Nekako iz sjenke, iako je već desetak godina bio u klubu, Dragan Adžić je 18. januara 2010. postao šef stručnog štaba Budućnosti. Evropski rukometni velikan, mnogo puta ranjen neuspjesima kada je bio na korak od vrha kontinenta, ponovo nije uspio da osvoji Ligu šampiona. Na sredini sezone uslijedila je selidba u Kup pobjednika kupova idealna prilika za mladog trenera da pokaže kako zaslužuje klupu velikog kluba.
Ipak..
“I tog 18. januara sam dao sve od sebe i nisam razmišljao da li ću na klupi dočekati 19. januar ili narednu sezonu”, počeo je Adžić za praznični broj Dnevnih novina.
Par mjeseci kasnije pehar Kupa pobjednika kupova stigao je u Podgoricu nova zvijezda na trenerskom nebu bila je rođena. Da je tako bilo, postalo je jasno već 13. maja 2012. kada je Adžić uspio ono što mnoga velika imena prije njega nisu zvjezdica Lige šampiona konačno je zasjala na grbu Budućnosti.
Sada već jedan od najtrofejnijih trenera Evrope broji svoju desetu sezonu na klupi “plavih”, a prije par dana je potpisao i novi jednogodišnji ugovor.
“Nikada nisam imao ambicije da nešto moram, da moram da osvajam jednostavno vaspitan sam da svakog dana dajem sve od sebe, a da uvijek bude više nego juče. Tako živim i vjerujem da mi je to pomoglo i da trajem”, nadovezao se Adžić.
A rađanje šampionske Budućnosti pratilo je i rađanje Adžića kao trenera, ali i mnogih “plavih dama” koje su kasnije postale svjetska klasa.
“Uh, to kod mene budi posebne emocije”, iskreno priča trener Budućnosti. “Tu su igračice 1990. godište i mlađe sa kojima sam i ja rastao, a one stasavale i u sjajne žene, supruge i fenomalne rukometašice. Ne znam kako to nazvati osim ogromnom privilegijom u životu prema njima jednostavno imam posebu ljudsku emociju”.
Ni deset godina kasnije ništa se nije promijenilo.
“I sada nakon toliko godina želim da se ostvare kao osobe i buduće sjajne majke, ali i svi mi zajedno na sportskom terenu. Ta želja postoji i dalje kod svih”.
Da li je u prethodnom periodu među rukometašicama bilo onih koje su iznenadile napretkom ili onih koje se nisu razvile koliko se očekivalo?
“Iskreno, još nas niko nije iznenadio ni u negativnom ni u pozitivnom smislu. Tu mislim u nekom velikom procentu. Vjerovatno zbog ogromne posvećenosti svih nas u klubu još nismo pogriješili, niti nas je neko, prije svega u negativnom smislu, iznenadio”, istakao je Adžić.
Nadmudrivao se tokom prethodnih deset godina Adžić sa mnogim velikim trenerskim ime nima ko bi od njih mogao da se izdvoji kao najteži?
“Ambros Martin i na klupskom i na reprezentativnom nivou. On je i dalje trener koji me najviše izaziva i koga najviše analiziram, iako se posljednjih godina pojavilo par izuzetno talentovanih trenera praktično svaki klub ima dobre trenere”, obajsnio je Adžić.
A koju je protivničku rukometašicu bilo posebno teško zaustaviti?
“Kako se bavimo našim igračicama, tako da bismo mogli da opstanemo u vrhunskom rukometu radimo i analize rukometašica protiv kojih igramo. I kako mi se čini, iako se dešavao da nas igra neke rivalke dovede do poraza, generalno smo uspijevali da ‘rješavamo’ sve vrhunske igračice. Zbog svega ne bih nikoga posebno mogao da izdvojim”.
Dvije Lige šampiona (Podgorica 2012. i Budimpešta 2015), Kup pobjednika kupova, uz to olimpijsko srebro i evropsko zlato sa reprezentacijom je li moguće izabrati najdraži trenutak?
“Kako sam već rekao na koji način pristupam poslu, teško mi je da tu nešto odvojim, jer sam lično podjednako ostvaren četvrtim mjestom iz 2014. i nekim zlatom iz 2012. Baš zbog toga što znam koliko smo te 2014. dali i kakav je to vrhunski rezultat bio u tom trenutku” smatra crnogorski trener.
S druge strane…
Ako gledamo značaj za državu ili klub onda to može svako da rangira od olimpijskog srebra, prve Lige šampiona do evropskog zlata. Ali moj utisak je da uopšte ne razdvajam nijedan rezultat, već se nakon njih odmah okrećem narednim izazovima”.
Da li ste nekada pomislili da je kucnuo čas da napustite Budućnost?
“Postoji jedino taj momenat iz perioda kada sam prestao da budem selektor Crne Gore, kada je možda bio i trenutak da napustim Budućnost. Ali nisam tada tako odlučio, niti je to bila želja kluba. I drago mi je zbog toga”, istakao je Adžić.
“Zaista i dalje živim san, i dalje sam srećan što sam tu i što je naš klub na drugom mjestu po rezultatima u posljednjih deset godina”.
Nastavio je jedan od najboljih svjetskih trenera u sličnom ritmu…
“Srećan sam što trajemo, što imamo svoju školu, svoj sistem i fenomenalne ljude u svim strukturama kluba. Sve što želim kao trener radim u svom klubu, svojoj državi i svojoj kući”,zaključio je Adžić.
