Sutjeska i Budućnost nisu ispali od boljih od sebe

Sutjeska i Budućnost u gostima su odigrali revanš utakmice u evropskim takmičenjima. Kao što se i predviđalo, nijesu uspjeli da nadoknade loše rezultate iz prethodnih utakmica koje su odigrali na svom stadionu. Tako je Budućnost ispala iz daljeg takmičenja, a Sutjeska nastavlja takmičenje u kvalifikacijama za Ligu Evrope. Gledajući revanše, još jednom sam se uvjerio da su naše ekipe eliminisane od protivnika koji nijesu bolji od njih. To ne znači da su prošli u dalje takmičenje nezasluženo, naprotiv.

Postavlja se pitanje koji su razlozi da naše ekipe budu zasluženo pobijeđene od gorih, ili makar ravnih sebi?

U prvoj utakmici protiv APOEL-a u Nikšiću domaćini su bili bolji. Njihova dekoncentracija i neuobičajne pojedinačne greške doveli su ih do poraza. U drugoj utakmici na Kipru, svjesni težine prvog rezultata, Nikšićani su na teren izašli u podmlađenom sastavu. To im nije smetalo da u prvom dijelu prvog poluvremena dominiraju na terenu. Nakon toga priča se ponavlja, gruba individualna greška njenih fudbalera omogućava protivniku da postigne pogodak. Nakon toga sve se raspalo.

Nešto slično desilo se i Podgoričanima. Činjenica je da su oni prvu utakmicu protiv Ukrajinaca loše počeli, što se može desiti i ozbiljnim ekipama. To ne bi bilo presudno da prva dva gola nijesu primili poslije kardinalnih individualnih grešaka, a poslije toga bilo je teško vratiti se u rezultatski egal. Nažalost, tu nije bio kraj posrtanja naše ekipe. U revanš utakmici Podgoričani su na početku utakmice dominirali. To je trajalo do nestvarne individualne greške njihovog fudbalera, kada su primili gol. Nakon toga ekipu obuzima neshvatljiva nervoza i sudija im isključuje dva igrača. Činjenica je da su od 34 minuta igrali sa dva igrača manje i da su uspjeli da održe dotadašnji rezultat. Ništa bolje od toga ne govori o mogućnostima našeg tima. Pitam se što bi se desilo da su obje utakmice igrali kao nakon isključenja igrača? Neka im to bude iskustvo za iduću godinu.

Iz svega toga može se izvući zaključak da naši fudbaleri, pa time i naše ekipe, ne zaostaju za evropskim protivnicima ni na fizičkom, ni na tehničkom planu. Na taktičkom planu situacija nije sjajna, a individualna odgovornost fudbalera i njihova moć da u kontinuitetu drže koncentraciju na visokom nivou je ono u čemu znatno zaostajemo za protivnicima. Bez toga smo u evropskim takmičenjima osuđeni na neuspjeh.

Sutjeska nastavlja takmičenje u kvalifikacijama za Ligu Evrope, a protivnik joj je FC Linfild iz Sjeverne Irske. Vjerujem da je naša ekipa bolja od njih, ili tačnije rečeno da igramo bolji fudbal. To, ujedno, nije razlog da smo favoriti u tom dvomeču. Breme favorita nije lako nositi i rado ga prepuštam protivniku. Neka oni budu favoriti, a mi pobjednici i prosto sam ubijeđen da Sutjeska može da preskoči ovu prepreku. Da bi se u ovoj fazi evropskog takmičenja protivnik eliminisao potrebno je da naši fudbaleri pruže i više od onoga što mogu, da prevaziđu sebe. Sem toga, neophodno je da se individualne greške svedu na minimum. Moraju biti maksimalno koncentrisani tokom igre i igrati tako da ih poslije utakmice mora boljeti više glava nego noge. Težak zadatak, ali ponavljam, fudbaleri Sutjeske to mogu.

Postoji dobra praksa u crnogorskom sportu da igrače nakon uspjeha, posebno na internacionalnoj sceni, primaju čelnici pojedinih državnih institucija. Na taj način im odaju priznanje, a često i udjeljuju zaslužene nagrade. Nakon toga slijedi slikanje i svi idu svojim putem. Sportisti dolaze u klubove gdje nastavljaju mukotrpan rad.

U današnje vrijeme svakom ko se ozbiljno bavi sportom, jasno je da je talenat sportiste samo potreban uslov, ulaznica za vrhunsku scenu i ništa više. Na toj sceni mogu ostati samo oni koji su izuzetno vrijedni. Rad, radi samo rad dovodi sportiste do vrhunskih rezultata. Uz to, potrebno je ogromno odricanje od mnogih lijepih stvari koje mladom čovjeku život pruža. To mogu samo rijetki. Kada ima i takvih, dokaz njihovih vrhunskih kvaliteta ne može biti samo jedan izuzetan rezultat. Vrhunske rezultate treba ponavljati, a to je vraški teško. Ko to uradi, on je sportski heroj. Takvim i treba organizovati prijeme i pokazati ih crnogorskoj javnosti. Međutim, sada se dešava nešto drugo, za mene neuobičajno. Kada sportisti mlađih kategorija u svom uzrastu naprave dobar rezultat, obavezno se priređuje prijem.

Da li se ikada neko zapitao koristi li to ovoj djeci? Da li je ikada neko napravio analizu i utvrdio koliko je mladih sportista, koji su u timskom sportu u juniorskoj konkurenciji napravili odličan rezultat, dospjelo do seniorske reprezentacije? Da li se zna koliko je sportista juniora u pojedinačnim sportovima, koji su bili u vrhu na evropskim takmičenjima, to ostvarilo u seniorskoj konkurenciji? Sve to navodim kako bih ukazao da su rezultati sportista u mlađim selekcijama samo početak puta ka vrhunskim rezultatima u seniorskoj konkurenciji. Kada je tako, onda se treba zapitati zar nije rano sportiste tog uzrasta dizati u nebo. Na taj način im se šalje signal da su oni već postali nešto bitno u sportu, a nijesu. Neko će reći da im ta iznuđena popularnost može biti postrek za dalji rad. Kako da ne. Ko tako misli, ne poznaje narav mladih sportista i naš mentalitet. Vjerujte, takva pažnja i prijemi unesu nemir u živote njihovih roditelja, pa kako ne bi i u njihov. Zato, ostavite djecu na miru kako bi, neokrnjene psihe, mogla da nastave da kvalitetno rade. Neka se prijemi za njih organizuju na lokalnom nivou i u klubovima, a Ministarstvo sporta i Olimpijski komitet neka to rade za uspješne u seniorskoj konkurenciji. Tim institucijama važniji zadatak je da pomognu da se u klubovima stvore dobri uslovi za rad perspektivnih sportista i da omoguće njihovim trenerima dodatnu stručnu edukaciju.

Kao grom pogodila me je vijest da je preminuo Minja Prelević koji je bio trener u Kini. Nevjerica, šok, tuga… Ima sportista koji obilježe svoju igračku, a neki od njih kasnije i trenersku karijeru dobrim rezultatima i osvajanjem trofeja. Njih javnost po tome pamti i s posebnim uvažavanjem se odnosi prema njima. Ima i onih drugih koji u sport kojim se bave, unesu veliku ljubavi ogroman rad. Takve javnost obično ne prepoznaje jer ne shvata da bez takvih sport ne može. Jedan od njih je i Minja…

Sa nama više nije veliki čovjek i fanatični zaljubljenik u fudbal. Minja je bio sposoban čovjek i u drugom poslu mogao je sebi i porodici obezbijediti ugodan život. Međutim, to nije želio, za njega je pravi život bio samo život u fudbalu i sa fudbalom. Njemu je poklonio svoju ljubav i bio mu maksimalno predan, ne očekujući mnogo od njega, a simbolika je da mu je na kraju dao i život. Upoznao sam mnogo dobrih ljudi u fudbalu, ali vrlo malo tako dobrih kao što je bio Minja. Nijesam sreo čovjeka koji ga je poznavao, a da ga nije maksimalno uvažavao i volio. Takav čovjek i trener mnogo će nedostajati crnogorskom fudbalu.

Branislav Milačić