Deset godina kasnije: Kraj odiseje grčke ekonomije?

Deset godina je prošlo otkako je Grčka priznala da je pred finansijskim kolapsom. Ti događaji u međuvremenu su poprimili odlike antičkog epa. Grčka je otada napredovala, ali sada je opet pred Scilom i Harbidom korone.

Godina je 2010. A dan 23. april. Kao Itaka je tadašnjem socijaldemokratskom grčkom premijeru Jorgosu Papandreuu poslužila panorama luke na ostrvu Kastelorizo. Papandreu je tu objavio da je nevolja teška: Grčka više nije sposobna da plaća svoje dugove i mora da potraži pomoć.

Svjetskom tržištu kapitala sve manje se dopadalo to kako se u Grčkoj odnose prema novcu, pa su kamate na pozajmice sve više rasle – sve dok Atina to više nije mogla sebi da priušti. Priskočila je Evropska unija sa programom kredita teškim 110 milijardi eura kako bi se, u narednih 18 mjeseci kako-tako povratilo povjerenje investitora. Ali tu finansijsku injekciju Grčka je trebalo da plati bolnim reformama i rezovima.

Napredak je trebalo da provjerava tzv. “Trojka” – predstavnici Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Ali velike muke zadavale su čak i sitne promjene. Samo jedan primjer: bile su potrebne čitave dvije godine da se mlijeko za bebe više ne prodaje samo u apotekama, već – i to mnogo jeftinije – i u samoposlugama. Čak su i protiv toga neki u Grčkoj protestovali.

Korak naprijed, dva koraka nazad…

A da ne govorimo o bijesu zbog smanjivanja plata službenicima i manjim penzijama, što je u nekim slučajevima ispalo i do 40 odsto manje. Sve to je neminovno vodilo do žestokih okršaja i na ulicama i u parlamentu, iznenadnih promjena vlada i stalnih svađa s Briselom. Tek 2018, šest i po godina kasnije nego što je bilo planirano, Grčka je izašla iz spasilačkog programa. Grčki konzervativni poslanik u Evropskom parlamentu Jorgos Kircos smatra da su krivci za to i jedna i druga strana: “S jedne strane, evropski partneri umanjivali su problem u Grčkoj kako ne bi uplašili sopstvene birače, ali i u Atini su svaka vlada i kompletna opozicija sve vrijeme udarali ko u klin, ko u ploču, a pritom stalno optuživali Evropu da je kriva za sve”.

Premijer Papandreu je platio cijenu: povukao se već 2011, i mada je nekada važio za nadu Grčke, danas je njegova stranka beznačajna.

Da li je Grčka spašena? Profesor ekonomije na Univerzitetu u Atini Panajotis Petrakis je po tom pitanju oprezan: grčka privreda prije svega zavisi od turizma i njena struktura se za sve ove godine gotovo uopšte nije promijenila. Nije se promijenila ni navika države da pozajmljuje novac, ako se pogledaju apsolutni iznosi. Ipak, dobilo se donekle na vremenu: “Dogovoreno odlaganje otplate dugova je praktično isto što i opraštanje tih dugova“, smatra profesor Petrakis.

Kad ne bi bilo novih grešaka…

Prema tome, Grčka bi zaista – tamo negdje 2030. – mogla konačno da pristane u sigurnu luku. Ako ne bi bilo nekakvih grešaka. I MMF je u doba krize opasno potcijenio opasnost problema likvidnosti u Grčkoj „u punom opsegu“, što su još 2013. priznali i ekonomisti te organizacije.

Profesor ekonomije Petrakis nerado priznaje da političari u Atini “nisu uvijek bili svjesni obima problema u ekonomiji“ i podsjeća da su čak i 2015. širili uvjerenje da postoji i neki drugi način da se izađe iz nevolje. Ali taj drugi put je, kaže, vodio u katastrofu. To su vremenom morali da shvate čak i populisti ljevičarske Sirize koja je 2015. došla na vlast uz obećanje da će okončati mjere štednje.

Tadašnji premijer Aleksis Cipras, a još više njegov ministar finansija Janis Varufakis, pozvali su građane da na referendumu odluče da li Grčka i dalje mora da štedi. Odgovor građana mogao se očekivati, ali ne i reakcija Ciprasa. Grci su, naime, odbacili štednju, ali je paralelno s tim tadašnji njemački ministar finansija Volfgang Šojble zaprijetio Atini da će morati da se oprosti od zajedničke valute, eura.

Cipras je onda odjednom okrenuo kormilo i u parlamentu ipak izvojevao odluku o mjerama štednje po ukusu EU i MMF. Sve do danas se ne zna tačno da li je njemački ministar finansija uopšte smio da tako prijeti Grčkoj i da li se o tome dogovorio sa bilo kim, recimo sa kancelarkom Angelom Merkel. S druge strane, grčki ministar finansija Varufakis bio je uvjeren da je i to cijena koju treba platiti. Epilog je poznat: danas je on na čelu ljevičarske stranke koja je takođe u parlamentu i najžešći je protivnik nekadašnjeg kolege, Aleksisa Ciprasa.

Opasni tjesnac i nemirno more pandemije

A i Ciprasova Siriza doživjela je poraz: u julu prošle godine novi premijer postao je Kirjakos Micotakis koji je jasno najavio da će imati više sluha za investitore s međunarodnog tržišta novca. Onda je došlo ljeto koje je i u Grčkoj bila odlična turistička sezona. Iz Atine su počele da stižu i dobre vijesti: suficit je rastao, na berzi u Atini poslovi su išli dobro. Sada i sama može da dogovara povoljne kredite, između ostalog i iz SAD.

Još se vodi žestoka rasprava čija je to zasluga: liberalne politike sadašnje vlade ili mjera štednje, kako to tvrde opozicioni socijalisti. Bilo kako bilo, činilo se da je Grčka zašla u mirnije vode.

Ali sada je došla pandemija. Ekonomija je stala, a u Grčkoj se boje i da pomisle kakva će biti turistička sezona – lako je moguće: gotovo nikakva. Bivši grčki ministar finansija Gikas Harduvelis smatra da bi recesija ove godine mogla da iznosi pet odsto, ali ekonomista Petrakis misli da je bivši ministar čak i sa tom crnom brojkom optimista. Petrakis navodi izvore MMF koji Grčkoj predviđa minus od deset procenata. Takav pad ta zemlja nije doživjela još od najveće krize 2011.

Ali baš kao i svi ozbiljni ekonomisti, i prof. Petrakis priznaje da naprosto ne zna šta donosi budućnost sa ovom pandemijom. Privreda je „gladna“ i u suštini spremna da se što prije vrati u normalu. Možda u tom zaletu čak i premaši stanje od prije izbijanja pandemije. Onda bi i brojke mogle da budu manje mračne.

A ako se to ne dogodi? “Šta da vam kažem. Onda ćemo morati sve ponovo da računamo“, kaže bivši ministar Harduvelis. Onda će i sigurna luka za Grčku, i nakon više od deset godina, ostati tamo negdje daleko na pučini…