Trenere štiti rezultat, a ne foliranje

Fudbal je čarobna igra za ljude koji ga vole. Gledanje utakmica je obavezan ceremonijal u kojem uživaju. Zavisno od učinka svojih ljubimaca stadion napuštaju srećni ili potišteni.

Navijačima je, dok prate utakmicu, važno samo ono što se dešava na terenu. Nikom ni na um ne pada da razmišlja o tome što je sve potrebno uraditi u klubu da bi oni, navijači, makar jednom nedeljno imali priliku da se izmerače. Nikada se ni jesu zapitali koliko ljudi u klubovima svakodnevno mora da radi kako bi došlo do toga da stadioni, gdje se za vrijeme vikenda odigravaju utakmice, budu kultna mjesta.

Fudbalski klubovi su bezmalo prave fabrike. U svakom našem prvoligaškom klubu, u najvećem broju drugoligaških klubova, svakodnevno kroz proces treniranja prođe više stotina djece i mlađih ljudi. Opslužuje ih veliki broj trenera. U klubu su im obezbijeđeni maksimalni uslovi za trening. Samo navedeno nije dovoljno da se za klub kaže da je ozbiljan. Što to treba da bi klub mogao ponijeti taj epitet?

Svaki ozbiljan klub mora imati ozbiljno rukovodstvo. Rad tih ljudi se odvija u dva smjera, a prvi je stvaranje materijalnih uslova za rad u klubu, neophodnih za ispunjenje zacrtanih planova i programa. Potrebno je fudbalerima svih uzrasta obezbijediti: terene za treniranje i igranje utakmica, kao i njihovo redovno održavanje, potrebnu opremu za trening i utakmicu i takođe njeno redovno održavanje, materijalnu nadoknadu za: fudbalere, trenere, radnu zajednicu i još dosta toga.

Druga djelatnost njihovog rada je pravljenje planova i programa djelovanja svih klupskih selekcija, sa jasno utvrđenim ciljevima i rokovima, a sve radi stvaranja kvalitetnih fudbalera iz tih pogona. Obaveza im je da prate realizaciju istih i po potrebi reaguju. Ozbiljan klub mora da ima kvalitetan igrački potencijal, posebno onaj seniorski, pred kojim se postavlja rezultat kao osnovni zahtjev. Takvi klubovi u seniorskim postavama moraju da imaju znatan broj igrača koji su ponikli u njihovim mlađim selekcijama.

Ozbiljan klub mora da ima i dovoljan broj kvalitetnih trenera. I na kraju, takav klub mora da ima iza sebe armiju navijača, a, na moju žalost, u Crnoj Gori je malo takvih klubova. Najvažniji čovjek za ostvarenje klupskih planova je šef stručnog štaba seniorske ekipe. On mora dobro da poznaje zanatski dio posla, da bi treninzi bili uspješni. Mora da poznaje pedagogiju i psihologiju kako bi imao pravilan stav prema grupi svojih igrača, ali i prema svakom igraču pojedinačno. Mora da zna da uspostavi dobre odnose sa rukovodstvom kluba, ali da zadrži samostalnost kada se radi o stručnim pitanjima. Mora da ima istančan stil komunikacije sa medijima da bi javnost bila objektivno informisana o tome što rade on, njegov stručni štab i igrači. I na kraju, mora da uspostavi kvalitetan odnos s navijačima, ali da ne bude podanički.

Očigledno da se radi o vrlo složenom, multidisciplinarnom poslu koji je u inostranstvu vrlo dobro plaćen. U ovoj kolumni tema mog interesovanja biće izjave inostranih trenera koji rade u crnogorskim klubovima. One su u principu interesantnije od izjava domaćih trenera koji su pažljivi prilikom davanja izjava, jer ih ima dosta, a klubova malo čuvaju svoj posao, svoju koru hljeba.

Odmah nakon prvih treninga u Budućnosti trener Vermezović je konstatovao da u pogonu ima mnogo mladih talentovanih fudbalera, od kojih su neki supertalentovani. Kada se, u jednoj od mojih kolumni, nijesam saglasio sa takvom konstatacijom, bilo je ljutnje u klubu. Pošto rezultati na početku prvenstva nijesu bili dobri, Vermezović je, vidjevši da mu izjave prolaze bez reakcije, poručio da mu je potrebno vrijeme. Nikada nijesam čuo da trener po dolasku u neki od najboljih klubova u državi traži vrijeme. Veliki nemaju to vrijeme na raspolaganju. Znao je to Vermezović, pa ga nije tražio kada je bio u Partizanu. Slabi rezultati koji su se nastavili, razljutili su navijače koji su se okrenuli protiv trenera. Tada je Vermezović od kluba tražio da ga zaštiti od njih. Foliranje. Znao je on dobro da trenera od navijača može da zaštiti samo dobar rezultat.

Poslije slabih rezultata na početku prvenstva, za šefa struke u OFK Titograd postavljen je trener Pamić. Odmah je uozbiljio ekipu, zaveo red i disciplinu u igri i rezultati nijesu izostali: njegov tim je redao pobjede iako igre koje su pružali nijesu bile dopadljive za gledanje. On je tada govorio da je rezultat najvažniji, sa čim sam se slagao, posebno kada je OFK Titograd u pitanju.

U doba dobrih rezultata Pamić je izrekao mnogo pohvala na račun suđenja. Poslije određenog vremena OFK Titograd je zaredao sa slabim rezultatima. Tada njihov trener počinje da veliča ljepotu igre svoje ekipe. Čak je bio oduševljen njihovom igrom i kada je utakmicu izgubio sa tri gola razlike.

U to vrijeme ni suđenje mu nije valjalo, odnosno sve suprotno u odnosu na vrijeme kada je redao pobjede. Na kraju sezone dao je izjavi da je uložio cijelog sebe u klub. Za ime boga, koga će uložiti, neće valjda mene? Za svoj rad prima dobru platu, i to punu a ne pola, da bi uložio samo dio sebe. Na početku svog šefovanja u Rudaru trener Mulalić je imao običaj da se tokom utakmice okrene prema tribinama i uputi vapaj, vjerovatno predsjedniku Dušku Šariću:

,,Viđi što nam rade ove sudije”. Nije znao siromah da Duško nikada nije radio nepošteno u crnogorskom fudbalu, pa ni sa sudijama. I da je htio, to mu kod ovih momaka ne bi prošlo. Očigledno da je Mulalić previdio da vodi klub u crnogorskoj, a ne u bosanskoj ligi.

Trener Milojević preuzeo je ekipu Mornara kada je ona bila ubjedljivo na posljednjem mjestu. Ni u njegovoj eri klub se nije pomjerio sa tog mjesta, što nije neočekivano. No, Milojević izjavi da će se klub spasiti ispadanja iz lige i vjerovatno je htio da tako animira rukovodstvo kluba. Na moje zadovoljstvo nije postigao efekat, jer su se ljudi iz Mornara pametno opredijelili da prave tim za iduću godinu.

Dao sam jasan prikaz o tome kako inostrani treneri koji rade u našem sportu tretiraju našu sportsku javnost. Gospodo, mnogo griješite. U ovoj zemlji ne žive sportske “ovčice”, već ljudi koji vole sport i koji ga razumiju. Naravno, razumiju i marifetluke koje on sa sobom nosi.

Branislav Milačić