Viktor Orban je po prvi put zatečen nakon pobjede opozicije u Budimpešti i još 78 gradova, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Gašpar Mikloš Tamaš, disident u vrijeme socijalizma, jedan od ključnih ljudi u promjenama 1989. godine, a sada profesor u penziji kome su zatvorena vrata mađarskih univerziteta zbog kritike vlasti, iako ga smatraju jednim od najumnijih ljudi u zemlji koji je predavao na vodećim svjetskim univerzitetima.
“Znajući ga (Orbana), on će kombinovati pomirljive gestove sa pokušajima da podrije opoziciju u gradovima u kojima je pobijedila, ali mislim da još nije donio odluku o svojoj taktici u novonastaloj situaciji. Istovremeno, opozicioni gradonačelnici ne mogu da učine mnogo, ali, ovaj izliv slobode je veoma važan u poludiktaturi u kojoj smo praktično živjeli”, kaže profesor Tamaš.
Ističe da niko nije očekivao ovakav ishod, pa ni on.
U prvom dijelu intervjua vođenom uoči lokalnih izbora, Tamaš je kazao da njegova zemlja prolazi kroz mračno vrijeme, te da zbog toga mnogi Mađari smatraju da su bili slobodniji u vrijeme socijalizma nego sada.
Po njegovim riječima, Zapadna Evropa diže ruke od članica EU na Istoku, jer i sama ide autoritarnim putem.
Tamaš, koji poznaje Orbana od 1989, ali sa njim nije razgovarao 20 godina, objašnjava za RSE kako je mađarski lider prešao put od liberala do desničara i postao “jedan od najbogatijih ljudi u Evropi u čijem je vlasništvu 80 odsto mađarskih medija”.
Naglašava da je većina nekadašnjih ljevičara napravila “U” zaokret preko liberala ka desničarima, a da je on jedan od rijetkih koji je u mladosti bio anarhista, potom liberal, da bi od 2000. postao marksista.
Devetnaest godina je bio bez posla, od toga 10 u vrijeme socijalizma. Intelektualna desnica ga je smijenila sa mjesta direktora odjeljenja Mađarske akademije nauka za filozofiju. Zbog toga prima penziju kao i nekvalifikovani radnik, a zbog kritika Orbanove vlasti ne može da predaje ni na jednom domaćem univerzitetu.
Iznenađujući uspjeh opozicije
RSE: Da li ste iznenađeni rezultatima lokalnih izbora u Mađarskoj na kojima je opozicija ostvarila odličan rezultat, uključujući i pobedu u Budimpešti?
Tamaš: Veoma sam iznenađen i niko nije mogao da predvidi ovakav ishod. Ljudi, koje je režim godinama zastrašivao, očito su se pribojavali da javno govore o svojim političkim opredjeljenjima pa je i istraživačima javnog mnjenja bilo veoma teško da detektuju raspoloženje birača.
Opozicija je pobijedila ne samo u Budimpešti, već u još deset velikih gradova, a ukupno je 79 opština, od oko 200, sada pod njenom kontrolom. Štaviše, ima mjesta u kojima je Orbanov kandidat pobijedio u nadmetanju za gradonačelnika, većinu u lokalnoj skupštini ima opozicija. Ona kontroliše čitavu centralnu Mađarsku, to znači Budimpeštu i okolne gradove. U nekoliko distrikta u prijestonici gradonačelnici će biti aktivisti zelenih koji ranije nisu bili ni na jednom partijskoj listi. Sveukupno, od osam miliona birača, opozicija kontroliše prostor na kome živi 3,5 miliona birača.
Dakle, riječ je o ljudima koji zastupaju stavove do skora nepopularne u javnosti, kao što je zalaganje za pomoć migrantima, poštovanje prava LGBT populacije i tako dalje. Tom uspjehu doprinijelo je ujedinjenje opozicije. Orban je uvijek imao oko 50 odsto glasova, ali se druga polovina rasipala zbog rascjepkanosti opozicionih partija. Međutim, ona se sada ujedinila i u osnovi je stvoren dvostranački sistem u zemlji.
Dakle, ovo je veliki iskorak koji je doveo Mađarsku u potpuno drugačiju situaciju.
Orban će kombinovati kompromis i revanšizam
RSE: Kako će se to odraziti na Orbanovu poziciju i njegovu buduću politiku?
Tamaš: Već je odustao od promjene Ustava. Naime, on je planirao da usvoji još autoritarniji najviši pravni akt u zemlji. Vjerovatno će pokušati da kombinuje politiku revanša i kompromisa, ali će morati da ima u vidu da su strateški gradovi pod kontrolom njegovih protivnika, te da je znatan dio birača na ovim izborima pokazao prezir prema vladinoj politici.
Dakle, to je potpuno nova situacija. U međuvremenu, desničarska štampa je histerično reagovala napisima poput da su stranci glasali u Budimpešti i slično.
Priznanje građanima, a ne opoziciji
RSE: Da li će pokušati da oteža funkcionisanje gradova i opština u kojima je pobijedila opozicija, jer lokalne vlasti nemaju velike nadležnosti, ili će izvući pouku da ne ponovi grešku na parlamentarnim izborima 2022. godine?
Tamaš: Nadležnosti lokalnih vlasti su konstantno ograničavane u ovoj deceniji otkada je Orban na čelu Mađarske. Gradonačelnici i lokalne skupštine imaju veoma malu moć i novac na raspolaganju.
Ne znamo kako će to izgledati u budućnosti s obzirom da je opozicija pobijedila u mnogim gradovima, ali treba zabilježiti ovaj trenutak u kome su mađarski građani bez slobodnih medija, bez snažne političke opozicije – jasno iskazali svoju volju, odnosno da ne žele da se nastavi dosadašnjim putem. Dakle, treba odati priznanje građanima, a ne opozicionim političarima ili intelektualcima poput mene, koji nismo vjerovali da je moguć ovakav zaokret.
RSE: Dakle, da li će Orban omekšati ili zaoštriti svoju politiku?
Tamaš: Znajući ga kakav je, on će kombinovati pomirljive gestove sa pokušajima da podrije opoziciju u gradovima u kojima je pobijedila, naročito u Budimpešti, čiji je gradonačelnik najviši mađarski zvaničnik izabran neposredno, jer se šef države bira u parlamentu, kao i premijer. Dakle, riječ je o mladom i popularnom političaru (Gergelji Karačonji), čije vrijeme tek dolazi.
RSE: Ali, ako ga Orban bude sputavao?
Tamaš: On to može da radi, međutim, u tom slučaju rizikuje gubitak popularnosti. Orban je po prvi put u svojoj političkoj karijeri zatečen ovakvom situacijom. To pokazuju njegove izjave i izraz lica. Vidjećemo, sve je na dugom štapu jer on još ima veliku podršku i poluge moći na raspolaganju, ali zadržao bih se na sadašnjem nevjerovatnom trenutku koji je mnogo toga promijenio.
Atmosfera je sada sasvim drugačija. Dan nakon izbor otišao sam u samouslugu i ljudi su me grlili, a do skora mi se uopšte nisu obraćali. Sada uzvikuju: “Pobijedili smo, pobijedili smo, dobar dan, profesore, da li ste srećni?” Ljudi se na ulicama smiju, atmosfera je mnogo opuštenija i treba uživati u ovom trenutku. Ali, Bog zna šta će budućnost donijeti.
Građanima najviše smetala arogancija vlasti
RSE: Da li to može biti prekretnica za promjenu vlasti i na nacionalnom nivou?
Tamaš: Niko to ne zna. Teško je reći. Mislim da Orban još nije donio odluku o svojoj taktici u novonastaloj situaciji. Istovremeno, opozicioni gradonačelnici ne mogu da učine mnogo, ali, ponavljam, ovaj izliv slobode je veoma važan u poludiktaturi u kojoj smo praktično živjeli.
RSE: Možda su ljudi glasali za promjene u strahu da vlast dodatno ne pojača represiju ili su se slika realnosti koju stvara Orban i sama realnost – toliko udaljili da biračima nije više bilo moguće manipulisati?
Tamaš: Očigledno. Gotovo svi znaju da se zemljom veoma loše upravlja, da se novac iz budžeta neodgovorno troši. Nema sredstava za državna ulaganja u oblastima kao što su transport, obrazovanje, zdravstvo u relativno bogatoj zemlji. Vozovi i autobusi ne idu redovno, morate da donesete toalet papir u slučaju da se liječite u bolnici, nedostaje na hiljade doktora zbog egzodusa stručnjaka. To sve pokazuje da je zemlja u lošem stanju.
Ljudima zapravo najviše smeta arogancija i prezir koju Orban i njegovi saradnici pokazuju prema javnosti. Izgubili su osjećaj za mjeru jer su do skora imali apsolutnu vlast i mogli su da rade šta hoće bez ikakve rezerve i ograničenja.
Ljudi zasićeni rasističkom propagandom
RSE: Da li građani koji su glasali na ovim izborima ipak imaju autoritarnu političku kulturu u smislu da su protiv dolaska migranata, zatim da su rezervisani prema drugim etničkim ili seksualnim grupama?
Tamaš: U tome i jeste poenta. Ljudi su zasićeni četvorogodišnjom rasističkom propagandom protiv migranata i pojedinih susjeda, prije svega Rumunije, i glasali su protiv fašizma. Birači su jasno predočili Orbanu da ih ne može zatrovati rasizmom kako bi da na drugoj strani radio šta hoće bez ikakvih posljedica.
RSE: Da li će Orban sada možda ublažiti retoriku prema migrantima?
Tamaš: Ne znam, ali to nije ni bitno, jer ovo nije Orbanov trenutak, već građana koji su glasali protiv njega. On će sigurno pokušati da uradi sve što je moguće da konsoliduje svoju poziciju, ali je najvažnije šta će da čini javnost, odnosno građani koji su podržali opozicione i nezavisne kandidate, kao i sama opozicija. Na primjer, gradonačelnici iz opozicionih redova planiraju da osnuju nezavisni list na nacionalnom nivou, što je odličan potez.
Mađarski komunisti 1980-ih naklonjeniji Tačerovoj nego SSSR
RSE: Mađarski socijalistički režim je 1980-ih smatran najmekšim u Varšavskom paktu. Da li ste očekivali da će ovaj poredak srušiti krajem 1980-ih, jer su mnogi bili zatečeni, uključujući i Zapad?
Tamaš: Ljudi su zaboravni. Svim razboritima je bilo jasno da je nakon vojnog puča i uvođenja ratnog stanja u Poljskoj 1981. godine došao kraj poststaljinističkim režimima u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Bilo je prilično neuobičajeno u socijalističkim sistemima da komunistička partija nije mogla da riješi problem, već je morala da se angažuje armija. U svakom slučaju, to je značilo da su ti režimi potrošili svoje rezerve. Jedino se postavljalo pitanje šta će biti sa Sovjetskim Savezom, jer nije bilo jasno da li su moguće reforme bez otpora stare komunističke garde.
I na ideološkom planu je bilo jasno u kom pravcu se ide. Naime, čak je i vladajuća komunistička partija u Mađarskoj tih, 1980-ih, pokazivala veću naklonost prema reformama Margaret Tačer i Zapadnoj Njemačkoj nego prema Sovjetskom Savezu. Naravno, mađarski komunisti su željeli da sačuvaju vlast ali u okviru drugačijeg režima, a tada je bilo jasno da je tržišni kapitalizam glavna opcija.
U Istočnoj Njemačkoj strepjeli zbog ujedinjenja sa Zapadnom
RSE: U vrijeme pada Berlinskog zida postojao je veliki entuzijazam…
Tamaš: Bilo je entuzijazma, ali ne tako velikog među masama, već među manjinom. Nedavno je Frankfurter Algemajne Cajtung objavio djelove dnevnika grupe žena iz Istočne, socijalističke Njemačke, vođenog na dan ujedinjenja sa Zapadnom Njemačkom. U osam od devet dnevnika je navedeno da je to tragedija, da im predstoji neizvjesnost i da su zbog toga ljudi plakali. Dakle, radi se o ambivalentnosti.
Ja sam bio entuzijasta, možda i zbog toga što sam se našao među ljudima koji su slavili na ulici, ali to je bila ogromna manjina u odnosu na ostatak društva. Kao disident u vrijeme socijalizma kretao sam se u krugu od dvije hiljade ljudi. Nakon pada socijalističkog režima našao sam se među milion oduševljenih građana, ali je devet miliona ljudi ćutalo – bili su ravnodušni i nepovjerljivi.
