Korona nije opravdanje za masovni nadzor građana

Širom Evrope se koriste ili planiraju aplikacije kojima bi se pratili zaraženi i ljudi u karantinu. Rastu brige zbog zloupotreba, piše u autorskom tekstu za DW Dunja Mijatović, komesarka za ljudska prava Savjeta Evrope.

Širom svijeta je umrlo preko 200.000 ljudi pozitivnih na korona-virus, više od polovine tog broja u Evropi. Razumljivo je što Vlade preduzimaju oštre mjere. Kako se, korak po korak, restrikcije povlače, odlučujuće postaje da neke zabrane ne traju duže nego što nalaže vanredno stanje.

Tipičan primjer za ovo je nadzor građana. Digitalne alatke mogu da pomognu u suzbijanju zaraze, ali mogu biti i upotrijebljene protiv nas ukoliko nam zadiru u privatnost i suzbijaju mogućnost da učestvujemo u društvenom životu. Taj rizik je postao realnost u brojnim evropskim zemljama.

U Rusiji je vlast posegla za kamerama koje prepoznaju lica kako bi sprovela mjere karantina, ali bez garancija da se ta tehnologija ne koristi u druge svrhe. U Azerbejdžanu građani putem SMS-a moraju da prijavljuju kuda se kreću kako bi ih policija nadzirala. U Crnoj Gori je vlast objavila imena i adrese povratnika iz inostranstva koji bi trebalo da su u samoizolaciji.

U Poljskoj ljudi u karantinu više puta dnevno pomoću aplikacije moraju da potvrde gdje su. U suprotnom, reaguje policija i slijedi visoka novčana kazna. Turska je najavila sličnu aplikaciju kojom bi kontrolisala gdje su osobe pozitivne na virus. Londonski Gardijan je otkrio da je u Velikoj Britaniji tehnološke firme koriste povjerljive podatke pacijenata u svrhe koje nijesu bile predviđene.

To su tek pojedini primjeri za trend nadgledanja građana u Evropi koji su teško spojivi sa standardima zaštite podataka.

Evropski sud za ljudska prava se doduše izjasnio da su određena ograničenja prava kao i prikupljanje ličnih podataka mogući u određenim vanrednim situacijama. Ali Sud je naglasio da države moraju postupati odmjereno i prikupljati podatke za tačno definisane svrhe. Takođe, upad u privatnu sferu mora biti prekinut čim razlog više ne postoji.

Ako vlasti ne poštuju ove granice, rizikuju da ugroze naša prava, a da pri tome možda ne štite bolje naše zdravlje. Postoji mogućnost da izgube podršku javnosti koja je neophodna za državne napore na polju javnog zdravlja.

Zato je značajno što je ministarski komitet Savjeta Evrope, u kojem je zastupljeno svih 47 članica, 22. aprila podsjetio da se države moraju boriti protiv bolesti i njenih posljedica isključivo u skladu sa principima Savjeta Evrope i obavezama koje su preuzele.

Zapravo jedna demokratija ne mora da žrtvuje privatnu sferu građanki i građana kako bi štitila zdravlje. Vlasti moraju da nađu ispravni balans između ova dvije stvari. Moraju se obavezati na niz standarda.

Najprije, digitalna pomagala moraju da se stvaraju u skladu sa zaštitom privatnosti. Moraju da budu anonimna, šifrovana i decentralizovana, da budu Open-Source tako da svako može da ih unaprjeđuje i razumije. Moraju da budu na raspolaganju što većem broju ljudi, kako u društvu ne bi nastao digitalni jaz.

Njihova upotreba mora da bude dobrovoljna, ljudi moraju tačno da znaju na šta pristaju kad koriste aplikacije i podaci se smiju koristiti jedino za zaštitu javnog zdravlja u ograničenom vremenskom periodu. Korisnici moraju uvijek imati mogućnost da prestanu sa upotrebom, da obrišu podatke i da se efikasnim pravnim sredstvima bore protiv zloupotreba.

Drugo, striktno se moraju poštovati zakoni za zaštitu podataka i privatnosti, u skladu sa presudama brojnih nacionalnih sudova i Evropskog suda za ljudska prava.

Treće, svaki potez izvršne vlasti mora da podleže sudskoj, ali i parlamentarnoj i nezavisnoj kontroli od strane institucija koje se bave poštovanjem ljudskih prava. Nezavisna regulatorna tijela moraju da testiraju i odobre hardver i softver prije upotrebe.

Pandemija je realna prijetnja koja traži efikasnu reakciju. Ipak, obaveza da se djeluje ne sme da bude dozvola da se njuška po životima građana. Mjere prismotre koje krše ljudska prava nijesu demokratsko rešenje.