Suzani Lazović je legla uloga trenera mlađih kategorija Budućnosti. Ogromno rukometno iskustvo pomaže joj u prevazilaženju početničkih zamki.
“Ima ih mnogo. Ali… U ovakvoj kući, kakva je Budućnost, sa stručnjacima velikog znanja, igračicama koje žele da uče i vole rukomet, bude sve lakše”, kazala je Lazović.
Nekadašnja reprezentativka i članica Budućnosti, osvajačica dva trofeja Lige šampiona, olimpijske i dvije evropske medalje u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji, prošle godine, nakon posljednje, od ukupno sedam operacija, definitivno je rekla zbogom igračkoj karijeri.
Dok se jedna vrata ne zatvore, druga se ne otvore. Kao pivot i neko koje magistrirao odbranu, i ko je od 16. godine igrao Ligu šampiona, vidi ogroman potencijal i budućnost Budućnosti sa crte.
“Tanja Brnović je fenomenalna, dala je do znanja da u narednih desetak godina ne treba da brinemo o toj poziciji, uz, naravno, Emu Ramusović koja ima više iskustva od nje. Uz njih imamo mlade nade Ivanu Godeč i Ninu Vukčević, koje će sigurno u narednom periodu odgovoriti očekivanjima i zadacima.”
Vidiš li sebe u nekoj od njih?
“U svakoj od njih se pronalazim. Naravno, svaki igrač je posebna priča, drugačiji… Možda nemaju neke iste stvari koje sam ja imala, kao što ni ja nemam neke stvari koje one imaju. Ali, ono što je bitno jeste da imamo četiri pivota koja su različita i koja mogu u sistemu da se koriste, što je velika stvar za Budućnost.”
Kako bi okaraktarisala igru Budućnosti u posljednjih šest utakmica Lige šampiona i koliko je daleko maj i F4?
“Do glavnog cilja se dolazi polako. Potrebno je da se pređu neke prepreke, kao grupna, glavna faza i četvrtfinale. Ako budu igrale onako kako treniraju, onda je maj blizu. Ali, i zato je potrebno strpljenje. Nijednu stepenicu ne smiju preskočiti. Vjerujem da ćemo u glavnoj fazi sve tri utakmice dobiti kod kuće, a onda u gostima probati, svom snagom da odigramo najbolje. Sigurna sam da će sve te ekipe, zbog samih rezultata Budućnosti, imati poseban motiv da pobijede veliku ekipu kao što je naša.”
Kakva je uloga stručnog štab a, možda sad malo bolje vidiš, kao trener na početku karijere, koliko je to kompleksan posao?
“Onda nijesam bila svjesna koliko je teško biti trener i dio stručnog štaba. Dok igrate, pretežno se bavite sobom, a trener mora sa svima da se bavi, da posloži stvari, prije svega da bude dobar psiholog. Naš stručni štab je veliki plus za igru ekipe. Bojana je veliki plus, pretežno se bavi napadom, Dragan je neprikosnoven u odbrani, Novak ima fenomenalnu saradnju i rad sa golmanima, što se i pokazalo.”
Možda neočekivano, zamijenila si jednu drugom opremom, kakav je bio prelaz?
“Nažalost, povreda me natjerala da prestanem da se bavim rukometom, ali sam poželjela da ostanem u sportu. Rizik je bio ogroman da nastavim igračku karijeru. Možda sam i mogla da probam, ali bi posljedice bile velike, a već sam do tada ostvarila igrački san. Prošle godine postavila sam sebi cilj dabudem trener jedne takve ekipe kakva je Budućnost i da dođem blizu rezultata koje je postigla Budućnost. Naravno, i dan-danas teško pričam o prekidu karijere. Vuče me želja dabarem na pet minuta uđem na teren, što je nemoguće. Ali, kao što sam rekla, otvorila su se druga vrata, zbog čega sam srećna. Volim moj posao.”
Ko su ljudi koji su kreirali tvoj rukometni put?
“Prve rukometne korake napravila sam kod Adžića i on je najvažniji za moju karijeru. Da njega nije bilo, u nekim momentima, prestala bih da se bavim rukometom. Prepoznao me u konkurenciji od 20 djevojčica, gdje sam bila osamnaesta, znao je kako sa mnom, probudio je želju i motiv da dođem do visina. Ništa od toga ne bi bilo da mi nije vjerovao poslije svih povreda. Adžić me čak vodio na nekoliko prvenstava nakon samo 20 dana priprema. Ne želim da zaboravim trenere Tanju Jeraminok, koja me sa 14 godina povela u Italiju na prvi turnir, zatim Sandru Kolaković, Nikolu Petroviću. Ali, da nije bilo Adžića, kožna da li bi bilo mene. Drago mi je da je čovjek iz naše kuće i zemlje došao do vrha. Adžić i Predrag Bošković doveli su nas do visina i promovisali na onakav način.”
Idemo dalje
Suzana Lazović je tokom karijere imala sedam operacija. Tri na lumbalnom dijelu leđa, dva puta na srcu, koljenu i posljednju u predjelu vrata.
“Poslije svake jača sma bila. Gledala sam na sve to kao kao na način da dođem do cilja. Niakd nijesam odustajala. Na svaku povredu gledala sam kao na prepreku i na nešto što moram da pređem”, rekla je Suzana Lazović.
Svaka čast na potezu, tako treba, da se brinemo o podmlatku, da bi imali rezultate. Veliki borac, znalac, snaga i veliki hendikep njeno ne igranje…
Pozdrav za zlatnu lavicu, bravo lavice! …i neka je sasrecom i da kao trener buducnosti svojoj podgorici doneses jos mnogo liga sampiona!
Prvo odličan čovjek, pa prijatelj i naravno oldičan igrač kojeg su povrede omele u karijeri ali je uvijek nastavljala da se bori. Suzo puno sreće u nastavku trenerske karijere!!!!
Suzo legendo. Puno srece.
super cura! nije lako dres zamijenit “odijelom”, i želim joj svu sreću u trenerskoj karijeri. Ostaće upamćena kao možda i najveći borac i lavica u najboljoj generaciji Budućnosti i crnogorske juniorske/seniorske reprezentacije.
Ispravite slovne greske