Evropa

Preko Bugarske se lako može na Zapad

Mnogi u bivšoj DDR su mislili da nije teško, preko bugarsko-turske granice prebjeći na Zapad. Ali, bugarski graničari su bili dobro pripremljeni za lov na takve bjegunce. A imali su dozvolu i da pucaju na njih.
Stari put vodi kroz brdski region Strandže u Bugarskoj. To je lokalni put od Burgasa na obali Crnog mora preko Malka Tarnova, gradića na samoj granici – dalje u Tursku. Put, zapravo, vodi sve do Istanbula. Danas ga koristi gotovo još samo lokalno stanovništvo.

A to je u doba socijalizma bio put o kojem su mnogi sanjali – u dalekoj Istočnoj Njemačkoj.

“To je 2000 kilometara od DDR-a, tako smo razmišljali. Treba da se dobro obučeš, dakle kao zapadnjak i da staneš na put od Burgasa prema Istanbulu. Tamo prolazi bezbroj Turaka, imaju četiri kolovozne trake i neki Turčin će te sigurno pokupiti”, priča za Dojče vele.Hendrik Fogtlender.

Ali realnost je bila drugačija…

On u Istočnoj Nemačkoj zapravo nije živio loše: radio je kao elektroinstalater i imao je dovoljno vremena i novca za putovanja. Poljska, Mađarska, Sovjetski Savez, Bugarska… Sve je to video i prošao. Nekadašnja Jugoslavija im nije bila dopuštena, ona se u DDR-u smatrala praktično već Zapadom. Jednog dana je okružnoj kancelariji socijalističke omladine podnio zahtjev da putuje na Kubu. Zahtev je odbijen.

Zašto on može, a mi ne?

Razlog: nije redovno prisustvovao sastancima socijalističke omladine FDJ.

“A kada sam odlazio tamo, direktor nam je pričao kako je lijepo na amsterdamskom aerodromu. On je smio tamo – mi nismo. To je smiješan sistem. Da sam ga na tim sastancima pitao, zašto on smije da putuje, a mi ne smijemo, bio bi me izbacio napolje. Zato sam radije ćutao”, priča Fogtlender.

Početkom 1988. ga je školski prijatelj pitao hoće li zajedno s njim u Bugarsku. Ali on nije mislio da ostane u Bugarskoj, nego da pobjegne – preko bugarske granice u Tursku i na Zapad.

Bugarska je bila omiljena među Istočnim Njemcima i drugim građanima Istočnog bloka: duga obala, dobra hrana, vrući ljetni dani. Za socijalističku njemačku braću su germanizovana čak i imena ljetovališta: Slančev brjag su oni znali kao Sonnenstrand, Zlatni pjasci su im bili pojam kao Goldstrand. Godine 1988. su se tako i dva prijatelja umiješala među 30.000 Istočnih Njemaca koji su odlučili da tamo ljetuju.

Sletjeli su u Burgas i smjestili se u desetak kilometara udaljenom Slančevom brjagu. Bilo je kasno, vruće i suvo, ljeto. Zabavljali su se, igrali tenis, sprijateljili su se sa jednom porodicom iz Hamburga, izlazili svake večeri. Bezbrižno su proveli prvih deset dana odmora – sve do 3. oktobra 1988.

Samo mali izlet

Naravno da nisu niti slutili da će tačno na taj dan samo godinu dana kasnije biti srušen Berlinski zid i da će nestati čitava socijalistička Njemačka. Njima je pred očima bio samo njihov naum: ustali su rano, već oko pola sedam, i na recepciji su rekli da žele na izlet u brda. Ništa nisu ponijeli sa sobom, samo po bocu vode, lančić oko vrata i ručni sat. Bili su u svojoj najboljoj odjeći.

“Krenuli smo putem prema Istanbulu, putem o kojem smo sanjali: onim sa četiri kolovozne trake. Ali, problem je bio: nije bilo ni jednog jedinog Turčina u automobilu. Nakon sat vremena nailazimo na lijevoj strani puta – dakle na suprotnoj strani – gde piše ‘Istanbul – 350 kilometara’. Moj prijatelj je bio malo puniji i pitam ga: ‘Debeli, hoćeš li sad kao da hodaš 350 kilometara do Istanbula – i to samo sa jednom bocom vode iz koje si već popio pola?'”

Puna tri sata su tako išli dok iz smjera Burgasa nisu vidjeli da dolazi jedan autobus. Odlučuju da zaustave bar taj autobus. Vozač ih je pitao odakle su i oni mu odgovaraju da su iz Hamburga.

“Pa nije nam na čelu pisalo DDR. Vozili smo se tako utroje prema Istanbulu i dvaput sam pitao vozača da li je to cesta prema Turskoj. Nismo govorili ni ruski da ne posumnja da dolazimo iz socijalističke Njemačke. A on nije znao engleski. Nakon otprilike 20 kilometara na desnoj strani se pojavila granična služba bugarske vojske. Oni su nam samo mahnuli da prođemo. Ja sam već u sebi slavio. Sad je ostalo još samo 330 kilometara. Ali nakon 40, 50, 60 metara vozač autobusa je stao pored puta”, kaže on.

Masovno su ih hapsili

Tog 3. oktobra, na dužnosti je bio Stojan Todorov. Vozio se terencem duž granične linije i dobio signal da mora na zadatak. I tako je pored puta ugledao Handrika Fogtlender i njegovog školskog druga. Bilo je jasno da je riječ o bjeguncima iz DDR-a. Todorov i njegov kolega navlače vreće preko glava dvojice mladića i trpaju ih u auto.

To mu je bila dužnost, kaže nam Todorov.

“Jer, prilikom svakog uspješnog prelaska granice, dakle bjekstva koje nismo mogli da zaustavimo, čitava jedinica je morala na raport u Sofiju. Morali smo da objašnjavamo kako je to moglo da se desi. I graničari su onda bivali kažnjeni. To je bio zakon”, priča dalje.

Todorov brzo dodaje da nikoga nije ubio – ali da je pucao. Trideset godina nije govorio o tim vremenima. Vidljivo je nervozan, ne želi da mu se objavi ime: Stojan se zapravo zove drugačije.

Graničari poput njega nikada nisu bili pravno sankcionisani. Čak i kad su porodice Istočnih Njemaca koji su bili ubijeni na granici kasnije pokušavale da u Bugarskoj sudski tuže graničare, tamošnje državno tužilaštvo nije preduzimalo ništa. Priče o tome da nije nikakav problem preko Bugarske preći na drugu stranu datiraju još iz šezdesetih godina. Nekima je uspjelo da pobjegnu, ali za većinu se pokušaj bjekstva završavao dugogodišnjim zatvorom ili čak pogibijom.

Bugari ne žele da znaju za to

Granica socijalističke Bugarske prema članici NATO Turskoj bila je strogo čuvana. Možda ne tako kao ona između istočne i zapadne Njemačke, ali i tamo je bila visoka žičana ograda sa tihim alarmom koji je javljao graničarima ako neko samo dotakne žicu. Sa obje strane ograde je bila čistina sa pijeskom da se vide eventualni tragovi. Ali čak i kada bi bjegunci uspijevali da pređu ogradu, to još nije značilo spas. Jer, prava granica se zapravo nalazila puna dva kilometra dalje od ograde; tako su se mnogi bjegunci radosno predavali misleći da im prilaze turski graničari.

Uz sve to, čitav pojas širine od 15 kilometara uz granicu bio je proglašen bezbjednosnom zonom. Sve se strogo nadziralo, a još 1951. su bugarski graničari dobili naređenje da pucaju na svakoga ko ne posluša njihovo naređenje i poziv na predaju. Na svakoga – bio to Bugarin ili neko drugi.

Nakon pada komunizma, taj dio bugarske istorije niko nije želio da istraži, čita i ispita. Čak i školski udžbenici u Bugarskoj se jedva bave razdobljem između 1945. i 1989. Isto tako se ne govori ni o tome da je u Bugarskoj bilo čak i logora u kojima su mučeni zatočenici.

Granice više nema – ali je opet tu

Sa dva prijatelja iz istočne Njemačke bugarski graničari nisu imali previše muka jer je sve bilo jasno. Nakon saslušanja u Malkom Tarnovu su prebačeni u zatvor u Burgasu. Tamo su ostali devet dana da bi ih prebacili u drugi zatvor u Sofiji. Tamo su bili u maloj ćeliji sa još dvije osobe, a nisu imali ni kanalizaciju. Svježu vodu su dobijali tek na svakih nekoliko dana.

Bugari su zapravo samo čekali da po njih dvojicu dođu službenici istočnonjemačkog Štazija i odvedu ih u domovinu. Tako su ova dva zatočenika na kraju dospjeli u ozloglašeni iztražni zatvor Hoenšenhauzen gdje su proveli nekoliko nedjelja – da bi opet bili premješteni.

Na kraju ih je Zapadna, Savezna Republika Njemačka otkupila od Istočne Njemačke – uobičajena procedura kod političkih zatvorenika i ne beznačajni izvor deviza za socijalističku Njemačku. I to zapravo samo nekoliko nedjelja pred pad Berlinskog zida i raspad DDR-a.

Bivši graničar Stojan Todorov danas ima više od šezdeset godina. Penzionisan je i još uvijek živi sa suprugom u Malkom Tarnovu. Još ponegdje mogu da se nađu ostaci žičane ograde, a čitavo granično područje je već odavno obraslo u šikaru. Tamo gotovi niko više ne zalazi.

Todorov ima dva sina. Stariji je krenuo stopama svog oca. I on je graničar, ali sada on čuva granicu Evropske unije prema Turskoj.

Send this to a friend