Kvalifikovana migracija-bez ljudi ostaju čitavi regioni

Njemačkoj je potrebna stručna radna snaga, prije svega negovatelji i medicinski radnici i druge struke pa je sasvim logično da ih potražiti u obližnjem inostranstvu.

Njemačka se pokazuje otvorenom prema svijetu i baca se u svjetsku bitku za najpametnije glave pa je “kvalifikovana migracija”, nova čarobna riječ, a protiv doseljenika u Njemačkoj danas su samo neonacisti i desničarski populisti, piše Dojče vele.

Ako je suditi po statističkim podacima, većina novopridošlica već odavno ima rođake u Njemačkoj, a pri tom, kaže se dalje u tekstu, ni Vlada na Kosovu, ni Vlada Njemačke, ne stoje na putu njihovoj sreći.

Međutim, na istoku i Jugoistoku Evrope sve češće se drugačije računa. Tako se na primer na Kosovu može čuti da je činjenica postoji veliki broj nezaposlenih medicinskih sestara, ali ne zato što one nisu potrebne, već usljed nedostatka novca za njihova radna mjesta. Poznato je da ni jedna država u Evropi ne izdvaja manje novca za zdravstvo od Kosova.

Mladi masovno odlaze na Zapad i iz mnogih novih članica EU: Letonija je od demokratskih promijena izgubila više od četvrtine svog stanovništva, Rumunija i Litvanija oko šestine, a Mađari oko šest odsto. U Bugarskoj danas živi 22 odsto manje ljudi nego 1990, a prema aktuelnim prognozama, do 2050. nestaće još četvrtina. Uzroci smanjenja populacije su emgiracija (dvije trećine) i sve manji natalitet (trećina).

Kako se dalje navodi, najmanju koncentraciju ljekara u EU ima Rumunija, dok Kosovo prednjači na čitavom kontinentu. Iako je problem najizrazitiji u zdravstvenom sektoru, na nedostatak personala se žale i druge branše. Dramatično je opao broj građevinskih radnika te je to razlog što su u nekim regionima na istoku Evrope, građevinski projekti mjesecima na čekanju. Bolje plate građevinarima, značilo bi porast cijena stanova, što opet stvara začarani krug.

Ono što ljude tjera da napuste zavičaj uz tešku muku je i mogućnost boljeg obrazovanja kao i atmosfera u zapadnim metropolama dok razlika u platama nije odlučujući faktor. Međutim, otići od kuće i raditi u njemačkom sektoru niskih plata – nije baš prijatno. Povratnici se suočavaju sa raznim problemima. Plata se najčešće prepolovi, ponekad se ne priznaju čak ni dragocijene diplome, birokratija je naporna i spora dok su moguća radna mjesta popunili manje obrazovani, ali dobro umreženi. Onima koji se recimo vraćaju u nerazvijene regione ili sela, često nedostaje raznolikost života koji su iskusili, kao i pouzdanost vlasti i sudova. Tako da otvoreni i željeni avanture odlaze – dok su oni koji ostaju često inertni i zatvoreni ljudi.

Smanjenje populacije u istočnoevropskim zemljama tamo nije velika tema, a ako ipak jeste onda se to radi na pogrešan način u čemu prednjače desničari zastrašivanjem “bijelom kugom&quot”, nestajanjem nacije, a iseljavanje smatraju izdajom zemlje. Moderni, reformski orijentisani građani su pak suzdržani u kritici – vjerovatno jer se mnogi od njih s vremena na vrijeme i sami nose mišlju da svoju sreću potraže negdje drugo. Pritom, kada bez ljudi ostaju čitavi regioni, kada priroda ponovo osvaja sela, kada se urušavaju penzioni sistemi i više niko nije tu da njeguje sve starije građane, onda će to prije ili kasnije postati problem čitave EU.

Strukturna politika je možda problem pojedinačnih članica EU. Međutim, slaba je korist od apela ako države nemaju sredstva da svojim regionima zaista daju podsticaj. Model razvoja, uveden nakon pada gvozdene zavjese, u vidu ogromnih inostranih investicija, nije rješenje za smanjenje populacije: Ukoliko se povećaju plate onda doduše ostaju radnici, ali se investitori povlače. A ti mali porezi, kojima su privučeni u zemlju, nedostaju državama za ponovo oživljavanje nerazvijenih regiona.

Evropa, koja se raduje radnoj snazi sa istoka, pre ili kasnije će morati da se pobrine i za one koji tamo ostaju. Početak bi mogao da bude da se u narednom budžetskom periodu – uvećaju a ne smanje, sredstva u kohenzionim fondovima EU (fondovi za pomoć članicama čiji je dohodak po glavi stanovnika ispod 90 odsto prosječnog u EU – op. red.). Takođe, sredstva iz tog fonda ne bi više trebalo da se dodeljuju po glavi stanovnika, nego po regionima. To bi mogao da bude početak.