Kada su se američki predsjednik Džozef Bajden i njegov kineski kolega Si Đinping sastali na Baliju prošlog novembra, složili su se da održe sastanke na visokom nivou kako bi uspostavili „zaštitne ograde“ za kinesko-američko strateško nadmetanje.
Američki državni sekretar Entoni Blinken trebalo je prošlog mjeseca da posjeti Peking kako bi inaugurisao taj napor.
Ali kada je Kina poslala balon za nadzor (vidljiv golim okom) iznad američke teritorije, Blinkenova posjeta je „oborena“ brže od balona.
Iako ovo sigurno nije prvi put da je Kina upotrijebila balon na takav način, loš tajming je bio upečatljiv.
Ipak, možda bi bilo bolje da je Blinken ostvario planiranu posjetu.
Da, Kina je tvrdila, što je bilo sumnjivo, da je u pitanju meteorološki balon koji je zalutao; ali teško da je Kina jedinstvena po zataškavanju obavještajnih podataka.
Prošlomjesečni incident imao je odjeke 1960. godine, kada je trebalo da se američki predsjednik Dvajt Ajzenhauer i sovjetski premijer Nikita Hruščov sastanu kako bi uspostavili zaštitne ograde za Hladni rat.
Ali onda su Sovjeti oborili američki špijunski avion za koji je Ajzenhauer rekao da je zalutala meteorološka letjelica.
Sastanak je otkazan, a o zaštitnim ogradama se nije razgovaralo sve do poslije Kubanske raketne krize 1962.
Neki analitičari upoređuju sadašnje američko-kineske odnose sa Hladnim ratom pošto, takođe, postaju prolongirano strateško nadmetanje.
Ali ova analogija može da navede na pogrešan trag.
Tokom Hladnog rata, gotovo da nije bilo trgovine ili razgovora između SAD i Sovjetskog Saveza, niti je postojala ekološka međuzavisnost u pitanjima poput klimatskih promjena ili pandemije.
Situacija sa Kinom skoro da je suprotna.
Svaka američka strategija zaustavljanja biće limitirana činjenicom da je Kina najveći trgovinski partner sa daleko više zemalja nego što su to SAD.
Ali činjenica da je analogija sa Hladnim ratom kontraproduktivna kao strategija ne isključuje mogućnost novog hladnog rata.
Još uvijek postoji mogućnost da krenemo tim putem sasvim slučajno.
Odgovarajuća istorijska analogija za sadašnji trenutak stoga nije 1945. već 1919. godina, kada su sve velike sile očekivale da će Treći balkanski rat biti kratkog daha, samo da bi on prerastao u Prvi svjetski rat, koji je trajao četiri godine i doveo do uništenja četiri carstva.
Politički lideri početkom 1910-tih nisu dovoljno obraćali pažnju na rastuću snagu nacionalizma.
Današnji političari bi dobro postupili ako ne bi ponovili tu grešku.
Oni moraju da ostanu budni pred implikacijama rastućeg nacionalizma u Kini, populističkog nacionalizma u SAD i opasne interakcije između ove dvije sile.
S obzirom na nezgrapnost kineske diplomatije i dugu istoriju sukoba i incidenata oko Tajvana, mogućnost nehotične eskalacije bi trebalo sve da nas brine.
Kina smatra Tajvan odmetnutom provincijom.
Još od posjete predsjednika SAD Ričarda Niksona Kini 1971, američka politika je osmišljavana tako da odvrati proglašenje de jure nezavisnosti Tajvana i kinesku upotrebu sile kako bi se postiglo ponovno ujedinjenje.
Ali sada neki analitičari tvrde da je ova politika dvostrukog odvraćanja zastarjela, pošto bi rastuća vojna moć Kine mogla da je dovede u iskušenje da napadne sada dok ima priliku.
Drugi analitičari su skeptični.
Oni upozoravaju da bi direktna američka bezbjednosna garancija za Tajvan isprovocirala Kinu da djeluje, umjesto da je odvrati od toga, i brinu da su zvanične posjete visokog nivoa ostrvu u suprotnosti sa „politikom jedne Kine“ koju je Amerika proklamovala od 1970-ih.
Čak i ako se Kina uzdrži od invazije i jednostavno pokuša da primora Tajvan pomoću blokade, ili zauzimanjem ostrva, jedan jednostavni sudar brodova ili aviona u kojem su izgubljeni ljudski životi mogao bi da bude dovoljan da izazove širu eskalaciju.
Ako bi SAD reagovale zamrzavanjem kineske imovine ili pozivanjem na zakon o trgovini sa neprijateljem, na primjer, dvije zemlje bi brzo mogle da skliznu u pravi hladni rat – ili čak i vrući rat.
Nedavna simulacija rata koju je organizavao Centar za strateške i međunarodne studije u Vašingtonu sugeriše da bi SAD mogle da pobijede u takvom nadmetanju, ali uz ogoromnu cijenu po obje strane (i svjetsku ekonomiju).
Najbolje rješenje za pitanje Tajvana je stoga produžavanje statusa kvo.
Bivši australijski premijer Kevin Rad je tvrdio da cilj Zapada ne bi trebalo da bude postizanje potpune pobjede nad Kinom, već da upravlja nadmetanjem sa njom.
Dobra strategija je da se izbjegne demonizovanje Kine i umjesto toga uspostavi okvir za odnose u smislu „konkurentne koegzistencije“.
Ako se Kina promijeni na bolje na duge staze, to će jednostavno biti neočekivani bonus za strategiju čiji je cilj da upravlja odnosima velikih sila u doba tradicionalne kao i ekonomske i ekološke međuzavisnosti.
Dobra strategija mora da počiva na pažljivoj procjeni.
Dok potcjenjivanje rađa samozadovoljstvo, precenjivanje stvara strah – a bilo šta od toga može dovesti do pogrešne procjene.
Kina je postala druga najveća ekonomija na svijetu; ali iako djeluje da je njen BDP na putu da nadmaši američki jednog dana, njen prihod po glavi stanovnika je i dalje manji od jedne četvrtine onog u SAD, i suočava se sa ekonomskim, demografskim i političkim problemima.
Ne samo da je radno sposobno stanovništvo Kine dostiglo vrhunac u 2015, već se i njen rast ekonomske produktivnosti usporava, i ima svega nekoliko posvećenih političkih saveznika.
Ako SAD, Japan i Evropa koordiniraju svoje politike, oni će i dalje predstavljati najveći dio svjetske ekonomije i zadržaće sposobnost da organizuju međunarodni poredak zasnovan na pravilima koji može da pomogne u oblikovanju ponašanja Kine.
Ovi dugogodišnji savezi su ključ za upravljanje usponom Kine.
U bližoj budućnosti, s obzirom na sve asertivniju politiku Si Đinpinga – uključujući budalaste postupke poput loše tempiranog slanja balona – vjerovatno ćemo morati da provedemo više vremena na rivalskoj strani ove jednačine.
Ali ako održimo svoje saveze i izbjegnemo ideološku demonizaciju i varljive hladnoratovske analogije, možemo da uspijemo.
Da su kinesko-američki odnosi kartaška igra, čovjek bi mogao da kaže da nam je podijeljena dobra ruka.
Ali čak i dobra ruka može da izgubi ako loše odigra.
Gledano u poređenju sa istorijskim kontekstom 1914, nedavni incident sa balonom bi trebalo da nas podsjeti zašto su nam potrebne zaštitne ograde.
Džozef Naj je profesor na Univerzitetu u Harvardu i autor knjige „Da li je moral važan? Predsednici i spoljna politika od FDR do Trampa“
Copyright: Project Syndicate, 2023.
www.project-syndicate.org
