Korona-virus nije samo paralizovao globalizaciju. Pandemija je pokazala i do koje je mjere rascjepkana ujedinjena Evropa. I to ne samo kada su granice u pitanju, nego i odnosi generacija i klasa.
Najfascinantnija spoznaja vezana uz pandemiju korona-virusa je do koje je mjere lako ponovo podići granice. Možda stanje najbolje opisuje metafora iz virtuelnog svijeta: jedna za drugom, evropske države su podizale svoj zaštitini zid – “fajervol” (firewall) pomoću klika mišom. Jer turizam je mrtav, trgovina je prestala, berze dionicama gube trilione, a globalizacija je paralizovana.
Stotine hiljade stranih radnika se vratilo kućama, u Bugarsku, Srbiju ili Rumuniju. Ali tamo su ih dočekali pomiješanih osjećanja. Sa jedne strane parola “vratite našu djecu kućama” je već decenijama dežurna mantra. Svako neka bude tamo gdje pripada! Sa druge strane posla za povratnike nema, pogotovo ne u ovo vrijeme krize, a i nacionalnim blagajnama će bolno nedostajati doznake radnika iz inostranstva.
Ceremonija dobrodošlice u domovinu podrazumijeva i karantin koji prati osjećaj zatočenosti i nemogućnosti kretanja. Osjećaj koji je mnogima koji su odrasli iza “Gvozdene zavese” dobro poznat.
Odliv mozgova i dalje traje
U međuvremenu je medicinsko osoblje izvezeno na Zapad kako bi pomoglo zemljama poput Austrije ili Velike Britanije. Neki to smatraju skandaloznim, pogotovo sada u vrijeme korona-virusa, dok drugi kažu da istočna Evropa ionako nije pogođena pandemijom do te mjere, te da je ovo trenutak za pokazivanje solidarnosti (i ako je moguće, neka medicinski radnici pošalju i koji euro kućama).
Nove granice između Istoka i Zapada su izrodile i medicinsku dimenziju. Prema jednoj teoriji, postoji mogućnost da vakcina protiv tuberkuloze, koja je bila obavezna u socijalističkim državama, sada štiti od korona-virusa. Upravo se rade istraživanja o razlikama između bivših njemačkih država, zapadne i istočne. Sa druge, malo ciničnije strane, moglo bi da se kaže da je nova zaraza cijena za bolje zdravstvene sisteme na Zapadu, koji su omogućili duži životni vijek građana. I u Italiji i u Španiji se bilježi ne samo najduži životni vijek, već i najviša stopa smrtnosti od posljedica korona-virusa.
Paradoksalan porast popularnosti
Slave populisti poput Trampa, koji svoju politiku zasnivaju na antiglobalističkoj ideologiji “podizanja-granica”. Drugi, poput Orbana, koriste korona krizu kako bi učvrstili autoritativnu vlast. Međutim, svim političarima raste popularnost, bez obzira da li krizu kontrolišu dobro ili ne: sa jedne strane Merkel, ali i Tramp ili Konte, sa druge strane Mun Džae In. Svi znamo da u vrijeme krize građani podržavaju vođe. Ta podrška će nestati zajedno sa krizom.
Ali čini se da granice postoje i unutar samih država. Rasističke predrasude prema građanima azijskog porijekla na Zapadu, čine se kao predigra za nešto što bi moglo da uslijedi. U Bugarskoj su sve glasniji oni koji traže zatvaranje Roma u njihova naselja, gdje broj zaraženih raste (što nije tačno). Kao i uvijek rasistički diskurs je kombinovan sa pseudonaučnim argumentima. Ako se to u Bugarskoj sa Romima zaista dogodi, za očekivati je da će taj primjer da se ponovi i u ostalim balkanskim zemljama.
U potrazi za žrtvenim jarcima
Isto tako i bivši ministar unutrašnjih poslova Italije, Mateo Salvini, optužuje useljenike iz Afrike, iako je opšte poznato da se pandemija širila preko turista i globalnih elita, a ne preko siromašnih građana koji su prikovani za svoje domove. Naziv zaraze se tvrdoglavo koristi od “malog čovjeka” pa do Bijele kuće i implicira etničko porijeklo: “Kineski virus” je zasluga naših neprijatelja, onih koji jedu šišmiše i sa našom kulturom nemaju ništa zajedničkog.
Međutim, najopasnije nevidljive granice su povučene između generacija. Bolest bolno suprotstavlja mlade i starije, kao da su ovi potonji jedini ugroženi zarazom. Čuje se kako je svjetska privreda ugrožena mjerama za spas onih koji su ionako osuđeni na skoru smrt. Zar ne bi bilo bolje sve starije zatvoriti na odvojena mjesta, kako bi ostatak stvorio “imunitet krda”?
Obnoviti međugeneracijski ugovor
Takve odluke se za sada čine moralno neostvarive. Ali one pozivaju na obnovu međugeneracijskog ugovora. Etička razmišljanja stoje pred izazovom brutalnih kvantitativnih podataka. Zdravstveni troškovi za građane iznad 65 godina starosti su tri puta viši nego za sve tri ostale starosne grupe. Uz to, stariji predstavljaju opasnost za penzione sisteme, jer sve manje mlađih zamjenjuje one koji odlaze u penziju. Nizak natalitet je i zasluga “bebi-bum” generacije, što je posebno vidljivo na istoku Evrope.
Neki čak govore i o tempiranoj bombi u iznosu od 400 triliona dolara, koliko će po nekim procjenama nedostajati širom svijeta 2050. godine. Ta bomba bi mogla da uništi privredu kakva nam je danas poznata.
Klasni sukobi na vidiku
I tu sukobi ne prestaju. Mogli bismo da budemo svjedoci rastućeg klasnog sukoba između bogatih i siromašnih. Napetosti između industrijskih zemalja i zemalja u razvoju. Između demokratskih i autoritarnih stranaka…
Odjednom je u Evropi granica na pretek. Možemo li da se nadamo da će nestati preko noći, isto onako kao što su se i pojavile?
