Šta motiviše tri miliona Njemaca da rade i vikendom?

Kada 43-godišnja Kerstin Šmit (ime promijenjeno) petkom dođe kući poslije posla, skuva nešto na brzinu za svoja dva sina, presvuče se, ako stigne, kratko se i odmori, a potom ide dalje – na drugi posao.

Poslije osmočasovnog radnog vremena – odlazak u restoran, ali ne na provod, već na dodatni rad: to je situacija u kojoj je mnogo Njemaca i to iz najrazličitijih razloga, među kojima je najčešći: uspješno preživljavanje.

„Već deset godina radim dodatne poslove, jer nikada nisam imala dovoljno novca za prehranu i odjevanje tri osobe“, kaže Šmitova za DW.

I pored toga što radi u jednoj advokatskoj kancelariji, preko vikenda radi u garderobi sale za karnevalske priredbe.

Za nju to znači – sedmodnevnu radnu nedjelju. „Ne stižem da se probudim“, kaže za vrijeme intervjua, „ali ne mogu sebi da dozvolim odustajanje od dodatnog posla“.

Neoporezovan posao

Šmitova je jedna od 3,4 miliona građana Njemačke koji rade više poslova. Godine 2003, takvih je bilo oko 1,4 miliona – danas ih je dakle dvostruko više. Većina njih ima glavni posao i pored njega – dodatni. Taj dodatni posao je najčešće takozvani „mini-džob“ sa zaradom od 450 eura mjesečno. Te brojke je, na parlamentarni upit Stranke ljevice, objavila njemačka vlada.

Razlozi za bum „malih poslova“ su mnogostruki, kaže Enco Veber sa Instituta za istraživanje tržišta rada IAB. Za njega je najvažniji razlog u tome što su mini-zaposlenja oslobođena poreza i drugih davanja. „A to je“, kaže, „tako jaka subvencija da mnogi žele da je iskoriste.“

Mnogo ljudi upućeno na to

No, motivi posezanja za više od jednog posla – razlikuju se. Kerstin Šmit na svom poslu zarađuje 2.600 eura bruto – poslije svih odbitaka, ostaje joj 1.650 eura neto – pola te sume ide na kiriju, kaže. Nikada nije dobila alimentaciju za svoja dva sina, pa je zato uvijek morala da dodatno radi – kao konobarica, kasirka ili u drugim servisnim djelatnostima: „pri tome ne radim to zbog luksuza, štednje ili godišnjeg odmora, već samo da zaradim novac da preživim“.

Veber kaže da se ne može tačno procijeniti koliko ljudi u Njemačkoj zbog loše finansijske situacije radi više poslova, „Ali, u prosjeku vidimo da oni koji rade dva posla u svom glavnom poslu zarađuju mnogo manje od ljudi koji rade samo taj jedan posao; to je prema našoj računici razlika od oko 570 eura mjesečno, i znači da je relativno mnogo ljudi upućeno na taj dodatni novac“. U Njemačkoj više od četiri miliona ljudi radi za manje od 2.200 eura bruto u mjesecu“.

One koji rade dodatne poslove najčešče nalazimo među vaspitačima, zdravstvenim radnicima, ili na upravnim poslovima – u ugostiteljstvu, oblasti odmora i rekreacije ili trgovini na malo, oni tako uspijevaju da zarade nekoliko dodatnih stotina eura mjesečno.

Drugi posao kao osvježenje

Naš istraživač, međutim, dodaje da bi bilo pogrešno reći da je jedini motiv za dodatni rad – novac. Jer postoje i drugi faktori, na primjer, ima zaposlenih sa pola radnog vremena kojima je posao toliko naporan da im je bolje da drugu polovinu bar djelimično ispune nešto lakšim radom.

Drugi zaposleni, poput Natali Dederihs, imaju dva posla jer im to odgovara kao bjekstvo od jednoličnosti. Dederihsova radi 32 sata nedjeljno kao njegovateljica, a pored toga šest noći mjesečno provodi na dežurstvu u jednoj ustanovi za ljude sa mentalnim problemima ili epilepsijom. Time je počela da se bavi još za vrijeme studija: „Sada sam vrlo vezana za kolege i stanare te ustanove“, kaže. I dodaje da drugi posao ne radi samo zbog novca, već da joj odgovara razlika između dva posla“.

„Finansijska sigurnost“

Njemačka je na prvom mjestu po broju ljudi koji pored svog primarnog zanimanja rade i dodatni posao. Enco Veber smatra da poreske olakšice nisu baš najbolje rješenje. „Oni koji rade mini-poslove ne uplaćuju ništa u penzionu kasu. To nije doprinos održivosti, a i dodatni poslovi u većini slučajeva nisu nešto što može da pomogne karijeri, odnosno boljoj integraciji u tržište rada“.

No, to i nije ono čemu teži većina ljudi sa dodatnim poslom. Mnogi rade nešto van svoje profesije da bi omogućili sebi godišnji odmor, posjetu restoranu ili – hobi. Takva je Melani N. iz Bona. I ona radi puno radno vrijeme u jednoj advokatskoj kancelariji, a vikendom kao ispomoć u jednom disko-klubu. Taj posao joj nije neophodan da bi preživjela, ali joj daje sigurnost: „Na taj način sam obezbijedila sebi finansijsku slobodu i ne moram da svaki euro okrenem dvaput.“