Planeta

Da li je globalni porast islamofobije realnost ili spin?

Porodice žrtava napada na džamije u Krajstčerču počele su juče da sahranjuju svoje najbliže, koji su među 50 ljudi ubijenih u najgorem terorističkom napadu u istoriji Novog Zelanda, prenose svjetski mediji.

Novozelandska policija saopštila je da je identifikovano svih 50 žrtava.

Muslimani uobičajeno sahranjuju svoje mrtve u roku od 24 sata od smrti. Prije toga tijela budu oprana i umotana u bijeli čaršav, nakon čega slijedi molitva za njihove duše.

Vlasti su pojasnile da je proces identifikovanja žrtava trajao tako dugo jer žele 100 odsto da budu sigurni, kako ne bi pogrešno tijelo vratili porodici žrtve, i kako bi svi dokazi mogli da se iskoriste protiv osumnjičenog za ubistvo Brentona Taranta, za koga se vjeruje da je sam osmislio i sproveo napade. Tri osobe koje su uhapšene poslije napada, prema policiji, najvjerovatnije nisu umiješane.

Napadi su se desili 15. marta, tokom tradicionalne muslimanske molitve petkom, koja počinje odmah poslije podneva. Ono što je mnoge potreslo, pored toga, je i činjenica da je napadač uživo preko interneta emitovao napad.

Mnogi svjetski lideri oštro su osudili napad, dok ga je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan opisao kao “posljednji primjer narastajućeg rasizma i islamofobije”.

Da li smo svjedoci sve veće islamofobije?

Bivši šef antiterorističke jedinice u londonskoj policiji, ser Mark Rouli ocijenio je za BBC Radio 4 da je islamofobija nesumnjivo stvarna i u porastu, kao i da se propagira preko interneta. Ali on, istovremeno, smatra da islamofobija nije rasizam. Izjednačavanje ovoga dvoga za njega predstavlja pomalo “trapavo razmišljanje”.

Islamofobija jeste rasizam, smatra, pak, Sara Mansur, pravnica, pjesnikinja i direktorka Poetskog društva Benkstoun. Ona ocjenjuje da nije slučajnost da većina muslimana nisu bijelci i imaju korijene u bivšim kolonijama.

“Ne bi bilo pretjerivanje reći da rasistički stereotipi idu dotle da čak ne morate ni biti musliman da biste se našli na meti napada”, dovoljno je samo da budete tamnoputi, ocjenjuje Mansurova u svojoj kolumni u Gardijanu.

Ona misli da islamofobija nije samo prisutna na internetu i ne može se pripisati samo ultradesničarskim ekstremistima.

“Ona curi kroz cijeli javni prostor, kroz institucije i medije, kako bi izazvala opasan odgovor, a skoro niko ne mari. Ako sumnjate, uzmite u obzir usamljeni slučaj Saide Varsi, čiji su pozivi na istragu o dokumentovanoj islamofobiji u redovima Konzervativne stranke (Britanije) naišli na ignorisanje vlade”, dodaje Sara Mansur.

Saida Varsi je britanska političarka pakistanskog porijekla, pravnica i članica gornjeg doma Parlamenta, Doma lordova.

Od 2010. do 2012. godine bila je kopredsjedavajuća Konzervativne partije, a u vladi Dejvida Kamerona, kao prva muslimanka na tako visokom državnom položaju u Velikoj Britaniji, bila je prvo ministarka bez portfelja, a potom i državna sekretarka u Ministarstvu spoljnih poslova, kao i ministarka vjera, sve dok 2014. godine nije podnijela ostavku zbog neslaganja sa vladinom politikom u vezi sa izraelsko-palestinskim konfliktom u Gazi.

No, vratimo se Sari Mansur, koja poziva u svojoj kolumni sve koji sumnjaju u jačanje islamofobije u svijetu da se sjete, na primjer, referenduma o izlasku Britanije iz EU (Bregzit), koji je izglasan i zasnovan na “lažima”, kako bi se, kako su tada političari govorili, izbjegla masovna imigracija izbjeglica sa nestabilnog i ratom zahvaćenog Bliskog istoka.

Šta je prethodilo ovakvom raspoloženju?

Možemo reći da sve navedeno stoji, i da islamofobija svakako jeste realnost, posebno u Evropi, SAD i Australiji. Da li su stvari tako jednostrane i jednostavne? Šta je prethodilo ovakvom raspoloženju javnosti u pomenutim društvima?

Sve ono što je prilično uticalo na današnju situaciju počelo je 11. septembra 2001. godine i napada na SAD, za koji je odgovornost preuzela Al Kaida, predvođena Osamom bin Ladenom.

Ovi napadi na SAD ključno su uticali na promjenu američke spoljne, unutrašnje i vojne politike, pa je tako nepunih mjesec dana poslije napada počelo bombardovanje Avganistana, gdje se u to vrijeme krio Osama bin Laden, lider islamskih ekstremista. Bin Laden je prije toga objavio rat SAD, a 1998. godine fatvu, pozivajući sve muslimane na ubijanje američkih civila.

On, i drugi ekstremistički lideri, kao motive mržnje i borbe prema SAD naveli su, između ostalog i to što Amerika podržava diktatorske režime i monarhije na Bliskom istoku, čime tlači stanovništvo, održava vojne baze i instalacije na Arabijskom poluostrvu u namjeri da prijeti susjednim muslimanskim zemljama i podijeli ih, politički ih slabeći. Takođe, podržava Izrael, kako bi odvratila međunarodnu pažnju sa okupacije Palestine. Kao dokazi ovih optužbi iznijeti su i rat u Zalivu i američko sankcionisanje i bombardovanje Iraka.

Ubrzo je uslijedio i rat u Iraku, potom “arapsko proljeće” i rat u Siriji, što je sve uticalo da more izbjeglica pohrli, prevashodno u Evropu. Evropski kontinent, koji se istovremeno borio sa svjetskom ekonomskom krizom i njenim posljedicama, nije se baš najbolje snašao u novim geopolitičkim tokovima.

Iz današnje perspektive, čini se poražavajuća ocjena nekadašnjeg komesara za ljudska prava Savjeta Evrope (SE), Tomasa Hamarberga, koji je tokom proljećnog zasijedanja Parlamentarne skupštine SE 2010. godine ocijenio da su islamofobija i rasizam i dalje veliki problemi u Evropi.

On je tada ukazao da evropski lideri nisu uspjeli da “ukažu da su muslimani integralni dio multikulturalnosti Evrope, kao i da su vjekovima doprinosili evropskom razvoju”.

Ksenofobične tendencije, prema njegovim riječima, uticale su i na odnos prema migrantima, uključujući i prihvat izbjeglica i azilanata.

Iako je i tada Evropa bila veoma svjesna ovog problema, uslijedilo je “arapsko proljeće” 2011. godine poslije kojeg je novi talas izbjeglica pohrlio na njenu teritoriju.

U međuvremenu, zemlje koje su prihvatile brojne izbjeglice, poput Francuske, Belgije i Velike Britanije, bile su na meti terorističkih napada sa velikim brojem žrtava.

Kao što se može primijetiti, svjedoci smo “vrzinog kola”.

Da bismo iz njega bar počeli da izlazimo, trebalo bismo da shvatimo da su sve žrtve – žrtve, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili rasnu pripadnost i da “jedna stvar vodi ka drugoj”.

Jedini način da se to prekine je pomirenje i razumijevanje činjenice da je ubijanje civila, koji imaju spor i slab uticaj na geopolitičke tokove samo bumerang.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
CiNick
Gost
CiNick

Islamofobija je realnost, posljedica je terorizma s islamskijem predznakom i samo je povećala već postojeći rasizam.

CiNick
Gost
CiNick

“Ovoga dvoga”? Ovi frankenštajnski oblik ne postoji u crnogorski jezik. Generalno, brojevi su nepromjenjivi: “Izjednačavanje ovo dvoje”!

opera
Gost
opera

Nadam se da nije spin

Gjergj Kastriot
Gost
Gjergj Kastriot

Fobija je nerazuman strah. A od Islama je razumno da covjek ima strah. Svako ko cita Koran shvati da terorsti samo rade sto im Koran nalaze.

JAaa
Gost
JAaa

Kad naucis osnov da nije Koran nego Kur’an mozda budes imao pravo da bilo sta komentarises

Send this to a friend