Američka Centralna obavještajna agencija CIA suočena je sa jednim od najvećih skandala – elitna hakerska grupa ove agencije je “pokradena”, odnosno neko je ukrao, kako se procjenjuje, 34 terabajta informacija, odnosno 2,2 milijarde stranica teksta.
Hakerska grupa CIA bila je više fokusirana na razvijanje tehnološki naprednih metoda špijuniranja, nego na kibernetičku zaštitu vlastitog sistema, zbog čega je 2016. godine (u periodu administracije predsjenika Baraka Obame) došlo do najveće krađe povjerljivih podataka u istoriji te obavještajne agencije.
Istragu je otvorio sadašnji državni sekretar SAD Majk Pompeo, koji je u to doba bio šef CIA.
Da je došlo do nezabilježene krađe povjerljivih podataka, CIA je shvatila tek 2017, godinu dana nakon incidenta, kada je većina informacija objavljena na stranicama “Vikiliksa” pod nazivom “Trezor 7”, zbog čega su američki agenti bili primorani da obustave nekoliko svojih špijunskih operacija.
Unutrašnjom istragom još nije sa stoodstotnom sigurnošću utvrđen puni obim krađe. Naime, “Vikiliks” nije objavio sav ukradeni sadržaj, nego samo jedan dio.
Informacije koje su “iscurile” u najvećoj mjeri odnosile su se na špijuniranje neprijateljskih agenata, a prema objavljenim povjerljivim podacima, Amerikanci su im bez njihova znanja aktivirali kamere i mikrofone na mobilnim uređajima kako bi ih pratili i presretali.
Ipak, najčuvanije nacionalne tajne CIA još drži u “zlatnom folderu”.
Američki mediji tvrde da u internom izvjaštaju agencije piše da je za krađu odgovoran jedan od zaposlenih. Mada se njegovo ime ne pominje, mediji tvrde da je riječ o Džošui Šalteu.
On sada vodi pravnu bitku kojom želi da dokaže nevinost, a za potrebe tog sudskog procesa djelimično je objavljen tajni izvještaj CIA.
Šalteovi advokati tvrde da je, zbog slabe sigurnosti cijelog sistema u Agenciji, imao jednak pristup povjerljivim podacima, kao i nekoliko stotina drugih zaposlenih.
Izvještaj unutrašnje revizije utvrdilo je da postoje “ozbiljni bezbjednosni propusti kod najosjetljivijih kibernetičkih oružja” zato što članovi elitne hakerske grupe CIA međusobno dijele lozinke administratora kada ih koriste, zbog čega svaki sljedeći korisnik ima uvid u istoriju pretrage svog prethodnika.
Zbog tih propusta, piše u tekstu, “unutrašnjim počiniocima” bilo je lakše da uzmu povjerljive podatke Agencije, što znači da je teže utvrditi ko je odgovoran.
Dodatnu dimenziju cijelom slučaju daje informacija da je za potrebe održavanja mreže i samih uređaja CIA često uzimala spoljne saradnike po ugovoru, čime se popis mogućih počinilaca dodatno širi.
Stručnjaci navode da je CIA posljednjih godina unaprijedila svoju kibernetičku bezbjednost i procjenjuju da su ovu agenciju 2016. godine napale “najelitnije grupe hakera”, te da se “protiv vlastitih radnika teško boriti”.
Do najveće krađe povjerljivih podataka u toj američkoj obavještajnoj agenciji došlo je samo tri godine nakon što je Edvard Snouden, tadašnji radnik Nacionalne bezbjednosne agencije, ukrao i objavio tajne informacije o špijunskim operacijama te službe.
Takođe, tri godine prije njega bivša vojni analitičar Čelsi Mening dala je stotine hiljada povjerljivih diplomatskih i vojnih informacija “Vikiliksu”.
