Super duo, šmek u vezi i bek koji ne bira stranu

Pobjeda u takmičarskim mečevima poslije skoro pune dvije godine (od trijumfa na Litvanijom u Ligi nacija), ujedno i prva u kojoj je novi selektor Faruk Hadžibegić osvojio tri boda.

Crna Gora je u Nikoziji pokazala da je za klasu ispred Kipra (2:0), ali i još jednom koliko su za igru “hrabrih sokolova” bitni Stevan Jovetić i Stefan Savić. Vidjelo se to na praznom “GSP” stadionu, ali i posebno tokom prošlih kvalifikacija za Evropsko prvenstvo kada je naša “desetka” preskočila svaki duel, štoper Atletika odigrao svega jedan i po meč, a “sokolovi” bez pobjede završili ciklus.

Uostalom, ne treba biti previše pametan da bi se shvatila važnost njih dvojice za selekciju kakva je naša.

Ono što je možda i važnije kada je meč u Nikoziji u pitanju, jeste najava da bi Crna Gora konačno mogla da dobije (ofanzivnog) vezistu kakvog je dugo čekala. Jedan odličan meč sigurno ne govori o kvalitetu nekog igrača, ali ukoliko Sead Hakšabanović nastavi sa igrama kao protiv Kipra “sokolovi” bi konačno mogli da dobiju šmek i na sredini terena.

Fudbaler Norčepinga konstantno je razigravao saigrače, a zahvaljujući njegovoj “super lopti” Crna Gora je uspjela da otključa bravu domaćina u 1. kolu Lige nacija. Osim sjajnih pasova, velika snaga ovog momka je i fenomenalan šut, kao i ubacivanja iz drugog plana, pa je jasno koliko bi mogao (i trebalo) da bude važan za našu selekciju u narednim godinama.

Lijevi bek čini se najosjetljivija pozicija posljednjih godina u reprezentaciji Crne Gore. Obično ju je pokrivao štoper Žarko Tomašević, a kako na Kipru nije bilo ni njega “uskočio” je desni bek Momčilo Raspopović. Fudbaler Rijeke ulogu na neprirodnoj poziciji odradio je bez greške i pokazao da je možda ranije nepravedno bio zapostavljen kada je reprezentacija u pitanju.

Kod prvog pogotka na Kipru, sjajno se “otvorio”, inteligentno podigao glavu i u idealnom trenutku pronašao Jovetića.

Da li je baš on idealno rješenje za pomenutu poziciju? Kao neko kome je desna noga jača strana vjerovatno nije, ali mnogo je igrača pokazalo da sjajno mnogu da su snađu i na drugoj strani (poput Filipa Lama svojevremeno u Njemačkoj), a Raspopović nakon predstave na Kipru zaslužuje najmanje još koju šansu.

Ne treba zapostaviti ni ostale pobjednike iz Nikozije, jer su svi odradili ono što je od njih tražio selektor Hadžibegić. Baš kao ni selektora. Očigledno da je stručnjaku iz Bosne i Hercegovine trebalo vremena da svoje ideje prenese na igrače, a uvođenjem Dina Islamovića protiv Kipra jasno je stavio do znanja – i svojim igračima, ali i prtivniku
– da njegove momke zanima samo pobjeda.

Na kraju, treba biti realan i reći da Kipar nije selekcija protiv koje bi previše trebalo veličati pobjedu, ali nakon dvije godine bez trijumfa u takmičarskim mečevima zar imamo pravo da potcjenjujemo snagu bilo kog rivala pogotovo ne onih koji su sada otprilike u rangu Crne Gore. Zbog toga tri boda iz Nikozije i dokaz da, ipak, imamo klasu da ovakve mečeve rješavamo i u gostima, najvažnija su priča na startu Lige nacija.