaobiđu povrede i ukoliko “namjesti glavu” kod Vladimira Vermezovića, koji ga vrlo dobro poznaje iz vremena u Partizanu Budućnost bi mogla da ubode premiju. Sedmicu na lotou!

“Presrećan sam što sam se vratio u svoj grad. Vjerujem da ćemo se radovati uspjesima Budućnosti”, rekao je Simon juče nakon što je zadužio plavu opremu.

A koji su još igrači znali da svojim dolascima uzdrmaju crnogorsko fudbalsko tlo? Pamte se tri povratka Igora Burzanovića u plavo-bijeli tabor čuveni Burzo Maradona uvijek je klasom pravio razliku i izazivao euforiju kod navijača, a strah kod protivnika. Čini se da bi kada bi se ponovo aktivirao situacija bila ista. Takvi igrači jednostavno su u našoj ligi uvijek prevaga – možda ne mogu da igraju negdje vani, jer tamošnji poslodavci neće da trpe bubice naših “zvijezda”, ali ovdje uvijek…

Petar Grbić je ispunio san ove zime, vratio se u Budućnost kao neko ko se dokazao u Partizanu, ali i statirao prethodne dvije godine u Turskoj. Sada želi da oživi karijeru. Ranije su slično radili Đorđije Ćetković, pa Sanibal Orahovac i Ardijan Đokaj, s tim što su se oni vraćali kao dokazani internacionalci… I svako od njih je pravio razliku.

I nekadašnji prvak Mogren je u svoje zlatno vrijeme, kada su Budvom tekli med i mlijeko, a novca bilo za izvoz znao da zablista na “pijaci”. Imena Srđe Radonjića, Nikole Vujovića, Igora Matića, Radoslava Bataka, Marka Ćetkovića… dovoljno govore o ozbiljnosti žutih u tim vremenima. Sutjeska je doduše na kratak period bila privlačna Andriji Delibašiću, Vukašinu Poleksiću i Vladu Jekniću, Zeta je znala da vrati u život Petra Škuletića, Mitar Novaković je karijeru završio u svom Baru (Mornar), a i Rudar je bio dio jednog od najvećih transfera golgeter Predrag Ranđelović stigao je u ljeto 2008, nadavao se golova, osvojio duplu krunu, postao legenda tima iz Pljevalja…

Recept je, dakle, jednostavan novac, vizija kluba i boravak kući su nešto što nakon godina (i decenija) igranja u inostranstvu, privlači velika imena u crnogorski fudbal.

Istorija je pokazala da veliki igrači u našem šampionatu igraju na suvi kvalitet. I prave razliku. Jer klasa je vječna, bez obzira na dugu pauzu. Ili godine.