Prolaženje kroz iskustva logora za zarobljenike iz vremena Drugog svjetskog rata je možda nešto što bi se teško poželio i najgorem neprijatelju.
To je, međutim, upravo ono što nevladina organizacije želi da pruži što većem broju ruske djece, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.
Dobrotvorna organizacija Otvorene mogućnosti, koja pomaže djeci s invaliditetom i njihovim porodicama u sjevernom regionu Karelije, planira da podigne kopiju finskog logora za zarobljenike iz Drugog svjetskog rata kao turističku atrakciju koja će biti otvorena na vrijeme za 75. godišnjica kraja rata u maju.
Kontroverzni projekat uskomešao je strasti u regionu koji se još suočava sa svojom sovjetskom i ratnom istorijom i koji je skrenuo pažnju kako ruske vlasti prikazuju rat sljedećoj generaciji.
“Moramo djeci pažljivo da ispričamo istinu o našoj teškoj prošlosti, uzimajući u obzir osobenost dječje psihologije”, rekla je Irina Takala, istoričarka iz Karelije koja se protivi planu. “Mislim da moramo promijeniti našu agresivnu, militarističku politiku sjećanja, posebno kad su u pitanju djeca.”
Galina Vasiljeva, članica gradskog vijeća u Petrozavodsku, glavnom gradu regiona, takođe je skeptična prema projektu.
“Zašto se dobrotvorna organizacije koja pomaže djeci s posebnim potrebama bavi tim problemom?” rekla je u izjavi za RSE. “Nemaju šta drugo da rade sa svojim novcem? Nemaju drugih problema? Trebalo bi malo da porazmisle o psihi te djece.”
Otvorene prilike su dobile scenografije logora za ratne zarobljenike iz film Vesuri snimljenog 2019. godine, koji donosi priču o djeci interniranoj u logoru tokom rata, i planira da ga ponovo postavi na još neutvrđenoj lokaciji u Kareliji, kao atrakcija na otvorenom treba da obrazuje javnost o tom aspektu ratnog iskustva Sovjetskog Saveza.
“Kada je Vesuri premijerno prikazan u proljeće 2019. godine, školska djeca su govorila da nisu znala da su postojali finski logori u Kareliji”, rekla je direktorka Otvorenih mogućnosti Natalija Abramova. “Za našu fondaciju bilo je važno da sačuvamo scenografiju, posebno zato što smo pomogli u snimaju Vesurija”.
Guverner Karelije Artur Parfenčikov odobrio je projekat muzeja, navodeći na društvenoj mreži VK da će “školska djeca biti vođena na ekskurzije” i da će djeci biti zanimljiv i kao filmska scenografija i kao istorija radnih logora.
Ultrapatriotski film Vesuri snimljen je uz finansijsku pomoć Ministarstva kulture, a Otvorene mogućnosti, koje su osnovane 2017. godine i specijalizovane za organizovanje atletskih takmičenja i izleta za djecu s invaliditetom, dobile su pomoć vlade od 2,8 miliona rubalja (37.900 eura) za pravljenje muzeja. Poslije završetka snimanja filma, scenografija je rastavljena i uskladištena u gradu Šajdoma, na oko 150 kilometara sjeverno od Petrozavodska.
Posljednjih 20 kilometara puta nije asfaltirano.
“Ako će da dovode turiste, nadam se da će popraviti put”, rekao je za RSE lokalni stanovnik koji je tražio da se identifikuje samo kao Sergej. “Šta nam zapravo treba? Put. A možda će biti nekih poslova. Uostalom, u našem selu imamo nezaposlene i biće im potrebni čuvari, stražari…”
“Mislim, ako ima prostora, zašto ne napraviti muzej?” dodao je on. “To ima smisla. Imamo djecu staru i 15 godina koja nikada nisu čula za Hitlera.”
Drugi nijesu toliko optimistični, ukazujući da na području Šajdome nije bilo finskih radnih logora, mada je postojao jedan na oko 15 kilometara od obližnjeg mjesta Kjapseljga.
“U istoriji postoji koncept poznat kao genius loci: duh mjesta”, rekao je Mihail Goldenberg, direktor Nacionalnog muzeja Republike Karelija u Petrozavodsku.
“U toj oblasti ne postoji takva istorija. Po mom mišljenju, možete da napravite muzej, kulturni objekat o istoriji snimanja filma. Ako to žele, onda nek je Bog s njima… Ali da pričaju istoriju logora na osnovu filmske scenografije – rat nije dječja predstava, nego vrlo ozbiljna stvar.”
Ratna istorija regiona Karelije posebno je složena. Sovjetski Savez napao je Finsku u novembru 1939. godine, kako bi na finskoj teritoriji napravio tampon zonu za zaštitu Lenjingrada u slučaju rata s nacističkom Njemačkom. Iako su se Finci žestoko uzvratili, rat je završio finskim porazom 1940. godine, a Finska je bila prisiljena da ustupi zapadnu Kareliju i druge teritorije dalje na sjeveru.
Poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez u junu 1941. godine, Finci su povratili teritoriju izgubljenu poslije Zimskog rata i takođe zauzeli istočnu Kareliju. Tom akcijom Finska je s Njemačkom ratovala protiv Sovjetskog Saveza. Tokom rata, Finska je otvorila između 15 i 20 radnih logora u okupiranoj istočnoj Kareliji, gdje su sovjetski civili bili prisiljeni da sjeku drva, grade puteve i obavljaju slične zadatke. Djeca su bila prisiljena da gule koru vrbe, koja je korišćena za zatamnjivanje kože.
Istoričari vjeruju da je u logorima umrlo oko 4.500 sovjetskih civila, mnogi od gladi.
Istorija regiona već neko vrijeme je na naslovnim stranama nacionalnih medija. Istaknuti lokalni istoričar Jurij Dmitrijev nekoliko godina se bori protiv optužbi za dječju pornografiju za koje on i njegove pristalice kažu da su podignute da ometu njegov rad na razotkrivanju zločina u Kareliji iz Staljinovog vremena – uključujući pogubljenja i masovne grobnice.
Početkom 2018. godine, Rusko vojno-istorijsko društvo blisko Kremlju, na čelu s bivšim ministrom kulture Vladimirom Medinskim, poslalo je ekspediciju u taj region s ciljem da pronađe dokaze da su tamo sovjetske civile pogubili finski vojnici. Kritičari kažu da je svrha ekspedicije da zamuti istoriju regiona i umanjiti Staljinove zločine nad sovjetskim građanima.
Klavdija Njupijeva je penzionerka koja je kao dijete bila zatvorena u finskom logoru u Petrozavodsku.
“Spavali smo na podu”, rekla je Njupijeva za RSE. “Moja starija sestra i ja smo imale jedan par cipela za nas dvije, tako da je bilo nemoguće zimi izaći napolje”.
“Bile su stražarske kule i dva reda bodljikave žice”, prisjeća se ona. “Postojao je znak s natipsom da će stražari pucati na svakog ko ulazi ili izlazi iz logora bez dozvole ili razgovora preko žice.”
Taj logor, poznat prosto kao Broj 5, danas je stambena četvrt u mjestu koje se zove Selo br. 5. Ljudi i dalje žive u drvenim građevinama koje su služile kao zatovreničke barake tokom rata.
Lenina Makejeva, takođe penzionerka u Petrozavodsku, provela je dvije godine i osam meseci u radnom logoru Petrozavodsk, počevši od svoje pete godine.
Poput Njupijeve, Makejeva podržava ideju o osnivanju lažnog logora i dovođenja djece da ga vide.
“Treba da pokažemo uslove u kojima su morali da žive ljudi njihovih godina”, rekla je ona. “Kakav fizički posao su morali da obavljaju.”
Istoričarka Takala, međutim, kaže da je umesto replike zatvoreničkog logora regionu potreban profesionalni muzej posvećen čitavom periodu.
“Moramo da pričamo o represivnoj politici [Staljinove] vlade”, rekla je ona. “Treban nam muzej gulaga ili barem muzej o logorima Bijelo more-Baltički kanal”, što je referenca na sovjetske radne logore čiji su zatvorenici bili prisiljeni da grade kanal u očajnim uslovima. Umrlo je do 25.000 ljudi prije nego što je otvoren 1933. godine.
Takala je posebno zabrinuta zbog, kako navodi, jingoističkog, odnosno ekstremno patriotsog načina na koji se Drugi svjetski rat danas predstavlja mladima u Rusiji. Ona žali zbog prakse oblačenja male djece kao vojnika, ukrašavanja dječjih kolica kao tenkova ili poziranje djece iz vrtića kao ranjeni partizani.
“Ovo je samo pravednost i nema nikakve veze s patriotskim vaspitanjem”, rekla je ona.
“Naše društvo danas je podijeljeno politikom istorije, a vlada podstiče te podjele. Sve dok se naša tragična prošlost ne riješi, sve dok Staljinov teror ne bude osuđen kao državni zločin, ta prošlost će nastaviti da dijeli društvo u budućnosti. I vidjećemo više sporova da li je Staljin bio ‘efikasan menadžer’ ili ubica”.
“Država bi trebalo da bude zainteresovana da pomogne društvu da se ujedini u procjeni svoje prošlosti kako bi moglo da se krene dalje”, rekla je ona. “Bez toga ne može biti kretanja naprijed.”
