Migranti koji nemaju pravo na azil moraju da napuste Njemačku. Oni, naravno, u većini slučajeva na to ne pristaju. I bore se – ne samo pravno, već i fizički. A na silu se uzvraća silom. I to izaziva velike kritike…
U Njemačkoj se stalno izvještava o neuspjelim deportacijama izbjeglica. Ti ljudi ili na sudu dobijaju procese kojima se poništavaju odluke prema kojima moraju da se vrate u svoju ili neku treću zemlju, ili jednostavno nestanu prije nego što policija dođe po njih. Takođe, prisilni povratak često nije moguć i zbog nasilja u avionima kojima se oni prebacuju u svoje domovine. Samo u prvoj polovini 2019. piloti njemačkih i stranih avio-kompanija odbili su da prevezu 335 osoba, piše Dojče vele DW.
Ta brojka potiče iz odgovora njemačke vlade na upit poslanika Ljevice koji je na uvid dobio i DW. U njemu se navodi i koji su to aerodromi u Njemačkoj bili najviše pogođeni: Frankfurt na Majni (131 osoba), Diseldorf (111) i Minhen (39). Kada su u pitanju avio-kompanije, najviše je bila angažovana Lufthanza koja je prevezla 87 osoba, Jurovings 75 i Iberija 42. Te suve brojke ne pokazuju međutim kakvo se nasilje iza njih krije – kako onih koji moraju da napuste Njemačku, tako i predstavnika države.
Deset puta više se koriste lisice
Političarka Ljevice Ula Jelpke poslala je njemačkoj vladi katalog sa 26 pitanja. Kada je dobila odgovor, ispostavilo se da je skoro desetostruko povećana upotreba „pomoćnih sredstava fizičkog nasilja“. Konkretno – od 2015. do 2018. sa 135 na 1.231 slučaj. Radi se o vezivanju ruku i nogu lisicama – policajci na taj način pokušavaju da neutrališu prije svega muškarce koji pružaju otpor.
Upotreba lisica je povećana čak iako se broj prisilno vraćenih nije povećao: 2017. ih je bilo 23.966, a od januara 2018. do juna 2019, vraćeno je 11.496 osoba. Sve veću upotrebu lisica, uprkos neznatnom smanjenju broja prisilno vraćenih osoba, njemačko Ministarstvo unutrašnjih poslova obrazlaže činjenicom da „sve više osoba tokom procesa povratka pruža fizički otpor“. U pismu od 6. avgusta još se dodaje da njemačka vlada „nema informacije o tome da je riječ o nečem drugom“.
Objašnjenje Ministarstva
Na upit, koji je DW poslalo Ministarstvu unutrašnjih poslova, portparolka Eleonore Peterman odgovara da je porast nasilja lako objasniti. Prisilni povratak nije dobrovoljan i „zato pogođeni izražavaju svoje neraspoloženje i daju sebi oduška, ponekad koristeći i fizičko nasilje“. I još: „Da bi se deportacija uprkos toga sprovela, ali i da bi se garantovala bezbjednost drugih osoba, u nekim slučajevima je moguće da policija te osobe veže – ali to je samo posljednje sredstvo“, odgovorila portparolka.
Poslanica Ljevice Jelpke potpuno drugačije ocejnjuje upotrebu sile na obema stranama: „Smatram da je nepodnošljivo to da se na očaj tih ljudi odgovara silom, kako bi se oni, protiv svoje volje, vratili u bijedne i mizerne uslove života koji vladaju u njihovim domovinama ili zemljama tranzita“. Sa terena, dodaje Jelpkeova, „stalno stižu šokantni izvještaji o brutalnim deportacijama“.
Nema svjedoka
Poslanica Ljevice s tim u vezi skreće pažnju na kritike Komiteta Savjeta Evrope za borbu protiv tortura i mučenja, koji je u maju od Njemačke za tražio da „prestane sa primjenom neprimjerenih i neproporcionalnih mjera“ tokom prisilnog vraćanja migranata. I organizacija „Za azil“ (Pro Asyl) registruje zaoštravanje situacije – na obje strane.
„Optužbe za ekscesivnu primjenu sile ne odnose se samo na saveznu policiju koja je zadužena za migrante na aerodromima, već i na policajce koji sprovode prisilni povratak, na one koji hvataju migrante i transportuju ih do aerodroma“, kaže Bernd Mešović iz organizacije „Za azil“.
Pritom teško da se može doći do svjedoka koji bi mogli da potvrde ili opovrgnu takve optužbe. Mešović pretpostavlja da su razlog za to javne izjave političara o tome da očekuju „uspješno sprovođenje prisilnih povrataka u većem broju.
