Fudbalski klub Čelik vraća se na fudbalsku scenu.
Odlukom FSCG, koju je potpisao predsjednik Dejan Savićević, Fudbalski klub Čelik ponovo je upisan u Registar klubova Fudbalskog saveza Crne Gore, tako da će ,,metalurzi” nakon tri godine od gašenja naredne sezone biti članovi Udruženja klubova – Centar.
Lijepa vijest ne samo za nikšićki, već za crnogorski fudbal. Jer, kada se u Crnoj Gori pomene Fudbalski klub Čelik, mnogim Nikšićanima prorade emocije. Klub koji je živio ili bolje reći preživljavao pet decenija, uvijek je bio sinonim za nešto posebno, skromno, ali veliko. Starije generacije pamte ga kao radnički klub u kojem se igralo iz velike ljubave, a novije kao klub koji je u desetak godina prošao sve – od totalne besparice, gde su navijači po kafićima skupljali donacije da bi klub platio organizaciju utakmice, pa do nevjerovatnih uspjeha, istorije, čak i trofeja Kupa i nastupa u Ligi Evrope…
Jedno je uvijek bilo isto – Čelik je klub nevjerovatnih emocija. Baš zbog toga, čelično srce nikad nije prestajalo da kuca, zbog čega se nakon tri godine ovaj klub vraća iz ,,mrtvih”.
Inače, Sve je krenulo davne 1957. godine – početak rada nikšićke Željezare, vezan je i za početak ovog kluba. Naime, radnici su osnovali nekoliko sekcija, među kojima i Fudbalski klub Čelik. Samo deceniju kasnije Čelik je prvi put postao član saveznog ranga takmičenja – Druge savezne lige, grupa Jug. Ipak, velika stvar za klub dogodila se 1995. godine kada je firma Uniprom, vlasnika Veselina Pejovića, postala sponzor kluba, koji je tada prvi put imao priliku da dovede pojačanja i stabilne izvore finansiranja. Poslije 26 godina Čelik je postao drugoligaš. Dva puta je bio na pragu Prve lige…Međutim, poslije pet sjajnih sezona, Čelik ostaje bez sponzora, a 2007. godine zbog privatizacije Željezare ostaje bez ikoga. Gotovo bez ikakvih primanja Čelik je te godine bio na pragu Prve lige. Trener Slavoljub Bubanja od ekipe koju su uglavnom činili bivši igrači Sutjeske napravio je čudo. Nikšićani su kroz Drugu ligu stigli do baraža, u kojem su igrali baš protiv gradskog rivala Sutjeske. Dva meča baraža ostala su upamćena kao dva istorijska za crnogorski fudbal (u dva meča prisustno je bilo blizu 20.000 gledalaca, što se vjerovatno neće nikada ponoviti), a Sutjeska je golom Admira Adrovića uspjela da sačuva status prvoligaša.
Čelik se mučio, jedva preživljavao, sve do 2011. godine. Tada je ponovo dobio nadu u život zahvaljujući Ranku Raduloviću, čija je firma Tani preuzela klub. Čelik je odmah ,,živnuo”, a pod vođstvom ponovo Slavoljuba Bubanje uspio da dominantno osvoji Drugu ligu i prvi put postane prvoligaš. Ipak, već te sezone, Čelik je ispisao još jednu stranicu istorije crnogorskog fudbala, kao prvi i jedini drugoligaš koji je osvojio Kup, jer su ,,metalurzi” 23. maja 2012. savladali Rudar u finalu.
U timu su bili golmani Zoran Banović i Nikola Delibašić, te igrači Veselin Bojić (kapiten), Aleksandar Dubljević, Darko Bulatović, Ilija Radović, Emir Kuduzović, Boris Bulajić, Aleksandar Janjušević, Zijad Adrović, Vasilije Jovović, Fetim Kasapi, Nikola Vučinić, Darko Zorić, Bojan Brnović, Vule Vujačić, Bojan Drinčić i Ljubiša Vukelja.
I, baš te 2012.godine, Prva crnogorska liga dobila je neočekivani derbi Sutjeska – Čelik, gdje su oba tima pokazala da mogu da se bore za trofej, da bi 21. oktobra te godine Čelik na stadionu kraj Bistrice deklasirao Sutjesku 3:0, koju je tada vodio Dragan Gaga Radojičić. To je bio početak velikog Čelika. Čelik je zatim dvije sezone bio u vrhu crnogorskog fudbala, igrao tri puta na međunarodnoj sceni (prvi put odmah i prošao prvo kolo kvalifikacija za Ligu Evrope).
Čelik je tada bio klub u kojem se dosta ulagalo, ali istovremeno klub u kojem je u finalu Kupa igralo čak osam Nikšićana. Kasnije godine pokazale su da je baš period ekspanzije Čelika pomogao Sutjesci, koja je tih godina jakog Čelika bila još jača, jer nije mogla da dozvoli da gradski rival bude bolji, što je Sutjesku i dovelo do prvih titula u Crnoj Gori.
Čelik je mnogima bio posebno drag i po sjajnim navijačima – legendarna ,,Fap mašina”, nikada nije pravila incidente, a kroz cijelu Crnu Goru bila je omiljena zbog nevjerovatne ljubavi prema svom klubu.
Čelik je sada opet živ, ,,Fap mašina” ponovo se pali, što je i dokaz se u Nikšiću nikada nije mogla ugasiti ,,čelična ljubav”. Čelik je opet tu, Pamela Anderson opet ide u zaborav, mada su ,,fapovci” uvijek bili jasni: ,,Pamela Anderson me je pitala da li volim je, ja joj kažem ne, ja volim Čelika…”
Nema dileme, Čelik treba crnogorskom fudbalu.
Ja znam samo to da F.A.P mašina vrijeđa sestre prorivničkih klubova i igrača
Lijepo je vratiti Čelika, ali se pretjeruje sa navijačima, emocijama itd. U Nikšiću su svi, uvijek navijali za Sutjesku, a za Čelik se podrazumijevalo. Nikad do potonjih vremena nije bilo nekog rivaliteta. Čelik je skoro uvijek bio u nižem rangu. Kad su zvanično igrali dešavalo se da dobije Čelik, ali rijetko.
Jako lijepe vijesti, jos samo da vratimo i Mogren, jer ova dva kluba itekako trebaju Crnogorskoj fudbalskoj sceni. Nista nije isto bez njih svega mi, i mnogo je cudno bez Celika i Mogrena.