Kad Nikšić probudi srce lavica

Liverpul je prije par dan pokorio Evropu, rutinski u (dosadnim) finalu, ali za armiju navijača ovog kluba kruna je iskovana u decembru. Tada je golman Alison “ludom” intervencijom u 90. minutu zaustavio šut Arkadijuša Milika i spasio “redse već tada eliminacije iz Lige šampiona.

Ukoliko rukometašice Crne Gore u narednih par godina naprave uspjeh na nekom velikom takmičenju svi će se sjetiti tog 5. juna 2019, nikšićkog pakla i gola Eme Ramusović u posljednjem napadu “lavica” koji je značio sve.

Koji je spasio da se ne sruši sve što se gradilo od 2010, koji je odveo Crnu Goru na Svjetsko prvenstvo i možda najvažnije ostavio naše rukometašice u igri za plasman na Olimpijske igre.

Nezaboravan meč, za koji je jedna Jovanka Radičević rekla da joj je najteži i najljepši u karijeri, otkrio je još jednom mnoge probleme koje “lavice” imaju u igri i koji ne smiju da se “gurnu pod tepih”!

Odavno naše dame nisu čvrste u odbrani kao u eri Dragana Adžića, kada je ovaj segment igre bio njihov zaštitni znak. A uz to, ni napad nije baš rasnovrstan i maštovit. Češka možda jeste najteži rival koji je mogao doći u baražu, ali i jedna od onih selekcija protiv koje Crna Gora nikada nije imala problema. Uz to, baraž je igrala bez najbolje i najpoznatije igračice Ivete Luzumove.

Opravdanje protiv Češke moglo bi da bude odsustvo genijalnih ideja Milene Raičević, koja je zbog povrede preskočila baraz mečeve. Ipak, i Evropsko prvenstvo nedavno u Francuskoj pokazalo je da “lavicama” nedostaje ideja.

Da li je Per Johanson opravdao povjerenje Rukometnog saveza Crne Gore? Do sada nije, jer nije donio nikakav napredak. A mnogi će se sjetiti da se zbog njega i par iskusnijih igračica svojevremeno odustalo od podmlađivanja selekcije.

Na kraju pitanje je i da li je luda nikšićka noć “spasila” i švedskog stručnjaka ili će u RSCG odlučiti, ipak, da sa nekim drugim napadaju vizu za Tokio 2020.

Poslije herojskih pobjeda (a ova nikšićka je to bila bez obzira na slabu igru), svi su heroji, ali četiri dame bi trebalo posebno izdvojiti.

Prva je Anđela Bulatović. O kakvom karakteru i sportistkinji se radi dovoljno govori to da je “odlazak” u penziju odložila samo kako bi drugaricama pomogla da odu na Svjetsko prvenstvo i sačuvaju san zvani Olimpijske igre. A nje neće biti tamo, jer u ovom trenutku njoj najvažnije bilo da ostavi onima nakon sebe da nastave da sanjaju.

Druga je Marina Rajčić. Djevojka koja je sa bolom u leđima branila gol Crne Gore i to na kakav način! Kada su “lavice” plesale na ivici ambisa ona bi nestvarnim intervencijama čuvala nadu i držala drugarice u igri.

Treća je Ema Ramusović zbog svega napisanog na početku. Zbog toga što je imala hrabro srce da šutne kada se napad činio izgubljenim. I to nešto dalje od svoje prirodne pozicije.

I četvrta, ne i najmanje bitna naravno Đurđina Jauković zato što je u svom gradu bombardovala i još jednom pokazala da postaje vođa Crne Gore.

Na kraju, još jednom heroji su i navijači iz Nikšića, koji nikada nisu razočarali kada je u njihovom gradu igrala Crna Gora. I bilo kojem sportu.