Današnji parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji najvažniji su u čitavoj jednoj generaciji jer će na njima biti odlučeno ne samo ko će da vlada zemljom, već i kako – pa čak i da li će – ona napustiti Evropsku uniju.
To znači da su alternative: Bregzit krajem januara ili novi referendum o statusu Velike Britanije.
Premijer Boris Džonson (Johnson) je obećao definitivni izlazak zemlje iz EU 31. januara, a lider opozicione Laburističke stranke Džeremi Korbin (Jeremy Corbyn) organizovanje novog referenduma.
Nikada nije bio veći ulog od 1983. godine kada su se nadmetali lider torijevaca Margaret Tačer i ultraljevičarski čelnik laburista Majkl Fut, ocjenjuje “Tajms” (The Times).
Rezultat tadašnjih izbora odredio je britansku politiku koja je i danas dominantna. Ishod glasanja u četvrtak opredijeliće kurs zemlje za dugi niz godina.
Mnogo toga je u igri – ne samo kako će se okončati saga o Bregzitu, već, kako navodi “Gardijan” (The Guardian), mjesto Britanije u svijetu pa i njen teritorijalni integritet, prije svega zbog zahteva Škotske za organizovanjem novog referenduma o svom statusu.
Nikada britanska vlada nije bila toliko nepopularna u novije vrijeme, kao aktuelna koju predvodi Džonson, dok je Korbin najnepopularniji lider opozicije u posljednjih nekoliko decenija, ističe “Ikonomist” (The Economist).
Stoga se birači suočavaju sa nimalo jednostavnim izborom – da glasaju za Džonsona koji je fokusiran na okončanje Bregzita po svaku cijenu, ili Korbina čiji program nacionalizacije pojedinih sektora i povećanje javne potrošnje protivnici nazivaju socijalističkim i vraćanjem u 1970-te godine.
Torijevci vode, neizvjesna parlamentarna većina
Sve ankete pokazuju da će vladajući konzervativci osvojiti najviše glasova, ali njihovo vođstvo se posljednjih dana smanjuje pa je moguće da i u novom sazivu parlamenta ne bude jasne većine.
Prema istraživanju javnog mnjenja „YouGov“, objavljenom u utorak veče, konzervativci uživaju podršku 43 odsto birača, što im omogućava 339 poslaničkih mandata (13 više od neophodne većine za formiranje vlade – 326).
Laburisti su na drugom mjestu sa 34 procenta ili 231 mandat, a Liberalni demokrati mogu da računaju na 12 odsto pristalica ili 15 poslanika.
Škotska nacionalna partija (SNP) bi prema ovoj projekciji imala 41 poslanika, što je šest više nego na izborima 2017. Međutim, uprkos ovom vođstvu, Konzervativna partija ima razloga za brigu, jer je krajem novembra mogla da računa na 20 poslanika više.
Tu je i faktor „taktičkog“ i „protestnog“ glasanja. „Taktično glasanje“ znači da ako pristalica laburista živi u izbornoj jedinici u kojoj njegova partija slabo stoji, a konzervativci pobjeđuju, onda će glasati za Liberalne demokrate.
Ovu taktiku je dosada koristila podijeljena opozicija i manje partije protiv konzervativaca.
Prema jednom istraživanju iz oktobra, 24 odsto birača će koristiti ovu taktiku.
Imajući u vidu mnoštvo nepoznanica, kao što su podjele unutar samih partija – tako da dio konzervativaca podržava ostanak Britanije u EU a pojedini laburisti su za Bregzit – veoma je teško predvidjeti ishod.
To se pokazalo i na vanrednim izborima 2017, koje je tadašnja premijerka Tereza Mej raspisala u nadi da će dobiti ubjedljviju većinu u parlamentu. Umjesto toga, konzervativci su prošle još gore nego na izborima 2015. i mogli su da samo formiraju manjinsku vladu. Mnoge ankete su sugerisale i da će Britanci na referendumu 2016. podržati ostanak u EU.
Na primjer, nije jasno da li će bivši laburistički birači koji su se okrenuli partijama, poput Liberalnih demokrata koji se otvorenije protive izlasku Britanije iz EU, vratiti u stari tabor. Takođe, da li konzervativni glasači koji se zalažu za ostanak zemlje u evropskom bloku, mogu da prihvate Korbina kao premijera.
Stoga su istraživači oprezniji i nastoje da razmotre sve moguće varijable, procjenjujući da bi torijevci mogli da osvoje između 311 i 367 mandata, što znači ubjedljivu većinu u parlamentu, ali i opcija ostanka bez nje, pa da budu primorani da traže podršku manje partije, kao što je do skora bio slučaj sa sjevernoirskom Demokratskom unionističkom partijom (DUP).
Kako navodi Rojters, moguće je nekoliko opcija:
- Džonsonova pobjeda
- U slučaju da Džonsonovi torijevci osvoje 326, ili više mandata, u parlamentu sa 650 poslanika, to će im omogućti sprovođenje sporazuma o Bregzitu krajem januara koji je dogovorio sa Evropskom Unijom.
Nakon napuštanja evropskog bloka, Velika Britanija bi ušla u prelazni period do kraja decembra 2020. godine u kome bi uglavnom zadržala sadašnje odnose sa njim. Ovo razdoblje bi se iskoristilo za pregovore o sporazumu o slobodnoj trgovini o odnosima pete najveće ekonomije svijeta i njenog najvećeg trgovinskog partnera.
Džonson je izjavio da neće tražiti produženje prelaznog perioda, zbog čega se mnogi pribojavaju izostanka dogovora, što bi dovelo do naglog raskida dosadašnjih trgovinskih aranžmana sa EU.
Poraz Džonsona, vjerovatno drugi referendum
Ukoliko Džonson ne pobijedi, to će rezultirati blokadom parlamenta u kome nijedna partija nema većinu, pa moraju da se prave koalicije.
Džonson bi dobio prvi priliku, ali pošto nema očigledne saveznike, vjerovatno bi morao da vrati mandat. U tom slučaju, lider laburista Korbin bi dobio priliku i mogao bi da ubijedi Škotsku nacionalnu partiju (SNP) i Liberalne demokrate da ga podrže, ili barem ne glasaju protiv njega.
SNP želi drugi referendum o nezavisnosti Škotske. Manje partije bi mogle da podrže Korbina u cilju održavanja drugog referenduma o članstvu Velike Britanije u EU. Labursti ističu da bi to trebalo da bude izbor između novog sporazuma o Bregzitu, koji bi dogovorio Korbin, ili ostanak u EU.
Korbin je istakao da želi da ispregovara novi dogovor sa EU u naredna tri mjeseca i da se građani izjasne o njemu na referendumu za šest mjeseci. Precizirao je da bi on lično bio neutralan u slučaju drugog referenduma.
Pošto je mala vjerovatnoća da bi male partije podržale Korbinove ekonomske reforme, Korbin bi mogao da raspiše nove izbore nakon pronalaska rješenja za Bregzit.
Džonson bez većine, ali i dalje na vlasti
Moguće je da Džonson, čak iako ne osvoji većinu, pokuša da zadrži vlast sklapajući dogovore sa oponentima. Mada nema očiglednih saveznika među drugim partijama o pitanju Bregzita, Džonson bi mogao da procijeni da je drugi mandat kao premijera vredniji od štete koju bi takav potez nanio njegovoj reputaciji zbog neisupenja obećanja o odlasku Velike Britanije iz EU 31. januara.
Laburisti u većini
Ukoliko laburisti osvoje većinu – mada su prema istraživanjima javnog mnjenja male šanse za to – to bi im omogućilo odrešene ruke za raspisivanje drugog referenduma i primene programa radikalnih ekonomskih reformi.
Naime, ova partija je najavila da će, ukoliko dođe na vlast, u prvih 100 dana usvojiti budžet kojim bi se okončale mjere štednje, započeti nacionalizaciju pojedinih privrednih grana, kao što je željeznica i resursi vode, te gradnju infrastrukturnih projekata, prenosi Rojters.
Bregzit ključna tema u kampanji
Prema istraživanjima javnog mnjenja, u ovoj izbornoj kampanji za birače je ključno pitanje Bregzit, za razliku od izbora 2015, kada su bili najzainteresovaniji za položaj Nacionalne zdravstvene službe (NHS). I na izborima prije dvije godine manje su pažnje posvećivali odnosima sa EU, nego sada.
Zato je glavni moto Džonsona da konačno izvede zemlju iz EU 31. januara, dok se Korbin, koji biračima nudi “glas nade”, zalaže da se pitanje Bregzita stavi na pravo mjesto, odnosno pregovori sa Briselom pa onda još jedan referendum.
Redovni izbori se održavaju svake pete godine. Međutim, britanskim biračima je ovo treće glasanje od 2015. godine – i svaki put opcije su sve gore. Laburisti i konzervativci, nekada partije luhevo i desno od centra, u međuvremenu su radikalizovali svoje pozicije.
Obje partije su, kako piše “Gardijan”, sve manje pluralističke a sve više sektaške, čime udaljavaju od sebe svoje tradicionalne birače luhevo i desno od centra. Partijskim liderima je više stalo da kanališu indignaciju građana zarad svoje političke dobiti, nego da oslušnu njihove pritužbe.
Stoga se oni suočavaju sa ni malo jednostavnim izborom između Borisa Džonsona, koji je obećao “tvrdi” Bregzit, ukoliko bude neophodno, i Džeremija Korbina, čiji je plan da “izmuheni ekonomska pravila” u skladu sa socijalističkim načelima.
Pri tom su obojicu pratili gafovi u kampanji. Tako je Džonson odbio da pogleda fotografiju četvorogodišnjeg dhečaka obolhelog od pneumonije kako leži na podu prijemnog odheljenja u bolnici.
Džonson se posle izvinjavao, ali je ovaj slučaj još jedna ilustracija nefunkcionalnosti prilično kritikovane Nacionalne zdravstvene službe. Istovremeno, Korbin nije uvherljivo negirao tvrdnje kritičara o njegovom antisemitizmu.
Zbog toga su razočarani birači skloni da kažu da ne vheruju nijednom ni drugom. Kako navodi “Bi-Bi-Si” (BBC), građani su zasićeni političarima koji stalno potenciraju da je britansko društvo poduheljeno. Međutim, dok obični ljudi žive svojim uobičajenim životom, političari su ti koji su međusobno podijeljeni, čak i unutar svojih partija.
‘Bregzit izbori’
Džonson se nada da će mu, kao najistaknutijem političaru koji se zalagao uoči referenduma 2016. za Bregzit, a kao premijer u novembru postigao sa EU sporazum o napuštanju, biti dovoljna većina od 52 procenta birača koji su podržali ovu opciju, uključujući i znatan dio pristalica laburista, biti ponovo spremni da mu pruže šansu da konča ispuni taj cilj.
Međutim, slogan “Okončajmo Bregzit” ne znači da će to biti brzo učinjeno, čak iako konzervativci ubjedljivo pobijede. Naime, predstoje komplikovani pregovori o trgovinskom sporazumu, što može rezultirati novim odlaganjem, jer je teško postići valjani dogovor u tako kratkom roku – ili rizičan razlaz sa EU bez dogovora.
Nisu uvjerljiva ni Korbinova obećanja da će temu Bregzita riješiti na pravi način. Jer, nije realistično postići novi dogovor sa EU za tri mjeseca a onda šest mjeseci nakon toga održati referendum.
Politike obje ključne partije takođe mogu dramatično da promijene način na koji Britanija djeluje u svijetu – pa čak i da dovede do njenog raspada.
Stoga nije dovoljno samo pronaći rješenje za Bregzit.
Kako zaključuje “Gardijan”, sledeći premijer mora da se suoči sa uzrocima Bregzita, tako što će oslušnuti zahtjeve zapostavljenih slojeva britanskog društva omogućavajući im bolje plaćene poslove i brigu zajednice.
Time će pokazati da je ta vlada, za razliku od prethodnih, učinila nešto opipljivo za njih.
