Košarkaši su našu zemlju učinili velikom

Ovih dana često mislim o periodu uoči i nakon postanka Crne Gore kao samostalne države. Tada su mnogi, sa potpuno različitim motivima, strahovali za budućnost crnogorskog sporta. Pitali su se kako ćemo tako mali moći da se nosimo u bilo kojem sportu sa mnogo većim i mnogoljudnijim državama.

Od tada pa do danas sportisti su odgovorili mnogim uspjesima, na zadovoljstvo jednih, a razočaranje drugih, koji su u znatno manjem broju. Posljednji, najjasniji odgovor kako bitiše crnogorski sport dobili su od muške košarkaške reprezentacije, koja je izborila učešće na SP u Kini. Gledano iz bilo kojeg aspekta, radi se o neshvatljivom uspjehu. Znajući kotiranje fudbala i košarke na nivou svjetskog sporta, ovaj rezultat, iako se neko neće složiti sa mojim mišljenjem, smatram jednim od najvećih dosadašnjih dostignuća crnogorskog sporta. Jedno je sigurno, ogroman broj gledalaca širom svijeta, nikada veći, gledaće nastupe crnogorske reprezentacije, čuće se za Crnu Goru, vidjeće našu zastavu, čuti našu himnu tokom svjetskog šampionata u Kini. Pa, zar je normalno da postoji neko
u Crnoj Gori koji ne osjeća ushićenje zbog podviga naših momaka?

Kako je bilo moguće ovo postići? Jasno je da iza svakog uspjeha stoji veliki rad, ali ne bilo kakav rad, već mudro osmišljen i besprijekorno realizovan. Jednostavno rečeno, potrebno je napraviti sistem koji funkcioniše. To je uradilo rukovodstvo i direktorat Košarkaškog saveza Crne Gore. Kako taj sistem funkcioniše, pokazuju sljedeći podaci. Muška seniorska reprezentacija se kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo, a ženska za Evropsko, selekcije U-20 i U-18 su članice A evropske divizije dok je selekcija U-16 ispala u B diviziju, ali se sa sigurnošću može reći da će na sljedećem takmičenju ostvariti potreban plasman i vratiti se u A diviziju. Posebna pažnja se posvećuje selekciji U-14, kao početnoj reprezentativnoj selekciji. Svima njima obezbjeduju se četrdesetodnevne pripreme na kojim se odigra od šest do osam utakmica. Savez je angažovao dva trenera koja budno, maltene svakodnevno, prate mlade igrače i nadgledaju njihov rad.

Izbor selektora seniorske košarkaške reprezentacije je nešto što zavređuje posebnu pažnju. Selektori su bili: Vujošević, Radonjić, Pavićević Tanjević i sada Mitrović. Sve su to velika trenerska imena koja su se iskazala u radu u klubovima, pa kao takvi dobili šansu da budu selektori. O kakvim se trenerima radi, govori podatak da će dvojica iduće sezone voditi timove iz Evrolige (Radonjić i Mitrović), jedan je sa ekipom postao prvak Japana (Pavićević), jedan je direktor košarkaške reprezentacije Italije (Tanjević), dok je Vujoševića bolest udaljila od posla koji je, uzgred rečeno, obavljao izvanredno. Najveće zasluge za plasman na Svjetsko prvenstvo, naravno, pripadaju Mitroviću, ali su i ova četvorica utkali dio sebe u ovaj uspjeh.

Da se u Savezu do detalja o svemu vodi računa, dokaz je izbor Mitrovića za selektora. Rukovodstvo ga je, posmatrajući dugoročno, pripremilo da bude selektor. Prvo je vodio Univerzitetsku reprezentaciju, a potom B reprezentaciju Crne Gore. Dobro pripremljen, postao je selektor seniorske reprezentacije i ispunio sva očekivanja, pa i više od toga. Ovakav način biranja selektora imanentan je u sportski najrazvijenijim zemljama, ali se pokazao da ga i mi možemo uspješno koristiti. Nek to bude nauk i ostalim crnogorskim sportskim savezima. Svi relevantni sportski ljudi ocijenili su rad selektora Mitrovića najvećom ocjenom.

Davno sam naslućivao da će on biti ovo što je danas. Sjećam se davne 1996. godine kada je Budućnost osvojila Kup Jugoslavije pobijedivši, u to vrijeme silni Patizan iz Beograda. Pomoćnik tadašnjem treneru Budućnosti Brajoviću bio je današnji selektor Mitrović. Oni koji su tada pratili dešavanja u klubu znaju da je njegov udio u osvajanju tog trofeja bio ogroman. Znam koliko mu je bio drag taj pehar, a poslije toga je naredao još mnogo trofeja. No, sasvim sam siguran da dražeg uspjeha od ovog nema, a radom, ponašanjem i iznad svega znanjem, on ga je apsolutno zaslužio.

Bez svake sumnje za uspjeh košarkaške reprezentacije najzaslužniji su igrači. To je dobra družina i svaki pojedinac u njoj je uvijek spreman da pruži maksimum kada brani boje svoje zemlje. Tu nema onih važnih i drugih manje važnih. Jedinstveni su u svemu i ne usuđujem se isticati nečije posebne zasluge. Jedino potenciram Dubljevića kao vođu hrabrih i odvažnih. To su momci koji za nastupe u reprezentaciji ne dobijaju nikakvu materijalnu nadoknadu. O kakvim se ljudima radi, pokazuje sljedeći primjer Dubljević i Todorović su sami obezbijedili avionske karte za dolazak u Podgoricu i platili ih svojim novcem. Savez je htio da im refundira troškove, ali su oni odlučno odbili. Vole svoju zemlju, crveni dres sa grbom i to je za njih najvažnije. Pa, zar takvi ljudine zaslužuju da ih i Bog nagradi. Naravno da zaslužuju i to se desilo.

Još jedna je izražena karakteristika te velelepne družine. Njihov odnos s rukovodstvom Saveza je uzajamno poštovanje. Bez takvog odnosa, nijedna ekipa ne može imati potrebnu “herniju” bez koje se ne postižu vrhunski rezultati. Sve to je doprinijelo uspjehu i potvrdilo stav reprezentativca da se timskom igrom, igrom,,svi za jednog jedan za sve”, može pobijediti i bolji od sebe. Gledajući utakmice reprezentacije i uočavajući taj timski duh, zažalim što ga ne uočavam na utakmicama Budućnost Volija. Bilo kako bilo, naša reprezentacija putuje u Kinu. Ljudi, srećan vam put i bez obzira kako tamo prošli, moji ste heroji.

Ako reprezentativci na utakmici ne osjete duh svog naroda, svojih navijača, nije lako igrati. Navijači moraju da budu oni koji će ih nositi ikada im je najteže, podržati ih, a to su naši reprezentativci imali tokom kvalifikacija. Kulminacija dobrog duha i fenomenalne atmosfere bila je na utakmici s Letonijom. U “Morači” je bilo maltene više gledalaca nego što SC može da primi. I u ovom slučaju je Košarkaški savez Crne Gore pratio svjetske trendove. Himnu je uživo otpjevala poznata umjetnica Renata Perazić, a gledaoci su je fenomenalno ispratili gromoglasno pjevajući. Potom slijedi perfektan gest prema gostima. Renata je otpjevala i njihovu himnu. Treba i mi ponekad dobrim potezima da budemo uzor drugim. Tokom utakmice navijanje je bilo fenomenalno, bez i najmanjeg ružnog gesta. Tribine su odisale jedinstvom s istom nadom i željom svih da uspijemo. Poslije utakmice publika još dugo nije napuštala halu, slaveći uspjeh pjesmom, iskazivali su ljubav prema Crnoj Gori. Bilo je veličanstveno!

Na kraju ću se još jednom zahvaliti košarkašima što su našu zemlju učinili velikom. Sjetno promišljam kako bi Crna Gora mogla da bude država u kojoj bismo udobno živjeli i mogli postići sve, kada bismo i u drugim sferama života bili kao košarkaši: vrijedni, hrabri i jedinstveni.

Branislav Milačić