Džafarov i Ozan za CdM o sukobima u Nagorno-Karabahu: Kako do trajnog mira

Nakon što je kasno sinoć objavljeno da je predsjednik Rusije Vladimir Putin objavio da je dogovoren prekid vatre u sukobu Azerbejdžana i Jermenije oko Nagorno-Karabaha građani Jerevana su se pobunili protiv te odluke. Oni su probili kordon snaga bezbjednosti, razbili ulaze u zgradu vlade i provalili unutra. Jermenija i Azerbejdžan se godinama sukobljavaju oko Nagorno-Karabaha, planinske oblasti u Azerbejdžanu s većinskim jermenskim stanovništvom.  Sukob je eskakirao krajem septembra.

<<<Kraj rata u Nagorno-Karabahu<<<

People now in full control of Government Building in #Yerevan, #Armenia pic.twitter.com/6QuBRtpo4u

— Muhammad Anas 🇵🇰 (@anasinqilabi) November 9, 2020

Šef diplomatske Misije Azerbejdžana u Crnoj Gori Mahir Džafarov i ambasadorka Turske u Crnoj Gori Songul Ozan za CdM govore o sukobima oko Nagorno-Karabaha, pokušajima da se pitanje riješi i pronađe trajni mir.

CdM: Koji su uzroci sukoba oko Nagorno-Karabaha? Ko je odgovoran?

Džafarov: Kako bih odgovorio na Vaše pitanje, želio bih samo ukratko da se dotaknem istorije konflikta. Više od 30 godina je oko 20 odsto teritorije Azerbejdžana pod okupacijom Jermenije. Jermenija je, grubo prekršivši Povelju UN-a, upotrijebila vojnu silu protiv Azerbejdžana, okupirala Nagorno-Karabah i sedam susjednih okruga Azerbejdžana. Više od milion Azerbejdžanaca postali su izbjeglice i interno raseljena lica. 1993. godine, Savjet bezbjednosti UN-a usvojio je četiri rezolucije koje zahtijevaju hitno, potpuno i bezuslovno povlačenje trupa sa naših teritorija.

Međutim, ove rezolucije ostaju na papiru. Minska grupa djeluje već 28 godina kako bi posredovala u pronalaženju rješenja, ali nema nikakvog rezultata. Kao što sam već rekao, glavni razlog je stav Jermenije. Drugi razlog je taj što posrednici ne insistiraju i ne vrše pritisak da se krene sa sprovođenjem rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Azerbejdžanska strana je više puta pokretala ovo pitanje i saopštila da protiv Jermenije treba uvesti međunarodne sankcije kako bi bila primorana da ispuni zahtjeve iz rezolucija i započne oslobođenje naših zemalja. Međutim, na taj apel nije bilo odgovarajućeg odgovora, a ovo što se sada događa rezultat je destruktivne politike Jermenije.

U posljednje vrijeme vojne provokacije Jermenije protiv Azerbejdžana dobile su redovan karakter. U julu, kao rezultat drugog artiljerijskog bombardovanja u pravcu Tovuz jermensko-azerbejdžanske državne granice, poginuli su naši vojnici i mirni građani. Jedan od razloga za događaje u Tovuzu bio je okupirati nove azerbejdžanske zemlje, a nakon toga učvrstiti svoje pozicije za pregovaračkim stolom, a istovremeno se približiti našim strateškim energetskim komunikacijama, ili ih staviti pod kontrolu i diktirati nama. To uvijek ulazi u planove jermenske države.

Vrhunac je bila eskalacija situacije 27. septembra 2020. godine, kada su oružane snage Jermenije namjerno i ciljano počele da pucaju iz teške artiljerije na naše vojne položaje, i što je najstrašnije – na naseljena područja i civile.

Nekoliko dana prije početka operacije, predsjednik RepublikeAzerbejdžan, gospodin Ilham Alijev, uputio je apel liderima koji su učestvovali u Generalnoj skupštini UN-a u Sjedinjenim Državama – Njujorku, apelujući na čitav svijet. U ovom govoru, gospodin predsjednik je istakao da se Jermenija priprema za novi rat, da postoje informacije o tome i da Jermeniju treba zaustaviti. Tri dana nakon ove izjave, Jermenija je krenula u napad na Azerbejdžan.

Cilj Jermenije je, prije svega, da okupira nove azerbejdžanske teritorije i to ne skriva. Njihovo vojno-političko rukovodstvo pokušalo je da zaprijeti Azerbejdžanu novom okupacijom. Nova osvajačka politika novih teritorija je sadašnja spoljna politika vojno-političkog rukovodstva Jermenije. Još jedan razlog je taj što Jermenija daje sve od sebe da poremeti pregovarački proces i mogu da kažem da je to i postigla. Upravo kao rezultat nekonstruktivne i lažne politike Jermenije, pregovori su zapravo zaustavljeni sada. Ove provokacije služe upravo tim ciljevima, a to su njihovi glavni ciljevi.

Ova vojna agresija primorala je Azerbejdžan da iskoristi pravo na samoodbranu u skladu sa članom 51 Povelje UN-a i na kontraofanzivu kako bi primorao Jermeniju na mir.

Vidjevši uspješnu kontraofanzivu naše vojske, boreći se za svoju rodnu zemlju i isključivo na teritoriji svoje države, jermenska strana podvrgla je mirne gradove i sela masovnom granatiranju, koristeći kasetne bombe koje su zabranjene međunarodnim pravnim normama. Kao rezultat ovog napada, ovih dana nisu ubijeni samo naši vojnici, već 63 civila, uključujući žene i djecu, a više od 298 civila je ranjeno. Pored toga, uništeno je ili ozbiljno oštećeno oko 2156 stambenih zgrada, 90 višespratnih stambenih zgrada i 398 civilni objekat, uključujući porodilište, vrtić, školu itd.

Tako je drugi po veličini drevni grad Gandža, koji se nalazi na desetine kilometara od linije fronta, kao i veliko industrijsko središte – grad Mingačevir, smješten na više od 100 km od područja ratnih dejstava, gdje se nalazi velika hidroelektrana i energetski objekat… Ovi udari su izvedeni sa teritorije Jermenije, koja provocira našu zemlju na odgovor s ciljem uključivanja trećih zemalja u vojna dejstva.

Istovremeno, kršeći međunarodne norme, Jermenija regrutuje i koristi vojne plaćenike iz stranih zemalja, a pored toga, na međunarodnoj sceni, uključujući široku upotrebu društvenih mreža, šire se pozivi na teroristička i druga krivična djela protiv Azerbejdžana.

Mi smo kategorički protiv negativnog uticaja ovih događaja na međunarodnu zajednicu. A Jermenija želi da proizvede suprotno. Zbog toga oni izmišljaju neke lažne vijesti o nekakvoj stranoj podršci prema Azerbejdžanu. A u isto vrijeme, oni žele stranu podršku. Naravno da Azerbejdžan osjeća moralnu podršku bratske Turske, ali ne više od toga. Azerbejdžan ima dovoljno jaku vojsku. Zbog toga imamo osjećaj da je trenutno, u vrijeme kada je jermenska vojska suočena sa vrlo ozbiljnim porazom na terenu, njihov glavni cilj transformisati ovaj konflikt u regionalni konflikt. Međutim, siguran sam da zemlje regiona to nikada neće dozvoliti.

Zbog toga što bezbjednost u našem regionu služi interesima svih zemalja regiona, uključujući Tursku, Rusiju, Iran. Moramo učiniti sve da obezbijedimo da posebno zemlje regiona ostanu po strani, da se ni u kom slučaju ne umiješaju u konflikt, i moramo upozoriti Jermeniju da okonča okupaciju. Možda će i nakon određenog vremena narodi Azerbejdžana i Jermenije biti u mogućnosti da koegzistiraju u uslovima mira. Ovo je naš stav.

On je nepromjenjiv. Zasnovan je na istorijskoj istini, međunarodnom pravu, kao i na sadašnjoj političkoj i geopolitičkoj stvarnosti u regionu. Treba istaći da je jermenska vlada preuveličala svoj “značaj” na globalnoj areni, međunarodnu podršku koja bi im mogla biri pružena, i, isprovociravši nas, napavši nas, počinila velike greške. A sada doživljavaju gorčinu ozbiljnog poraza.

Treba istaći da oružane snage Jermenije i dalje grubo krše ovaj sporazum. Odmah po stupanju na snagu režima humanitarnog prekida vatre, azerbejdžanske oblasti Agdam i Terter bile su podvrgnute artiljerijskoj vatri jermenskih oružanih snaga. Nekoliko sati kasnije, jermenske oružane snage pokušale su ofanzivu u pravcu Hadruta i Džebraila. Kao rezultat vatre od strane jermenskih oružanih snaga stradalo je i vozilo hitne pomoći sa jasno označenom bijelom zastavicom, koje je prikupljalo tijela jermenskih vojnika u Sugovušanu, a jedan medicinski radnik je teško povrijeđen.

U noći 11. oktobra drugi po veličini grad Azerbejdžana, Gandža, smješten daleko od linije fronta, podlegao je raketnoj paljbi jermenskih oružanih snaga. U napadu je ubijeno 10 civila, ranjene su 34 osobe, uključujući i djecu. Jermensko kršenje primirja se uz povećanje napada nastavlja. Raketa je ispaljena na Nahčivan i Gendže i tom prilikom je ubijeno 13 civila, a ranjeno 52.

Granatiranje civila i gradova od strane jermenskih oružanih snaga nakon sporazuma o prekidu vatre iz humanitarnih razloga još je jedan od primjera varvarstva i pokazuje da su pozivi jermenskog rukovodstva za prekidom vatre ništa drugo do licemjerstvo. Namjerno granatiranje od strane Jermenije, u okviru svoje agresivne politike protiv Azerbejdžana, na civile, kuće, civilne objekte i medicinsko osoblje još jednom pokazuje da ova zemlja ignoriše osnovne norme međunarodnog prava, uključujući međunarodno humanitarno pravo i Ženevske konvencije, očigledno krši svoje obaveze i veoma je udaljena od osnovnih principa humanizma.

Oštro osuđujemo ove činove agresije od strane Jermenije i pozivamo međunarodnu zajednicu da preduzme odlučne korake kako bi primorala zemlju-okupatora – Jermeniju da se pridržava međunarodnog prava i međunarodnih obaveza. Sva odgovornost za situaciju u regionu snosi vojno-političko rukovodstvo Jermenije.

Ozan: Turska je od samog početka stala uz Azerbejdžan i njihovoj pravnoj borbi. Zanemarujući međunarodno pravo, rezolucije UN-a i OSCE-a, Jermenija ne prihvata okupaciju koja se godinama odvija na azerbejdžanskoj teritoriji. Uprkos proglašenju humanitarnog prekida vatre, napadi Jermenije nastavili su se 10. i 17. oktobra, a desetine azerbejdžanskih civila kao i njihove bebe u naručju njihovih majki masakrirani su. Turska, na ta užasna zvjerstva, ratne zločine i neljudske napade neće ostati nijema i smatra da se svemu ovome mora konačno reći STOP. Protiv agresivnog i invazivnog stava Jermenije, azerbejdžanske snage koriste svoje pravo na samoodbranu koje proizilazi iz međunarodnog prava. Turski narod i dalje stoji uz Azerbejdžance dajući im svu moralnu podršku. U odnosima Azerbejdžana i Turske moto je “Jedna nacija, dvije države”.

hi, #Yerevan what’s up?#KarabakhisAzerbaijan #Shusha pic.twitter.com/bGlM7UvPXt

— Rasul Malikzade (@MalikzadeRasul) November 10, 2020

CdM: Da li vjerujete da na ovom području može biti uspostavljen trajni mir? Kako?

Džafarov: Stav Azerbejdžana u vezi sa okupacijom od početka se nije mijenjao, ostao je isti. Azerbejdžanski zahtjevi su u potpunosti u skladu sa međunarodnim pravom. Jer čitav svijet priznaje teritorijalni integritet Azerbejdžana, a nijedna druga država ne priznaje “Nagorno-karabašku republiku”. Kao što je navedeno u rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN-a, oni moraju da napuste našu teritoriju, i tek nakon toga će se konflikt završiti. Zbog toga moramo učiniti sve da se ovaj sukob što prije zaustavi, da se rješenje nađe što prije. Kako je rekao predsjednik Ilham Alijev, nemamo vremena da čekamo još 30 godina. Konflikt se mora riješiti sada. Oni koji žele da pomognu Jermeniji, ako se može tako reći, njihovi bliski partneri, neka im kažu: napustite teritoriju, pokažite volju, zaustavite vatru i napustite zemlje koje ste okupirali. Ovo je vrlo pravedan stav. Ovo je stav koji nije usmjeren na rat, već na mir.

Na kraju svog intervjua želim da naglasim da su ovu provokaciju Jermenije oštro osudile brojne države, uključujući međunarodne i regionalne organizacije. A Crna Gora je uvijek podržavala suverenitet, teritorijalni integritet i pravednu poziciju Azerbejdžana. Neosporna je činjenica da će mir i stabilnost u regionu biti uspostavljeni nakon potpunog oslobađanja azerbejdžanskih zemalja od okupacije oružanih snaga Jermenije.

Ozan: Turska već godinama ističe da je trajno rješenje problema u okviru međunarodnog prava i uspostavljanje teritorijalnog integriteta Azerbejdžanske teritorije moguće uz prestanak okupacije Nagorno-Karabaha od strane Jermenije. Godinama je Jermenija koristila diplomatiju da održi okupaciju pregovaračkog stola, da jermenizuje Karabah, koji je teritorija Azerbejdžana, sa stanovništvom prevezenim iz drugih mjesta, uključujući Bliski Istok, i da okupaciju učini trajnom.

Zanemaruje međunarodno pravo. Šutnja o ovome opravdano razočarava Azerbejdžance. Turska nikada neostavlja Azerbejdžan samog, uvijek stojeći uz njega u njegovoj pravnoj borbi i na svakoj platformi najglasnije se zalaže za uspostavljanje mira i kraj okupacije. Turska ne prihavata neutralnu poziciju po ovom pitanju, zato što je Nagorno-Karabah azerbejdžanska teritorija, i što sve rezolucije UN-a, uključujući međunarodne organizacije i zajednicu priznaju da je Jermenija okupator. Međutim, nereagiranje na stvarnu situaciju se nastavlja, sve ostaje na papiru, pa čak i postoje oni koji pomažu i ohrabruju Jermeniju. Međutim, dužnost svake države je ispuniti zahtjeve međunarodnog prava i zajedničke odluke, odnosno čvrsto stajati uz Azerbejdžan i okončati okupaciju i agresiju. Trajni mir u regionu moguć je samo na ovaj način.

CdM: Da li smatrate da je Rusija na bilo koji način umiješana u ove sukobe, odnosno, da li je naklonjena jednoj od suprostavljenih strana?

Džafarov: Rusija, kao kopredsjedavajuća Minske grupe, naravno, ima ista prava i ovlašćenja koja su ovim trima zemljama dodijenjene od strane OEBS-a. Ali, naravno, Rusija kao naš susjed, kao zemlja koja ima zajedničku istoriju i sa Azerbejdžanom i sa Jermenijom, naravno, igra posebnu ulogu. Nesumnjivo je da se ova uloga zasniva kako na istoriji, tako i na interakciji naših naroda, kao i na težini i ulozi Rusije u svijetu i, naravno, u našem regionu.

Stoga su, svakako, mogućnosti Rusije da utiče na rješavanje konflikta neuporedivo veće od mogućnosti bilo koje druge zemlje zbog ovih objektivnih razloga. Nije tajna da danas Jermenija 100 odsto zavisi od Rusije. Koja još zemlja ima toliko poluga da utiče na Jermeniju? Nijedna. Moguće, na svijetu ne postoje druge dvije države od kojih bi jedna bila u tako potpunoj zavisnosti. Stoga Rusija ima puno alata da za kratko vrijeme uvjeri Jermeniju da je jedini izlaz iz situacije, i to ne samo u pogledu vojne konfrontacije, već uopšte, za budućnost Jermenije, pronalazak rješenja sa Azerbejdžanom.

CdM: Iran je objavio da ima rješenje za mir u ovoj oblasti. Kakva je uloga Irana kada govorimo o ovom problemu?

Ozan: Sada znamo da su u globalizirajućem svijetu mir, stabilnost i sigurnost zajedničko pitanje svih nas. Drugim riječima u svijetu više nepostoji sigurnost jedne zemlje već zajednička sigurnost u svijetu. Baš kao što se borba protiv pandemije ili borba protiv terorizma mora odvijati uz zajedničku globalnu saradnju, sve zemlje u bilo kojoj regiji svijeta trebale bi živjeti zajedno u skladu s međunarodnim pravom, poštujući međusobnu nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet, odnosno usvajanje zajedničkog stava u okviru osnovnih principa UN-a.

To je jedini način da se osigura trajni mir i sigurnost u svijetu. Iran je važan susjed Azerbejdzanu i Turskoj. Rješenje ovog problema u skladu s međunarodnim pravom i rezolucijama UN-a prvenstveno je u interesu svih zemalja regiona, a okupacija Nagorno-Karabaha od strane Jermenije tokom skoro trideset godina mora se riješiti zajedničkim naporima kako bi se ustvari uspostavili mir i sigurnost u svijetu i blagostanje za zemlje regiona, a ne samo za Azerbejdžan.

Miraš Dušević