Evropa Nacizam

Zaboravljeni zločini: Gestapo – Specijalna komisija 3

Foto: DW

Od 1937. godine u nacističkoj Njemačkoj je prisilno sterilisano na stotine djece, zato što su im očevi bili tamnoputi okupatori – vojnici koje je Francuska poslala iz svojih kolonija u Africi, Vijetnamu i na Filipinima.

Jozef Kajzer je 1937. imao šesnaest godina kada su ga dvojica muškaraca iz Gestapoa pokupila i odvela u gradsku bolnicu u Ludvigshafenu. Tamo je sterilisan – na silu. Ista sudbina je snašla i njegovu sestru i stotine drugih mladih crnaca u nacističkoj Njemačkoj. Njihova jedina mana je bila što su bili djeca njemačkih žena i tamnoputih vojnika iz francuskih kolonija – iz Afrike, Vijetnama i sa Filipina, piše Dojče vele.

Ti vojnici ne samo što su bili niža rasa, po nacističkom pogledu na svijet, nego su bili okupatori, otjelotvorenje poraza u Prvom svjetskom ratu i omraženog Vajmarskog mira.

Sterilzacija te djece bio je vrhunac onoga što je počelo sedamnaest godina ranije, sa savezničkom okupacijom Porajnja, koja je Njemačkoj nametnuta Versajskim ugovorom. Od 100.000 vojnika koje je Francuska poslala u januaru 1920. petina su bili vojnici iz francuskih kolonija. Među njima je bio i Jozefov otac, sa Madagaskara.

U usijanoj političkoj atmosferi mlade Vajmarske republike brzo je došlo do napetosti. Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu i gubitka kolonija, njihovo prisustvo se u Njemačkoj doživljavalo kao ogromno poniženje.

Državne i civilne organizacije su pokrenule veliku rasističku propagandu – pod nazivom “Crna sramota”. Leci, pamfleti i članci predstavljali su te ljude kao “divlje zvjeri”, koji siluju i ubijaju civilno stanovništvo.

“Crna sramota” i osnovni rasistički konsenzus
Nosioci te kampanje nisu bili samo nacionalistički i konzervativni krugovi. Rasizam i eugenika bili su duboko ukorijenjeni u njemačkom društvu. Socijaldemokratski političari, poput predsjednika Vajmarske Republike Fridriha Eberta ili ministra spoljnih poslova Adolfa Kestera, slanje vojnika “najnižeg kulturnog nivoa” vidjeli su kao “duševni zločin” nad njemačkim narodom.

Dio političke računice je bio da će taj rasizam i u inostranstvu biti prihvaćen, kako bi se diskreditovale odredbe Versajskog ugovora. Namjera je bila da se na osnovu zajedničkih predrasuda uspostavi međunarodna solidarnost sa Njemačkom. Propagandu je u inostranstvu je širilo ministarstvo spoljnih poslova Njemačke.

Širom svijeta pojavili su se klevetnički materijali o kolonijalnim vojnicima. Britanski laburistički poslanik Edmond Dini Morel tako je optužio Francusku da “divlje crnce” i “primitivne varvare” pušta na njemačko stanovništvo i da su rezultat njihove “nezadržive bestijalnosti” brojna silovanja. Iako je propaganda veoma sporo slabila, planirani spoljnopolitički “uspjeh” je izostao.

Foto: DW

Od “crne” do “bijele sramote”
Uprkos svemu tome, između kolonijalnih vojnika i njemačkih žena su nastale brojne ljubavne veze. Za nacionalste je to bila uvreda, jer su oni u tome vidjeli “sramoćenje njemačkih žena”. Tokom klevetničke kampanja žensko tijelo je simbolizovalo njemačko “narodno tijelo” – i jedno i drugo je trebalo “sačuvati čistim”.

Brzo je uslijedio odgovor njemačke propagande. Ponašanje žena je nazvano nečasnom “bijelom sramotom”. Djeca iz tih veza jednostavno su nazivana “porajnjska kopilad”. Ona su od početka bila isključena iz društva. Samo njihovo postojanje i tamna boja kože, za nacionaliste i revanšiste su predstavljali stalno podsjećanje na ratni poraz i na bespomoćnost zbog odredbi Versajskog ugovora.

Prinudna sterilizacija u nacističkoj državi

Već 1923. godine službe Vajmarske republike počele su sa sistematskom registracijom djece. Jedan vladin zvaničnik 1927. je od Ministarstva zdravlja zatražio da ispita mogućnost sterilizacije “potpuno bezbolnim zahvatom”. Zahtjev je bio odbijen. Prinudne mjere zakonski nisu bile moguće, jer su djeca čije su majke bile Njemice bila i državljani Rajha.

Bilo je to samo odgađanje. Dolaskom nacista na vlast, već započeta registracija djece bila je proširena. Neka od njih su mjerena i fotografisana za perfidnu nacističku rasnu ideologiju. Tajnom naredbom Hitlera 1937. je osnovana “specijalna komisija 3” Gestapoa, koja je onda organizovala ilegalnu sterilizaciju djece. Zabilježena su 436 slučaja, a vjerovatno ih je bilo mnogo više.

Zločinci – više nego nekažnjeni
Dvije godina nakon poraza u Drugom svjetskom ratu i završetka nacističke vladavine počelo je suđenje. Trojica odgovornih ljekara su optužena, a svi su bili članovi Nacionalsocijalističkog njemačkog ljekarskog udruženja (NSDÄB).

Optuženi su za stotine namjernih tjelesnih povreda koja su dovele do gubitka plodnosti. Niko od optuženih tokom suđenja nije pokazao svijest o učinjenoj nepravdi. Branili su se tvrdeći da su izvršavali “firerovo naređenje”.

Krivično gonjenje odgovornih je najprije suspendovano, a zatim potpuno obustavljeno – kao što je to bilo slučaj sa većinom nacista.

Trojica optuženih bez problema nastavili su karijeru u poslijeratnoj Njemačkoj. Jedan od njih je nekoliko godina kasnije izabran za predsjednika ljekarske komore Sarske oblasti.

Njihove žrtve do kraja života su imale osjećaj da su nepoželjna sramota.

“Nisam imao mladost, a zbog te operacije ni budućnost”, kazao je u međuvremenu preminuli Jozef Kajzer.

Send this to a friend